Dobre vijesti ovih dana s raznih strana svijeta govore o značajnom iskoraku hrvatske kinematografije i potpunom odmicanju od drvenih devedesetih godina prošlog stoljeća, u kojima je stvorena većina predrasuda o domaćem filmu od kojih ga neke prate i danas.
S jedne strane imamo međunarodne festivale s kojih smo se samo u posljednjih mjesec dana vratili s nekoliko zapaženih nagrada. Franjo Dijak nagrađen je u kolovozu za ulogu u filmu “Goran” Nevija Marasovića kao najbolji glumac na festivalu Fantasia u Montrealu, iz kojega se nekoliko tjedana kasnije s velikog međunarodnog festivala vratio Rajko Grlić s Grand prixom za “Ustav RH”.
Izmicanjem filma iz Ministarstva kulture u ruke struke počinje i briga o kinematografiji
Proteklog je vikenda Hana Jušić debitantskim filmom “Ne gledaj mi u pijat” osvojila nagradu kritičarskog udruženja FEDORA na festivalu u Veneciji. Povrh svega, krajem kolovoza objavljeno je i da je film “S one strane” Zrinka Ogreste ušao među 50 najboljih europskih filmova ove godine i da konkurira za nagradu Europske filmske akademije, tzv. europski Oscar.
Istodobno, debitantski film Igora Šeregija “ZG 80” u domaćim kinima postao je pravi ljetni hit. U prva dva vikenda vidjelo ga je više od 32 tisuće ljudi, čime se pokazalo da film s pravom temom (za širu publiku) može ostvariti značajan rezultat i u tradicionalno nešto slabijem dijelu kinosezone.
Filmsko čudo
U vrijeme kada Hrvatski audiovizualni centar doživljava interesnu hajku značajno upregnutu s petparačkim politikantstvom i ideološkim fantazmima, strategija krovne institucije zadužene za nastanak i plasman hrvatskog filma dobiva za pravo po svim svojim najvažnijim točkama.
Doduše, možda je pretjerano govoriti o “hrvatskom filmskom čudu”, kako uspjehe posljednjih godina opisuju neki dobrohotni stranci, jer nismo producirali neki tako prepoznatljiv, značajan i uspješan val kakav je posljednjih godina dala rumunjska kinematografija, a ni međunarodno toliko jakog pojedinca kao što je grčki redatelj Yorgos Lanthimos, ali pomakli smo se s mrtve točke i postali regionalni lider.
"Svećenikova djeca" imala su zapaženu kinodistribuciju i po stranim zemljama
U dvadeset pet godina postojanja nove hrvatske kinematografije postoji nekoliko etapa. Devedesete su bile godine kada su se hrvatski filmaši morali navikavati na to da film nema više značajnu i (kulturnu) važnost kakvu je imao u bivšoj državi. U to vrijeme dolazi do značajnog osipanja tehničke infrastrukture i kadrova, a odluke o financiranju donose se u političkim krugovima (Ministarstvo kulture i ljudi povezani s njim).
Ne možemo baš reći da je desetljeće bilo lišeno određenih iskoraka, ali svakako ga obilježava činjenica da je iznjedrilo i danas najgledaniji novi hrvatski film, “Kako je počeo rat na mom otoku” Vinka Brešana. Možda je simptomatično da taj film, koji je u kinima gledalo danas nezamislivih 350 tisuća gledatelja, ne nastaje u “službenom” sustavu kinematografije, nego na HRT-u kao TV film. Iz vremena 1990-ih i jalovih pokušaja da se aktualna ratna i poratna stvarnost primjereno zabilježi igranofilmskim pričama datira stav publike da je hrvatski film dosadan, krut i da se na pravi način ne bavi temama koje zanimaju kinogledatelje.
Do sredine i druge polovice 2000-ih počinje faza buđenja: nastaju filmovi koji se probijaju i do službenih (iako ne glavnih selekcija) festivala u Berlinu (“Oprosti za kung fu” Ognjena Sviličića i “Svjedoci” Vinka Brešana) i jednostavno postaje primjetan sve veći broj kvalitetnijih i modernije napravljenih filmova koji počinju svjedočiti o određenom propuhivanju kinematografije (“Što je Iva snimila 21. listopada 2003.”, “Tu”).
A to dovodi i do, nakon “Rata na otoku”, prvog značajnijeg povlačenja publike u kina u slučaju Hribarova “Što je muškarac bez brkova” (2005. godine) čijih su 150 tisuća gledatelja dosegnula tek “Svećenikova djeca”.
Izmicanjem filma od Ministarstva kulture u ruke struke, osnivanjem HAVC-a 2008. godine, stvaraju se neophodne pretpostavke, sukladne usustavljivanju kinematografije u naprednim europskim zemljama, za organiziraniju brigu o kinematografiji. Time počinje treća faza nove hrvatske kinematografije čije rezultate imamo danas.
Do jučer praktički nismo mogli zamisliti ulaske naših filmova na festivale u Cannesu i Veneciji, a sada se s njih već gotovo redovito vraćamo s nagradama: Ogresta je, istina, imao “Crvenu prašinu” u Veneciji 1999. godine, no do pravog “nagrizanja” Venecije dolazi 2014. godine Sviličićevim filmom “Takva su pravila”, za koji je Emir Hadžihafisbegović osvojio glavnu nagradu za glumu u sekciji Horizonti, a godinu dana kasnije “Belladonna” Dubravke Turić osvaja Zlatnog lava za najbolji kratkometražni film, pa do aktualne nagrade Hani Jušić.
Ništa slučajno
U nekim slučajevima dobar festivalski pedigre poklopi se i s interesom kinopublike kao u slučaju Matanićeva “Zvizdana”, koji je zabljesnuo nagradom u Cannesu, ili Brešanove “Svećenikove djece”, prvog hrvatskog filma od stjecanja neovisnosti koji je imao (i vrlo respektabilnu) kinodistribuciju po stranim zemljama; primjerice, u Brazilu u kojem ga je u kinima vidjelo tridesetak tisuća ljudi.
U svakom slučaju, uspjesi na oba razboja ovih dana (festivali i kina) nisu plod slučajnosti, nego jedne od rijetkih strategija u domaćoj kulturi koja nije vezana samo na puko odražavanje sustava koji će biti svrha samom sebi i određenim pojedincima.
>> Dojmljivom pričom o migrantskoj krizi otvoren 6. Festival Novih
Autor ovog članka, Arsen Oremović, je za svoje projekte dobio stotine tisuća kuna (ili više?) od čelništva HAVC-a i ne može objektivno pisati o ovoj temi. Ako ništa drugo, na kraju članka treba napomenuti da je autor interesno povezan s vodstvom HAVC-a, da se stvari mogu staviti u kontekst. U ovom propagandnom članku je čak i nagrada iz Montreala Grliću predstavljena kao nekakva senzacija. O tom festivalu je prije neki dan u našim medijima pisao Novakovich - rekao je da je otužan, da se održava u jednoj jedinoj dvorani, te da i ta jedna dvorana nije bila puna kad je bio Grlićev film, plus gledatelji uopće nisu bili Kanađani nego ljudi iz bivše Juge. Ukratko, molim da se vaši članci Oremovića (i Zajovićke) o HAVC-u vidljivo označe kao djela autora koji dobivaju novac od istog tog HAVC-a, da ne bi netko pomislio da su objektivni.