Iz perspektive hrvatskih tajkuna i moćnih poduzetnika koji su u poslijeratnom razdoblju rasli kao gljive poslije kiše, a potom pod utjecajem recesije počeli nekontrolirano venuti, vlasnik Orbica Branko Roglić zasigurno je čudan svat. Naime, usred te krize koja je mnoge dovela do ruba propasti, Orbico raste, kupuje nove tvrtke i širi se na nova tržišta. Tako je nedavno objavio akviziciju mađarske tvrtke Rafinanz koji će mu omogućiti da svoj distributerski biznis proširi i na tržište Češke i Slovačke. Pa ipak, Roglić baš i ne živi glamuroznim životom kakav bi se očekivao od čovjeka s tolikom imovinom. Osim ako ne znate još nekog vlasnika jedne od 300 najvećih kompanija u Srednjoj Europi koji se sam vozi autom na poslovni sastanak iz Hrvatske u Moldaviju. Ipak, takav Roglićev životni moto vjerojatno je razlog tome da Orbico danas spada u jednu od najmanje zaduženih tvrtki te veličine u Europi. Posve simbolički, na ranopopodnevni intervju za Večernji list došao je izravno iz Ljubljane, gdje je taj dan ujutro imao dogovoren termin za servis automobila.
Nije li čudno da vlasnik kompanije koja posluje u 16 država i zapošljava 2800 radnika sam vozi svoj auto na servis?
Ne smatram da je to čudno. Živim na isti način na koji sam živio kad sam imao tvrtku koja je imala 400 tisuća maraka prometa godišnje, kao i danas kad ćemo imati promet od 800 milijuna eura. Imam iste troškove, imam iste prijatelje. Nikad se nisam razmetao novcem, a posao jednostavno volim. Još imam dovoljno energije i poslu se veselim. Da nije tako, već bih odavno otišao u mirovinu.
Je li takav pogled na život i temelj vaše poslovne politike širenja bez zaduživanja?
Davno sam shvatio da se u maloj i siromašnoj državi ne može ekspandirati, već da se mora štedjeti. Držao sam se toga kao osnovnog poslovnog principa i danas se pokazuje da sam bio u pravu. Orbico grupa danas je posljedica takvog racionalnog poslovanja. Uvijek sam vjerovao da svatko – pojedinac, tvrtka ili država – može trošiti samo ono što zaradi, a kad je tako da s novcem treba postupati odgovorno. Dakle, ja bih si mogao priuštiti da živim puno luksuznije - da odsjedam u luksuznim hotelima, vozim skupe automobile i plovim na jahtama, no kako bih onda od svojih zaposlenika mogao očekivati da se ponašaju racionalno?
No, posjedujete 31 jahtu i niz luksuznih nekretnina. Zar ih ne koristite?
Posjedujem, ali one su funkciji posla. Ni ja niti moja supruga još nismo bili na tim jahtama. Kad idemo na more koristimo naš privatni brod. To je 9 metara dug ribarski čamac, sasvim prikladan za ono što nam treba. Isto je i s kućama. Kupujem autohtone dalmatinske kuće, uređujem ih i potom iznajmljujem. To je izvrstan biznis, najunosniji dio moje turističke tvrtke. No, u njima ne boravim gotovo nikad.
Ispada da živite skromnije od većine čelnih ljudi hrvatskih javnih poduzeća. Oni svi imaju vozače.
Da, a tvrtke su im na rubu stečaja. To je katastrofa. Umjesto da zarađujemo od javnih poduzeća, mi ih još moramo financirati iz proračuna. Problem je u kadroviranju. Ne može pilot voditi poljoprivredno imanje, a još manje poljoprivrednik može upravljati avionom. Netko bi to napokon trebao shvatiti.
I vaš životni stil i poslovni kredo nisu tipični u kontekstu domaćih krupnih kapitalista, no nije uvijek lako plivati protiv struje. Jeste li u razdoblju rasta tijekom prošlog desetljeća bili u iskušenju da, poput brojnih drugih, uđete u jaču poslovnu ekspanziju pomoću tada dostupnih jeftinih kredita?
Hrvatski rast u prošlom desetljeću temeljio se na neracionalnoj potrošnji iz zaduživanja, a ja sam znao da taj "kurbin pir" ne može dugo trajati. Moji Dalmatinci znat će što je "kurbin pir". Primjerice, u Zagrebu imam zemljište od 10 tisuća kvadrata s gotovim projektom, no kad sam vidio da svi ulaze u građevinarstvo zaključio sam da to neće dobro završiti i stao. Nastavit ću kad se tržište oporavi. Dakle, može se posao širiti i bez zaduživanja, no ako radite racionalno i ne povodite se za drugima. Ja sam u Hrvatskoj samo jednu tvrtku kupio u privatizaciji – Croatia baterije – a sve ostale preuzeo sam na burzi kad sam ocijenio da je cijena adekvatna.
Spominjete Croatia baterije. To je bila jedina proizvodna tvrtka u vašem koncernu, no prije nekoliko godina proizvodnju ste ugasili. Smatrate li to neuspjehom?
Upravo suprotno. Na vrijeme sam otišao u Kinu i tamo vidio ogromne tvornice koje su proizvodile svjetiljke po cijeni nižoj nego što smo mi plaćali sirovinu. Odlučio sam tvornicu pretvoriti u logistički centar za svoja poduzeća i to se pokazalo dobrom idejom. Veći dio radnih mjesta tako je spašen.
Ipak, smeta li vam kad vam prigovaraju da umjesto domaće proizvodnje promovirate uvoz?
Istina je da nemamo industrijske proizvodnje, no ulažem u turizam i proizvodnju vina i maslinova ulja. To su sektori u kojima, vjerujem, Hrvatska ima komparativne prednosti. No, osim toga Orbico kroz svoje tvrtke u stranim državama značajno potpomaže izvoz proizvoda domaćih tvrtki, a u konačnici i većinu profita koji ostvarujem u tim državama ulažem ovdje. Što se proizvodnje tiče, ne vjerujem da će je biti dok se ne poveća konkurentnost.
Povećanje konkurentnosti u Hrvatskoj je obično uljepšani naziv za smanjenje plaća.
Tri su faktora. Prvi je cijena rada, drugi cijena kapitala, a treći cijena države. Kod nas je država užasno skupa i dok se to ne riješi, kriza će samo eskalirati. Mi bismo u stvari trebali restrukturirati državu.
Što to znači?
Pa ukratko, smanjiti broj županija na šest, a broj općina na 100. Za čelne pozicije u državnim poduzećima raspisati međunarodne natječaje i uvjetovati da ona – s obzirom na to da su uglavnom monopolisti – ostvaruju profit i uplaćuju ga u proračun. Taj novac potom treba iskoristiti za smanjenje poreznog opterećenja. Što se privatizacije tiče, smatram da treba privatizirati cijelu državnu imovinu, osim prirodnih resursa. U državu treba uvesti reda, ustrojiti efikasno pravosuđe, rokove plaćanja i urednu naplatu poreza.
Pa vi onda sigurno podržavate poteze ministra Linića?
Podržavam, i to je jedini način. Zamislite, mi smo imali ministra financija koji nije naplatio porez u visini pola državnog proračuna. Nije radio svoj posao, a cijelo vrijeme primao je plaću. Kao poduzetnik, moram ga pitati: Ministre, zašto niste naplatili? Jer ja koji sam cijelo vrijeme uredno plaćao time sam doveden u podređen položaj prema konkurentu koji to nije morao. Tako ne smije biti. Dug se nikomu ne može oprostiti. Tko ne može platiti, neka ide u stečaj, a oni koji su uredno plaćali imat će tako veći promet, rast će i zapošljavati nove radnike.
Spomenuli ste pravosuđe. Bili ste jedan od prvih ljudi koji su javno prijavili slučaj korupcije u gospodarstvu.
Da, bila je to afera Dugi Rat kad su me tražili mito za kupnju dijela tvornice ferolegura u stečaju. Bio sam prvi koji je prijavio takvu korupciju i prvi koji je pristao nositi prislušni uređaj. Nije to bilo ugodno iskustvo, no jedino zadovoljstvo mi je da su ti lupeži sad u zatvoru.
Suđenje je dugo trajalo. Jeste li imali kakvih neugodnosti zbog tog čina?
Nisam, iako su mi tada svi prijatelji govorili da sam lud i da bih mogao izgubiti glavu. Vjerujem da mi je pomoglo to što sam bio savjetnik tadašnjeg predsjednika Mesića. Bila su to takva vremena. Sad je ipak puno bolje i za to neosporno zasluge nosi naš glavni državni odvjetnik. Upravo zato smatram da onaj tko je nedavno doveo Ivu Sanadera na televiziju izravno radi protiv svoje države. To nema nigdje u svijetu da se osumnjičenicima za teška kaznena djela daje prostor za nastup na državnoj televiziji.
Zar Sanader nije nevin dok ne bude pravomoćno osuđen?
Ostavimo mi te priče. To vrijedi kad čovjek ima jedan slučaj. Kad ih ima deset, a cijela javnost zna o čemu se radi, onda je, smatram, sve jasno.
Poznajete li Ivu Sanadera? Jeste li kad s njim komunicirali?
Poznajem ga, jer smo obojica Splićani, no nikad nismo bili ni u kakvom kontaktu.
Bili ste savjetnik Stjepana Mesića, no inače niste politički aktivni. Zanima li vas politika?
Često sam govorio da je moj politički uzor Miko Tripalo. Divim se čovjeku koji je potjecao iz jedne od najbogatijih obitelji u Dalmaciji, a cijeli život borio se za socijalnu pravdu. Kao mlad čovjek podržavao sam politiku njega i Savke Dapčević-Kučar, a nakon sloma Hrvatskog proljeća imao sam problema, istina puno manje nego neki moji stariji kolege. Odonda zapravo nisam politički aktivan, a iako neki tvrde da sam lijeve provenijencije, moj temeljni politički stav je da je previše ljudi dalo život za ovu državu da bismo se mi potom tako loše o njoj brinuli.
Ipak, poznati ste i kao veliki lokalpatriot. Ustrajete li i dalje pri najavi da će nakon ulaska Hrvatske u EU Dalmacija postati europska Kalifornija?
Da, siguran sam u to. Sve moje poslovne procjene dosad su se pokazale točnima, pa će valjda i ta. Puno očekujem od Europske unije. Dalmacija je u srcu Europe i to je ključna prednost. Predviđam da će u roku od godinu dana nakon ulaska Hrvatske u EU cijena nekretnina u Dalmaciji porasti za 100 posto. Moramo samo biti pametni, vrijedni i gostoljubivi, a ne da kao Grci organiziramo ulične prosvjede i tjeramo strance koji ovdje dolaze potrošiti milijarde eura svog novca.
u ovoj državi se ništa neplaća pa ni ono što osobno potrošite struja, voda itd