U posljednjih deset godina Hrvatska je izgubila gotovo 10.000 ljudi zbog samoubojstva. Puno ili malo? Svaki izgubljeni život je, naravno, previše, no na žalost, samoubojstvo kao čin samouništenja javlja se u svim društvima, kulturama i svim dijelovima svijeta. Prema podacima Svjetske zdravstvene organazicije, 2000. godine u svijetu je umrlo milijun ljudi zbog suicida. Svakih 40 sekundi u svijetu netko umre zbog suicida i prema međunarodnoj statistici, samoubojstvo je na devetom mjestu najčešćih uzroka smrti.
U Hrvatskoj se stopa samoubojstva kreće oko 25 na 100.000 stanovnika i psihijatri nas po tome ubrajaju u visokorizične zemlje. Prema dostupnim podacima, u Letoniji je 42,5 suicida na 100.000 stanovnika, u Estoniji 38, u Rusiji oko 37, Mađarskoj blizu 40, ali u Albaniji tek 1,4 ili u Filipinima samo 0,5 samoubojstava na 100.000 stanovnika.
- Zanimljivo je da je odnos ubojstava i samoubojstava obrnuto proporcionalan - komentira psihijatar i ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče doc. dr. Vlado Jukić. - U sredinama gdje ima više samoubojstava, manje je ubojstava.
Više suicida na sjeveru
Prema MUP-ovim podacima, na dan se u Hrvatskoj ubije u prosjeku gotovo 2,5 osoba. No, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, svaki se dan u Hrvatskoj ubiju tri osobe. Razlika nastaje zbog različite metodologije prikupljanja podataka. Među ostalim, MUP ne evidentira slučajeve suicida ljudi koji su umrli u bolnici. Tako je, primjerice, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, od 1990. do 1998. godine suicid počinilo 9489 ljudi, što je 2211 samoubojstava više nego što ih je u tom razdoblju zabilježio MUP.
Ljudi se više ubijaju u sjevernoj dijelu Hrvatske nego u Dalmaciji. Općenito, gledamo li zemljopisnu kartu, što idemo sjevernije, veći je broj samoubojstava.
- Muškarci se - kaže doc. Jukić - ubijaju čak triput više nego žene, ali se žene tri-četiri puta više od muškaraca pokušavaju ubiti. Nema sasvim pouzdanog odgovora zašto je tako, isto kao što nije moguće uvijek utvrditi razloge suicida. Tako su lani muškarci pokušali ili počinili samoubojstvo u 841 slučaju, a žene u 349. Takva raspodjela pokazuje ujednačenost u svih deset promatranih godina. Među samoubojicama vode duševni bolesnici. Između 13 i 15 posto shizofrenih bolesnika život završava suicidom, i to zbog pada nagona za životom, pa i zbog javljanja imperativnih halucinacija da se moraju ubiti. Čest razlog samoubojstva je i tjelesna bolest, alkoholizam, nesređeni obiteljski odnosi te besperspektivnost kod starijih osoba. Osobe u starijoj životnoj dobi dio su populacije koja se najčešće ubija, na što ih tjera osamljenost, nenalaženje smisla i svjetla u daljnjem životu.
Porast najveći u tranzicijskim zemljama
Naki psihijatri govore i o tzv. anomičnim samoubojstvima, koja se događaju u prijelaznim razdobljima iz jednog u drugi društveni sustav, pa se ljudi zbog nesnalaženja češće ubijaju. Tu teoriju potvrđuje suvremeno iskustvo tranzicijskih zemalja i posljednjih desetak godina na prvom mjestu po stopi suicida izbile su pribaltičke zemlje nastale raspadom bivšeg SSSR-a.
- Samoubojstvo se definira kao svjestan hod prema smrti. Samoubojstvo je posljedica razračunavanja s vlastitim životim. Neke teorije u psihijatriji kažu kako je nemoguće da bi čovjek sam sebe htio uništiti, pa se čak pretpostavalja i to da u osobi koja se odlučuje za suicid postoji iluzija da će se ipak probuditi, jer teško je zamisliti da je suicid kraj, da više nema povratka - objašnjava doc. Jukić.
Napominje da je suicidalni pokušaj često vapaj, traženje pomoći, i čak je 10 do 15 puta više pokušaja suicida nego suicida. Ali 30 posto onih koji su pokušali samoubojstvo to će ponovno pokušati.
Pokušaj suicida, iskazivanje suicidalne namjere, zatim suicid u obitelji i bližoj okolini visoki su rizični faktori za samoubojstvo.
- Nedavno sam imao pacijenticu čija su se dva brata ubila, jedan od roditelja se ubio, a ona je pokušala ubiti sebe i dijete. Depresija snažno potiče vjerovanje da je suicid jedini izlaz. Zanimljivo je da je u psihotičnoj depresiji bolesnicima motorički sustav toliko sputan da to ne mogu učiniti iako drže da je suicid jedino rješenje. I događa se da se takvi pacijenti ubijaju kad im se pod terapijom motorika i fizička snaga poboljšaju prije nego što su uklonjene suicidalne misli.
- Ima i samoubojstava zbog teških financijskih situacija. Primjerice, imao sam nedavno ženu koja se pokušala ubiti nakon što je posudila veliku svotu novca koju nije mogla vratiti.
Zašto djeca na pragu života?
Na žalost, među suicidima susrećemo se sa sve nižom životnom dobi. U 2001. godini ubilo se 12 dječaka i djevojčica do 14 godina te 64 adolescenta, od 15 do 18 godina.
- Nema čvrstih dokaza zašto se ubijaju djeca koja su na pragu života, pa se o tome može samo nagađati. Suicid kao oblik rješavanja teškoća poznat je i mladima. A mladi često dolaze u konflikte s okolinom zbog svog buntovništva. Pitanje je je li svaki od počinjenih suicida bio i stvaran cilj. Često su to impulzivne reakcije, a mlado biće - drži doc. Jukić - ne mora biti potpuno svjesno posljedice jednog tako autoagresivnog čina.
Finska je jedina zemlja koja je u posljednjih 15 godina uspjela smanjiti broj samobojstava, i to opsežnim programima prevencije suicida, ranom detekcijom psihijatrijskih poremećaja, ranom detekcijom međuljudskih konflikata. Mi bismo mogli smanjiti broj samoubojstava, kaže naš sugovornik, prevencijom alkoholizma i ovisnosti o teškim drogama.
Skupina sudskih medicinara i patologa splitske regije ispitivala je vezu suicida s vremenskim prilikama. Nisu našli povezanost samoubojstava s tim je li sunčano ili vjetrovito. Utvrđena je tek povezanost između samoubojstva i promjene vremena, ali ne statistički osobito značajna. Veljača i studeni mjeseci su u kojima se ljudi najmanje ubijaju. U našoj sredini vješanje je najčešći način samoubojstva, i to je najsigurnija metoda suicida. I tko se odlučio na vješanje, sasvim mu sigurno cilj nije bio samo pokušaj suicida. Uz vješanje, za vrijeme i poslije rata, posebno među muškarcima, porastao je broj suicida vatrenim oružjem.
Kao što nema kirurga kojemu pacijent nije umro na operacijskom stolu, tako nema ni psihijatra kojemu se neki pacijent nije ubio. Nema ni psihijatrijske bolnice u kojoj bolesnik nije počinio samoubojstvo. Točnije, sociolozi psihijatrije kažu da, ako u psihijatrijskoj bolnici nema ni jednog suicida, znači da s tom bolnicom nešto nije u redu. Takva je ustanova, smatra se, "totalitarna", jer se svaki korak pacijenta prati kamerom.
- Možda se na taj način može i spasiti život nekog pacijenta, ali je to - zaključuje doc. Jukić - izgubljena bitka za čovjeka.
Pišu: Diana Glavina i Hrvoje Dečak
