Ljudi su veseli i, kažu, ne treba im ništa. Nemaju trgovinu ni liječnika, a u mjestu od devedesetak stanovnika samo je jedno dijete. Iako je planiran u proračunu njihove općine, nakon što je napravljen rebalans koji je upola manji od predviđenog, ipak neće dobiti ni dugoočekivani vodovod.
Nemaju problema
Ali, ponavljaju stanovnici Kupčine Žumberačke, ne treba im ni to. Imaju bunare na koje su spojili hidrofore, toplu vodu zagriju i njima je dobro.
– Mi jednostavno nemamo probleme koje ljudi imaju inače. Dućan nam je udaljen oko osam kilometara pa se ne brinemo svaki dan imamo li za kruh. Jer u kupnju idu samo susjedi koji imaju automobil. Neki idu svaki dan, neki povremeno pa im mi ostali sastavimo popis što nam u kući nedostaje. Oni nam to onda pribave – sa smiješkom objašnjava umirovljenik iz Kupčine Nikola Tomas. Iako je trideset godina radio u Njemačkoj, vratio se u svoj Žumberak jer, kako kaže, mnogo toga im nedostaje, ali tako lijep kraj rijetko se gdje može naći.
Ništa od novih cesta
Slaže se s njim i Vladimir Vuković, koji u Kupčini čuva ovce. Tamo je i rođen i nikad nije poželio živjeti nigdje drugdje.
– Bilo bi puno jednostavnije da nam barem Hitna pomoć može doći nešto brže, jer ovdje ima puno starijih ljudi, ali od nas je udaljena tridesetak kilometara – kaže Vuković, dok bračni par Tomas, Vlado i Štefica, ističe da bi “bilo zgodno imati autobusnu liniju”.
Međutim, Kupčina Žumberačka, kao i mnoga druga mjesta i sela općine Žumberak, nikad nije, a vjerojatno i neće imati autobusnu liniju. Bez nje je u rujnu ostao i sam centar općine Kostanjevac pa je do prosinca srednjoškolce i ostale putnike na njihova odredišta vozio sam načelnik kombijem.
– Prijevoz će sad preuzeti općinska tvrtka Komunalac Žumberak – objasnio je načelnik Zdenko Šiljak i dodao kako neki kapitalni projekti poput vodovoda u Kupčini Žumberačkoj te modernizacija i gradnja lokalnih cesta zbog manjka novca, unatoč najavi, jednostavno ipak neće moći biti realizirani.
Nisu jedini, i mi smo se vratili iz grada u selo Bogu iza nogu! Nema tih para za koje bih ikad više mijenjala gradsku vrevu za ovaj pogled, mir, tišinu, vlastitom rukom uzgojeno i ubrano rosom zaliveno povrće i voće...