VLADAN DESNICA (Zadar, 1905. – Zagreb, 1967.) autor je obujmom nevelika ali za hrvatsku književnost vrlo značajna književnoga opusa. Potječe iz ugledne srpske obitelji Desnica koja je imala važnu ulogu u političkom i kulturnom životu Dalmacije potkraj 19. i na početku 20. st.; majka mu je iz stare hrvatske bokeljske obitelji Luković. Pravo je studirao u Zagrebu i Parizu, radio najprije u očevu odvjetničkom uredu, potom u državnoj službi u Splitu pa nakon rata u Zagrebu, a od 1950. godine djeluje kao slobodni pisac.
Iako se u književnosti povremeno javljao od tridesetih godina 20. st., afirmirao se tek u desetljeću u kojem su objavljene gotovo sve njegove knjige, od kratkog romana Zimsko ljetovanje (1950.) do zbirke novela Fratar sa zelenom bradom (1959.). Rijetko je koji noviji hrvatski pisac posvećivao toliko pažnje stilu – i najsitnijim detaljima, i rečeničnom ritmu, i kompoziciji – kao što je to činio Desnica. Na njegove poetološke odabire presudno je utjecala estetička misao Benedetta Crocea. Desnica je i jedan od najzaslužnijih za modernizaciju i intelektualizaciju poratne hrvatske proze. Uz dva romana (treći, distopijski tekst Pronalazak Athanatika, ostao je nedovršen) napisao je ukupno 32 novele, koje je objavio u četiri zbirke: Olupine na suncu (1952.), Proljeće u Badrovcu (1955.), Tu, odmah pored nas (1956.) i Fratar sa zelenom bradom. Taj dio njegova stvaralaštva književni povjesničari tematski dijele na regionalne ("realističke") novele, u kojima se autor bavi seoskim ambijentom dalmatinsko-primorskoga kraja i njegova zaleđa, i na psihološko-meditativne novele gdje je u središtu piščeva zanimanja intelektualna analiza i psihološko portretiranje.
Može se reći da je Desnica po vokaciji pisac kratke forme, ne samo zbog toga što je njegov novelistički prinos jedan od stilski najujednačenijih i najkoherentnijih u našoj književnosti, nego i zbog činjenice da su oba njegova romana strukturno sastavljena od manjih cjelina, fragmenata. Oni u određenom smislu i proizlaze iz dvaju spomenutih tematskih krugova njegove novelistike. Tako se Zimsko ljetovanje oslanja na prvi: u njemu se pripovijeda o tome kako se ratne 1943. godine grupa građana sklanja iz bombama razrušenoga Zadra u zaostalo i primitivno selo Smiljevce, što je piscu prigoda da iz perspektive pojedinaca progovori o nepomirljivoj suprotnosti sela i grada. Iako uokolo plamti rat, autor to jedva da i spominje, a k tome je i emocionalno distanciran. Roman je pisan moderno i po svemu odudara od tadašnje programirane proze, pa se odmah našao na meti ideološke kritike, zbog "mračne slike seoske stvarnosti" i "nedostatka perspektive".
Roman Proljeća Ivana Galeba (1957.), s podnaslovom "Igre proljeća i smrti", koji je Desnica pisao dvadesetak godina, sinteza je njegova cjelokupnog umjetničkog rada i pripada najužem krugu vrhunskih hrvatskih romana. Taj prvi hrvatski roman-esej (ujedno roman o umjetniku i umjetnosti) u stvaralačkom je postupku blizak romanima Proustova ciklusa U traganju za izgubljenim vremenom. Bitna inovacija koju donosi Desničin roman odnosi se na prebacivanje težišta s vanjskih zbivanja na unutarnja, na zamjenu epske vizije cjelovitosti svijeta fragmentarnošću, introspekcijom, analitičnošću, prodorima u psihologiju lika. Autor se odriče tradicionalnog načina pripovijedanja s uzročno-posljedičnom motivacijom i kontinuitetom, a umjesto toga afirmira vremensku skokovitost, parcijalnost, ekskurse, esejizam. Kao integrativni faktor tako raznorodnih, labavo vezanih elemenata strukture romana javlja se lik protagonista Ivana Galeba (lik-pripovjedač). Kroz tu središnju svijest, misaoni subjekt, logično se posreduju "izvještaji" o njegovu boravku u bolnici, njegova usputna esejistički oblikovana razmišljanja o najrazličitijim aspektima života i umjetnosti, kao i retrospektivna vraćanja u djetinjstvo i mladost (tj. u Galebova "proljeća").
Manje uspješan dio Desničina opusa čine zbirka pjesama Slijepac na žalu (1956.), drama Ljestve Jakovljeve (1961.) te niz humoreski, kozerija, feljtona i bilježaka. Vrlo su pak vrijedni i utemeljeni njegovi eseji te književne i kazališne kritike, zapažen mu je i filmski scenarij Koncert (1954.) prema kojemu je redatelj Branko Belan snimio istoimeni film, a pažnje je vrijedan i njegov prevoditeljski rad.
