Mirisi oko mrtvačnice.
Priviknuti se na njih bilo je najteže onima koji svoje radne dane provode na groblju. Redari i noćni čuvari na posljednjim počivalištima preminulih zaposleni su već dvadesetak godina. Sve ostalo – potresne prizore koje gledaju prilikom svakog pokopa, osobe koje ne mogu prežaliti gubitak najdražih, pa i oni koji se na svoje pokojne ljute i viču nad njihovim grobovima – smatraju sasvim normalnim. Toliko su se na to naviknuli da prilikom, za njih uobičajenog, noćnog obilaska groblja s Večernjakovom ekipom, nisu mogli izdvojiti točno određeni ganutljiv prizor koji im je ostao u sjećanju.
Jeza na Krematoriju
– Ljudi svakodnevno ostaju bez svojih najmilijih, i uvijek je tu prisutna tuga, na svakom pokopu. Mi se brinemo da su mjesta na koja dolaze uvijek onakva kakvima su ih ostavili – kaže Mladen Pintar, koji zajedno s još četvero redara pazi na 74 hektara najvećeg zagrebačkog groblja Mirogoj i njegovih 69 tisuća grobnica. U Gradskim grobljima radi od svoje 24. godine. No Miroševac je bio prvo mjesto njegova rada. Ponudu za zaposlenje u Gradskim grobljima dobio je čim je postao punoljetan. Već tada su ga dobro poznavali ostali zaposlenici – među kojima su bili i njegovi roditelji.
– Tada sam se želio okušati u privatnim vodama. Osim toga, nisam se htio dovoditi u situaciju da me u društvu pitaju gdje radim, pa da moram reći – na groblju. No ubrzo sam shvatio da je to posao kao i svi drugi – kaže Pintar te dodaje da ljude najviše zanimaju priče o duhovima.
– Žele da pričam o vampirima, zombijima... No toga ovdje nema. Za mene je Mirogoj jedan veliki muzej na otvorenom – kaže Pintar. Ipak, na Krematoriju mu je posebno jezovita atmosfera, zbog lima koji "radi" i po noći proizvodi, reći će, razne zvukove.
– Znalo se dogoditi da se netko odjednom pojavi ili da prođe životinja, to me ponekad preplašilo – priča Pintar, koji je na Krematoriju susretao i ljubavnike. Sastajali su se na mračnom parkiralištu, koje je s vremenom osvijetljeno pa ih je danas manje. No zato su lopovi u noćnim satima češći posjetitelji groblja. Dolaze u skupinama, dobro uigrani i gotovo uvijek se radi o istim ljudima.
Kradu uvijek isti lopovi
– Uhvatimo ih u krađi metalnih fenjera, od bakra ili bronce. Kradu i one punjene parafinom jer se on može nanovo koristiti. Zadržimo ih do dolaska policije, no oni ih samo zapišu jer se ne radi o krađi velike vrijednosti. A lopovi ponovno dođu već sljedeći dan – kaže Pintar.
Krađa na groblju nije težak pothvat, s obzirom na to da je cijeli Mirogoj u mraku jer struje – nema. Pronađe se ondje koji zalutali turist, ali i oni koji u četiri ujutro žele ući na groblje.
– To nije moguće jer se Mirogoj zaključava nakon 20 sati, zimi i ranije. Uglavnom njihovi pokušaji ostaju na usmenom upozorenju – priča Ivan Furjan, nekadašnji klesar, koji na porti mirogojskog ulaza stoji cijele noći.
Hm, maratonci trče posljednji krug. Slijedeći članak dajte o patolozima u dane između Božića i Nove Godine. Svašta.