U subotu 17. studenoga 2018. godine članovi Hrvatske biskupske konferencije misom zahvalnicom u bazilici sv. Marije Velike završili su svoj pohod „na apostolske pragove", na grobove apostola Petra i Pavla, poznat pod nazivom „Ad limina apostolorum". Pohod su započeli u ponedjeljak 12. studenoga slavljenjem svete mise u bazilici sv. Petra. U šest dana, koliko su boravili u Rimu, naši biskupi imali su prigodu susresti se ne samo s papom Franjom i njemu u neposrednome razgovoru podnijeti izvješće o stanju u svojim (nad)biskupijama i od njega čuti savjete i poruke za svoj budući pastoralni rad, posebno kad je riječ o migrantima, nego su se sreli i s drugim važnim osobama u Vatikanu i s njima razgovarali o stanju i prilikama u Katoličkoj crkvi uopće te posebno u Republici Hrvatskoj.
Svoj pohod hrvatski biskupi završili su biranim riječima, pohvalama i zahvalama temeljem kojih bi se mogao steći dojam da su obavili jako dobar i za svoje (nad)biskupije veoma plod(onos)an posao. Međutim, pogledamo li malo detaljnije kako se sve odvijao cijeli taj pohod, stječe se dojam da su se naši biskupi zbog polovično obavljenoga posla vratili razočarani u Hrvatsku. Bit ću slobodan navesti nekoliko razloga zbog kojih taj pohod nije polučio očekivani uspjeh:
Prvi razlog: hrvatski biskupi nisu od pape Franje dobili decidiran odgovor na ključno pitanje - hoće li i kada konačno blaženi Alojzije Stepinac biti proglašen svetim. Naime, papin veoma kratak i jezgrovit odgovor na izravno pitanje hrvatskih biskupa „hoćemo li uskoro imati novoga sveca" glasio je: „Nadam se!" Uz napomenu nadbiskupa Barišića da se proučavaju „još neke stvari i, iz onoga što je Sveti Otac rekao, treba još neke stvari proučiti i čini se da to želi on sam učiniti". Sličnu izjavu dao je na kraju pohoda i kardinal Bozanić rekavši: „Živimo u velikoj nadi. Crkva uvijek ima vremena!" Zapravo, sličan odgovor kao onaj koji je krajem listopada 2017. dao kardinal Parolin: „Božje vrijeme je savršeno, stoga pričekajmo Božje vrijeme". A to je - da budemo iskreni - „Boga-ti-pitaj-kada"!
Svatko onaj tko iole prati zbivanja oko kanonizacije bl. Alojzija Stepinca zna da papa Franjo, kao prvo, ne podliježe parcijalnim (pa ni hrvatskim) nacionalnim željama, nego da u svemu gleda dobrobit Katoličke crkve kao cjeline, ali i dobrobit drugih vjerskih zajednica s kojima njegova Crkva surađuje, što znači da papa Franjo ne teži u tim odnosima druge „nadmudriti" i „nadjačati"; drugo, papa Franjo nastoji - posebno kad je u pitanju Stepinčeva kanonizacija (svejedno koliko se to u Hrvatskoj želi na takav način razumjeti) - da svojim djelovanjem doprinese izgradnji dobrih odnosa između dviju sestrinskih kršćanskih crkava: Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve i dvaju susjednih naroda Hrvata i Srba.
Drugi razlog: hrvatski biskupi nisu pozvali papu Franju da posjeti vjernike katolike u Republici Hrvatskoj, što bi u takvim okolnostima bilo ne samo protokolarno uobičajeno nego i sasvim očekivano. Zapravo, jesu li hrvatski biskupi tim činom nepozivanja željeli poručiti vrhovnome poglavaru Katoličke crkve i svome pretpostavljenome da su oni glavni vjerski vladari Hrvatske, zapravo da oni imaju svoju Hrvatsku katoličku crkvu i da on zbog takvoga svog katoličkog (kozmopolitskog) odnosa prema Stepinčevoj kanonizaciji, ali i prema načinu rješavanja migracijske krize, nije dobrodošao u Hrvatsku? Nisu li time ušli u „igru prijestoljâ" - pa tko nadjača?! I da paradoks cijele te priče bude dokraja uistinu paradoks vidljivo je iz činjenice da su papu Franju u službeni posjet Hrvatskoj već pozvali kako predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović tako i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković. U subotu 17. studenoga isti poziv papi uputio je posredno predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković. Dakle, gotovo isto kao u Srbiji: državne ga vlasti pozivaju, ali ne i crkvene!
Treći razlog: papa Franjo u odvojene audijencije primio je dvojicu hrvatskih biskupa: kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog, i porečko-pulskoga biskupa Dražena Kutlešu, što je dalo povoda nagađanjima da je na pomolu toliko „željena" smjena na čelu Katoličke crkve u Hrvatskoj prema kojoj će kardinal Bozanić u Rim, a biskup Kutleša u Zagreb. Meni je teško povjerovati u to, osim ako to kardinal Bozanić osobno nije tražio. Smatram ga, bez obzira na naše neke nesporazume, veoma čestitim, časnim i Crkvi odanim svećenikom i biskupom. Prije bih vjerovao da je bilo riječi o tijeku procesa kanonizacije bl. Miroslava Bulešića čiju je kauzu beatifikacije uspješno vodio bivši porečko-pulski biskup Ivan Milovan kojeg je 2013. zbog nepristajanja na kapitulacijski ugovor i predaju biskupijskoga posjeda u Dajli talijanskim benediktincima naprasno smijenio papa Benedikt XVI., a rehabilitirao 2014. upravo papa Franjo.
Može se dogoditi da papa Franjo - dok se još čeka završetak malo dugotrajnijeg procesa Stepinčeve kanonizacije - svetim proglasi blaženog Miroslava Belušića, također mučenika komunističkoga režima. Četvrti razlog je praktične prirode: prema onome što smo mogli čuti, vidjeti i pročitati, hrvatski biskupi nisu u Vatikanu uopće postavljali pitanje o tome kako riješiti status izuzetosti Zadarske nadbiskupije koja je - kao što je poznato - izravno podvrgnuta Svetoj Stolici i koja još uvijek nije članica Hrvatske biskupske konferencije. Stoga je zanimljivo da se na čelu Hrvatske biskupske konferencije nalazi nadbiskup (Želimir Puljić) čija nadbiskupija nije članica te institucije.
Ako se misli da bi se otezanjem kanonizacije bl.Stepinca moglo doprinijeti boljim odnosima sa Srpskom pravoslavnom crkvom i sa Srbima općenito onda se odmah može reći da taj tko bi tako postupao ne razumije bit svetosavlja,niti poznaje povijesne okolnosti ovih prostora.Zato se može reći da je sve to unaprijed osuđeno na propast.Jaz između pravoslavlja i katolicizma je toliko dubok da se neće prevazići do sudnjeg dana.Valjda ne postoji veći antagonizam u cijeloj povijesti svijeta.A to što se ta činjenica ne želi vidjeti čini postupke nekih visokih crkvenih dužnosnika jasno bedastim.Pa pogledajte dokle je evoluirao ekumenizam?Do tamo odakle je i počeo.Zato mislim da bi trebalo ići obratnim putem:naglašavati i analizirati razlike među vjerama i nacijama pa tek onda vidjeti koji su putovi pomirenja.Barem nema licemjerja koje izaziva katastrofalan kontraefekat.