Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Tko je opljačkao Hrvatsku: komunistički direktori ili rodijački kapitalizam HDZ-a?

Tuđmanovu ulogu u privatizaciji neki tumače sad već legendarnom izjavom o 200 bogatih obitelji, a drugi tvrde da je Tuđman na pameti imao koncept radničkog, narodnog kapitalizma
09. prosinca 2019. u 23:29 180 komentara 16709 prikaza
Tuđman i Todorić osim protokolarnih, nisu imali drugih poveznica, tvrde Tuđmanovi suradnici i navode privatizaciju Jamnice kao primjer transparentnosti
Foto: Siniša Hančić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Dvadeset godina od smrti Franje Tuđmana i dalje postoje dva različita mišljenja o njegovoj ulozi u pretvorbi i privatizaciji – crnoj rupi hrvatske tranzicije. Jedni vele: Tuđman ništa nije znao, a drugi uzvraćaju: bez Tuđmana se nije moglo ništa odlučiti. Premda se zemlja našla u ratu, 1991. vrh mlade hrvatske države odlučio je da se poduzeća, načeta snažnom ekonomskom krizom 1980-ih, gubitkom velikog sovjetskog, a poslije i jugoslavenskog tržišta, po kratkom postupku pretvore iz društvenog u privatno vlasništvo! Formalno-pravno o pretvorbi su odlučivala nekadašnja radnička vijeća, no cijelim tim procesom upravljali su direktori, koji su, ovisno o vlastitoj savjesti, ambicijama ili interesima, dionice namještali radnicima, sebi samima, prijateljima, rodbini, političkim istomišljenicima. Jedni su namjerno uništavali poduzeća da bi im srušili cijenu, drugi su sklapali pakt sa sindikatima, treći s političarima na vlasti. Iz tog razdoblja datira i navodna Tuđmanova izjava o dvjesto bogatih obitelji koje trebaju vladati svojim utjecajem i kapitalom.

Franjo Tuđman VELIKO ISTRAŽIVANJE Konačno otkriveno tko je Hrvatima draži - Tuđman ili Tito?

Svi su se držali istog zakona, no svaka je pretvorba priča za sebe: dok su neke tvrtke rasle i napredovale, druge su nestajale jer su lokacija, nekretnine i zemljište postali važniji od proizvodnje. Drugi val grabeži nastupio je nakon što su tvornice i službeno dobile titulare – bivše i trenutne radnike pretvorenih poduzeća, nasljednike konfiscirane imovine nakon Drugoga svjetskog rata, branitelje ili stradalnike Domovinskog rata, koji su svoje pakete dionica prodavali svakome tko se s torbom punom njemačkih maraka pojavio u obližnjoj gostionici. Oko Tuđmanove uloge u pretvorbi i privatizaciji razilaze se i dva njegova najbliža politička suradnika s početka 1990-ih, Josip Manolić i Stipe Mesić, a kasnije dva ljuta politička protivnika.

– Prevagnula je ideja da se što prije mora, pa čak i za vrijeme rata, koji nikad nismo proglasili, prodati društvena poduzeća – prisjetio se Stjepan Mesić u studenome 2017. pred saborskim povjerenstvom za Agrokor.

– Mi smo trebali brzo stvoriti bogate, ono što je predsjednik Tuđman rekao da francuskim gospodarstvom vlada dvjestotinjak obitelji. U tome smo uspjeli, ali imamo daleko više siromašnih.

Za razliku od drugog hrvatskog predsjednika Mesića, nekadašnji hrvatski premijer Josip Manolić najprije je u svojoj knjizi, a nedavno i u sabornici rekao da se Tuđman nije bavio privatizacijom. – O privatizaciji je odlučivala Vlada i podređena joj tijela – veli Manolić.

Novinaru i publicistu Ivici Radošu pozadinu izjave o dvjesto obitelji ispričao je 2005. bivši guverner središnje banke Pero Jurković: “Ne tvrdim da Tuđman nije mogao zaustaviti privatizaciju, ali on nije znao za neke oblike privatizacije, nisu mu bili predočeni. On ne snosi dio krivnje kao svi drugi koji su do tada sudjelovali u rukovođenju gospodarstvom. Kad je spomenuo tih dvjesto hrvatskih obitelji, prilikom posjeta Podravini, Koprivnici i Bilokalniku, to mu je izvučeno iz konteksta. S obzirom na vrlo pozitivnu ulogu hrvatskoga plemstva, rekao je da bi bilo dobro da u Hrvatskoj imamo dvjesto bogatih obitelji i tvrtki, spomenuvši pritom obitelj Drašković i druge. S njima je tada bio nekadašnji ministar i ambasador Janko pl. Dobrinović Vranytzany. On nije mislio da to sad treba biti metoda pauperizacije većeg dijela stanovništva i stvaranja tih tajkuna. Tuđman se nije borio za tajkunizaciju”, rekao je pokojni Pero Jurković. (Hrvatske kontroverze, izdanje Večernjeg lista, 2014.). Ostali Tuđmanovi suradnici također relativiziraju mišljenje kako je stvaranje 200 obitelji bio plan potican s vrha države.

Gordan Grlić Radman MVEP o dokumentarcu: 'Tito je bio komunistički diktator, a Tuđmana i Miloševića ne smije se izjednačavati'

– Ja nikad iz usta pokojnog predsjednika Tuđmana nisam čuo izjavu o dvjesto bogatih obitelji, nego dvjesto bogatih kompanija koje su u privatnom vlasništvu – kaže Franjo Gregurić, još jedan Tuđmanov premijer i političar u kojega Manolić najviše upire prstom kad govori o krivcima za malverzacije u privatizaciji.

Teza o 200 hrvatskih obitelji nije točna. Tuđman je govorio o 200 hrvatskih kompanija kao motorima razvoja društva. Nije on odgovoran za devijacije u pretvorbi, bilo je tu i drugih aktera – riječi su Vladimira Šeksa.

– Priča o tome da je Franjo Tuđman želio stvoriti dvjesto bogatih obitelji čista je izmišljotina – tvrdi i Borislav Škegro, potpredsjednik niza vlada od travnja 1993. do kraja 1999. te uz Tuđmana i Pašalića jedan od trojice političara za koje Mesić kaže da su donosili sve odluke o privatizaciji.

– Dvjesto obitelji izmišljotina je koja je planski plasirana da bi se zaokružio taj mit o pretvorbi kao pljački. Nikad nisam čuo predsjednika da je govorio o pet, deset, stotinu ili dvjesto obitelji. Tuđman je u svojoj glavi imao koncept radničkog, narodnog kapitalizma, da tvrtkama upravljaju oni koji su ih stvorili, zato je i zakon omogućio zaposlenima da upisuju dionice s popustom i na obročnu otplatu. Tek je u drugoj fazi privatizacije nastupilo torbarenje kad su radnici prodavali te dionice. Moj je stric prvi u gostionici prodao svoj paket Josipu Guciću za 20 tisuća maraka i on je za njega bio drugi najvažniji čovjek u životu. Jednostavno niste mogli zaustaviti to torbarenje – priča Škegro, koji podsjeća da su prije omražene pretvorbe mnoge tvrtke privatizirane po Markovićevu zakonu, a o privatizaciji je odlučivao radnički savjet.

Franjo Tuđman u Zagrebu 1993. godine VLADIMIR PAVLINIĆ 'Tuđmanu su ‘91. trebali udbaši i oni ‘najveći Hrvati’ koji su bili za državu poraženu 1945.'

Ivić Pašalić pak tvrdi da su pretvorbu nametnuli, kako ih on zove, “stručnjaci”.

– Tada je predsjednik Vlade bio Joža Manolić, a predsjednik Sabora Stipe Mesić. Ja sam bio saborski zastupnik. Sjećam se vrlo dobro, Ivan Milas, jedan vrlo pošten i čestit čovjek s velikim životnim iskustvom, okupio je nas mlađe zastupnike i rekao da je prijedlog zakona o pretvorbi katastrofa, da to nije dobro za Hrvatsku. I kad je taj zakon došao na sjednicu našeg kluba zastupnika, mi smo glasali protiv. Prvi saziv Sabora bio je najčestitiji saziv jer su na listu HDZ-a išli ljudi koji su bili spremni poginuti. U njemu nije bilo “stručnjaka”. Tada na klub zastupnika dolazi Manolić, predsjednik Vlade i uz Tuđmana najutjecajniji čovjek u stranci i državi, i kaže: “Tko nije za ovo, može ići iz HDZ-a!” Kad smo o tome raspravljali na sjednici Predsjedništva stranke, Mesić se sprdao sa Šeksom: “Šeks, ti ćeš jednog dana biti pravnik u mojoj firmi”. Toga se detalja sjećam kao da je bio jučer. Prema tome, iz tih krugova, kojima su se kasnije priključili tzv. tehnomenadžeri, nametnut je koncept privatizacije – smatra Pašalić i objašnjava:

– Prvi Zakon o pretvorbi i privatizaciji omogućio je starim komunističkim direktorima da bez vlastita novca steknu vlasništvo nad najboljim tvrtkama. To su bile tvrtke do pet milijuna njemačkih maraka. Iz tih krugova nastali su brojni anonimni i bogati pojedinci i obitelji. Za njih javnost nikada nije čula. Taj je zakon onemogućio da u kupnji tvrtki sudjeluje itko izvan tih starih komunističkih krugova. Tek godinama poslije zakon je promijenjen tako da se 50 posto tvrtke prodaje na javnom natječaju. No, najbolje je već bilo prodano.

Miroslav Kutle u jeku svoje najveće ekspanzije bio je vlasnik više od 160 poduzeća, za koja je rekao da ih nije kupovao da ih nabraja, nego da s njima radi | Autor : Davorin Višnjić/PIXSELL Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL Miroslav Kutle u jeku svoje najveće ekspanzije bio je vlasnik više od 160 poduzeća, za koja je rekao da ih nije kupovao da ih nabraja, nego da s njima radi

– Niti jedna banka nije bila predmet pretvorbe – napominje dalje Škegro.

– Banke su se privatizirale u dionička društva po Markovićevu zakonu u vrijeme Jugoslavije pa su inicijalni vlasnici banaka postajali njihovi komitenti i štediše. Uprave banaka poslije su mic po mic otkupljivale te udjele i nove kredite uvjetovale prodajom dionica. Hrvatski fond za privatizaciju nikad nije prodavao nijednu dionicu banaka. Tek nakon sanacije država je postala većinski vlasnik PBZ-a, Slavonske, Splitske i Riječke te Dubrovačke banke. Neka pitaju Franju Lukovića je li ga zvao Tuđman da Agrokoru odobri kredit za kupnju Jamnice. Dvadeset pet godina traje bjesomučna hajka koja je nepovratno stvorila mit da je privatizacija uzrok svih zala koje imamo. To je laž. Da smo Ivan Penić, Milan Kovač ili ja nešto ukrali, valjda bi u ovih 25 godina negdje nešto iscurilo van – kaže Škegro, danas poslovni čovjek i vlasnik fonda koji se bavi ulaganjem u tvrtke.

U Predsjedničkim dvorima susreli se Franjo Tuđman i Jacques Paul Klein, 10.04.1997. EKSKLUZIVNO Jacques Paul Klein: Srbima sam poručio: Možete ostati i živjeti normalno ili se iselite

Škegro bez zadrške i iskreno brani svog političkog oca:

Predsjednik je samo korektno radio svoj posao, bio je informiran o privatizacijama koje su bile velike po obujmu i političkom utjecaju kao što su privatizacija Hrvatskog telekoma, Nikole Tesle, Podravke i Plive, ali nije odlučivao. Kao potpredsjednik Vlade za gospodarstvo po funkciji sam bio i predsjednik upravnog odbora HFP-a, znači po definiciji čovjek koji je vodio pojedinačne najveće privatizacije koje nisu bile u portfelju HFP-a. Predsjednik je bio informiran na naš zahtjev kad smo smatrali da je to potrebno zbog veličine tvrtke i međunarodne važnosti transakcije. Nikad se nije petljao niti je išta tražio. Čak i ono što bi mogao i bilo bi normalno da traži nije to činio, bio je zaokupljen drugim pitanjima kao što su međunarodno priznanje, oslobađanje države, mirna reintegracija, obnova. To je li tajkunčić A ili B pobijedio u utrci za neko poduzeće koje nije bilo među prvih sto, nije bilo u fokusu predsjednika – priča Škegro.

Upravni odbor HFP-a prodavao je udjele srednje vrijednosti, do 15 milijuna njemačkih maraka, male udjele do milijun maraka prodavao je HFP samostalno. Sve odluke o privatizacijama iznad te vrijednosti donosila je Vlada. – U tri godine mog predsjedanja upravnim odborom HFP-a nijednom se nije dogodilo da neka odluka nije donesena jednoglasno, a u upravnom odboru bila su dva zastupnika tadašnje oporbe, tri zastupnika HDZ-a, predsjednik HGK, predstavnik sindikata Dragutin Lesar te ministri financija, gospodarstva i rada. Upravni odbor sastajao se svaki drugi utorak u 20 sati, sjednice su bile javne, nikakav Franjo Tuđman, Borislav Škegro, Nikica Valentić nisu donosili odluke niti je ikad bilo preglasavanja – kaže Škegro.

Goranko Fižulić, član istog tog upravnog odbora u ime opozicije, iznosi posve drugačiji primjer:

– Ulogu predsjednika Tuđmana opisat ću epizodom iz veljače 1994. godine. Prodavala se Karlovačka pivovara i Ivan Milas, poslije čuvar državnog pečata, bio je žestoko protiv prodaje pivovare, kao i dobar dio HDZ-ovih zastupnika, i postojala je opasnost da pivovara neće otići obitelji Lukšić kako im je Tuđman obećao. Skupili smo se uoči odluke u zakazano vrijeme, ali morali smo čekati Milasa i ekipu, koji su otišli na raport na Pantovčak. Pivovara je na kraju prodana Lukšiću za deset milijuna njemačkih maraka, a odmah mu je isplaćena dividenda iz Pivovare u tolikoj protuvrijednosti. Njima je Pivovara poklonjena, iskoristili su popust za hrvatske građane, a kupovali su tvrtkom koja je registrirana u Lihtenštajnu. Sve se događalo u ratno vrijeme, kad je Karlovac bio u dometu topova i bombi. Karlovačka je pivovara de facto darovana obitelji Lukšić – priča Goranko Fižulić, ministar gospodarstva iz Račanove vlade i privatni poduzetnik. Škegro i Fižulić identično govore o portfelju tvrtki koji se prodavao javnim natječajima HFP-a, kao i o prijašnjoj prodaji tvrtki po Markovićevu zakonu.

Trodnevna žalost Smrt Tuđmana - Sablasna tišina na ulicama i građani sa suzama u očima

– Dolazilo nam je vrlo malo tvrtki u kojima je država imala većinski paket jer je do tada prošla prva faza pretvorbe. Najveći dio pretvorbe proveden je u ljeto 1992., a tada Ivić Pašalić nije bio ni blizu Pantovčaka, a ja sam bio na Ekonomskom institutu. Dakle, Mesić je lagao, kao i puno puta prije. Račanova je vlada pokrenula reviziju privatizacije i znate što je bio zaključak 2003. i 2004. godine? Odličan pet – priča Škegro. – Crony kapitalizam (ortački ili rodijački, nap.a.) djelo je HDZ-a, a SDP-ov je propust to što ga u dva navrata, koliko je bio na vlasti, nije razgradio. Bio sam član upravnog odbora HFP-a jer je netko iz opozicije morao tamo biti, ali moj glas protiv ništa ne bi značio. Glasao sam protiv prodaje Karlovačke pivovare. Pretvorba je grijeh HDZ-a u stopostotnom smislu, hrvatska varijanta crony kapitalizma nastala je 1990-ih i nije razgrađena do danas. Agrokor je tipičan primjer, svi bi oni nastavili raditi po starome, ali bez Todorića. Ivica se prešao, ali mi bismo i dalje radili isto kao i on. Nema dovoljno kritične mase da se model razgradi – kaže Fižulić i ponavlja da su nakon pretvorbe preko Fonda prodavani manjinski udjeli, a Todorić, Kutle, Gucić i ostali tajkuni kupovali su dionice od malih dioničara.

– Nije se moglo dogoditi da išta vezano uz bitniju tvrtku prođe bez Tuđmana i da tvrtka bude prodana a da on to prethodno ne blagoslovi. Opće je mišljenje da su Manolić i Mesić istupili iz HDZ-a i osnovali svoju stranku zbog rata u Bosni, a zapravo je među njima trajao rat za Croatia osiguranje. Njih su trojica zaratila zbog ekonomskog razloga. Sve što je bilo važno u gospodarskom smislu bilo je u rukama HDZ-a. Koliko je HDZ bio demokratska stranka, toliko su se odluke mogle donositi demokratski – kaže Fižulić i dodaje:

– Skupine menadžera koje su po Markovićevu zakonu preuzele subjekte poput Tvornice duhana Rovinj ili Zagrebačku banku brzo su se priključile HDZ-u jer se inače ne bi mogle održati.

Tadašnji sindikalac Dragutin Lesar vjeruje da se predsjednik osobno nije bavio ekonomijom, ali njegov je dojam, iz razgovora s ljudima koji su tada bili na funkcijama, da se nije odlučivalo u Vladi. Predsjednik nije bio adresa za razgovore i dogovore sa sindikatima, već Vlada. S njim sam bio samo jedanput na sastanku, ali iz naših razgovora u Vladi moglo se zaključiti da se uvijek išlo pitati na Pantovčak. Nitko u Hrvatskoj nije mogao donositi veće ili velike odluke ako nije imao Tuđmanov blagoslov, osobito za strateške tvrtke i projekte – kaže Lesar, koji opisuje taj svoj jedini sastanak s predsjednikom Tuđmanom kao buran.

Franjo Tuđman DAVOR IVANKOVIĆ Hrvati bi i danas izabrali Tuđmana. To najbolje govori koliko nam vrijede nasljednici

– Pripremali smo štrajk i predsjednik nas je primio, mislim 1993. godine. Izdržao je sat vremena s nama. Bio je to težak verbalni sukob, nakon čega je demonstrativno napustio sastanak. Kad smo se ozbiljno bavili stanjem u pojedinim poduzećima, nikad predsjednik nije bio adresa, nego Vlada: Manolić, Gregurić, s kojim je išlo dosta teško, Valentić, Mateša i potpredsjednici za gospodarstvo – ističe Lesar.

Milan Kovač kaže da je na čelo Fonda za privatizaciju došao 1995., kad je pretvorba bila završena, a s predsjednikom se susreo samo jedanput nakon povratka iz Vukovara. – Tada sam ga izvijestio o stanju tvornica. Zanimalo ga je jesu li se ljudi vratili, koliko je toga oštećeno, koliko nam treba da se to obnovi. Nikakva privatizacija nije bila tema našeg razgovora – priča Kovač.

– Ne znam za sastanak koji spominje Lesar, moguće je da se održao prije mog dolaska u Vladu. Znam samo da je predsjednik na Lesarov poziv došao na proslavu 1. maja u Maksimir 1994. – prisjeća se Škegro.

Franjo Gregurić će i danas reći kako nikada nije čuo Tuđmana da govori o 200 obitelji, nego o 200 kompanija u privatnom vlasništvu | Autor : Davorin Višnjić/PIXSELL Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL Franjo Gregurić će i danas reći kako nikada nije čuo Tuđmana da govori o 200 obitelji, nego o 200 kompanija u privatnom vlasništvu

– Dat ću vam primjer: završila je Oluja i javio se predsjedniku jedan čovjek iz dijaspore da želi kupiti Knin gips. Lupeži su tada pokušavali naći bilo koga iz dijaspore jer su čuli da je predsjednik slab na njih. Taj se požalio predsjedniku Tuđmanu da mu stvaramo prepreke. I pozove predsjednik mene i Penića sebi. “Tako vam boga, što radite!”, počeo je on. “Znate li koliko smo glasova dobili iz dijaspore, koliko pomoći?” Na to njemu mirni Penić kaže: “I mi smo, predsjedniče, glasali za vas.” Objasnili smo da čovjek nije zadovoljio osnovne preduvjete da mu prodamo tvrtku i tako je ostalo – tvrdi Škegro, što potkrjepljuje još jednom pričom iz tog doba.

Predsjednika sam informirao o najvećoj privatizaciji, onoj Hrvatskog telekoma, pogotovo kad su Nijemci zaigrali prljave igre. Zove on mene u rujnu 1999. i kaže: “Dopusti da ti iznesem što sam čuo.” A ja sve znam tko mu suflira sa strane. Rekao sam mu: “Odredite troje ljudi koji će biti njegovi svjedoci u završnim pregovorima sa mnom.” I tako je i bilo. On je rekao Sanaderu, Pašaliću i Kostoviću da odu sa mnom na te završne pregovore s Deutsche Telekomom, koji su počeli u jedan sat poslijepodne, a završili u pola tri u noći. Tuđman se nikad nije petljao u naše ovlasti – kategoričan je Škegro.

Franjo Tuđman 'HDZ će ostati narodna stranka' Što je to tuđmanizam: filozofija ili doktrina?

Slično govori i Andrija Hebrang, koji je također neko vrijeme bio zadužen za privatizacijska pitanja:

– Predsjednik Tuđman imao je, uza sve svoje genijalnosti u području povijesti, strategije, u vojnom području itd., nekoliko područja u koja se nije razumio, a jedno od njih je ekonomija. Nije vodio ni kućni budžet a kamoli neki drugi. Govorio je: “Kažu mi da je najbolje sve privatizirati jer ono što je državno ne radi dobro.” Njemu su ti dugoprstići, kako ih ja zovem, rekli i uvjerili ga “bolje ikakav gazda nego nikakav”. Posljedica je toga da je Kutle bio vlasnik 100 i ne znam koliko poduzeća. Kad su Kutlu pitali da nabroji svoja poduzeća, on je rekao: “Pa nisam ih kupovao da ih nabrajam, nego da s njima radim.” No Hebrang tvrdi da naša privatizacija nije ništa gora od češke, slovačke, mađarske ili bilo koje postkomunističke:

– I tamo se događalo da su tvrtke kupovali oni koji su do tada bili u vrhu tvrtke. To je bio komunistički kadar. Kad danas gledate anamnezu, svi ti naši tajkuni, ili oni ili njihovi roditelji bili su u komunističkom vrhu. Tako da je ne bih krivio Tuđmana i desnicu, nego obrnuto. Privatizacija je žrtva tranzicije jednog sustava u drugi, a kod nas još i žrtva rata – kategoričan je Hebrang.

Na pitanje zašto se pretvorba provodila u ratu, Hebrang odgovara da je bilo nemoguće održati radničko samoupravljanje društvenom imovinom jer više radnika nije bilo, radnici su bili na frontama.

– Drugi je razlog to što se slomilo tržište na kojem se temeljila socijalistička proizvodnja, znači područje Jugoslavije, i klirinški izvoz u Sovjetski Savez. Sve je puklo. Pa nije Prvomajska pukla zbog privatizacije, nego se njezini strojevi nisu imali gdje prodati. Niste mogli ići na Zapad jer je tehnologija bila neusporedivo niža i ta su poduzeća prestala funkcionirati. Kakvo smo stanje gospodarstva zatekli? Evo tri podatka: 50 posto tadašnjih poduzeća imalo je sve uvjete za stečaj jer su imala veće dugove nego što je bila njihova ukupna masa, ali su funkcionirala tiskanjem novca. Drugo, 200 tisuća radnika u Hrvatskoj u tom je trenutku primalo plaću na temelju zaduženja poduzeća u bankama, znači nije proizvelo tu vrijednost. Treće, inflacija i tiskanje novca bili su takvi da uopće niste mogli voditi financijska računovodstva. Niste mogli usporediti poslovanje s prošlim mjesecom jer je sve otišlo 20 posto gore. To smo mi zatekli. Pitanje je što je poslijeratno stanje posljedica privatizacije, a što toga zatečenog – kaže Hebrang.

Josip Manolić Elitna lokacija Prodaje se Manolićeva kuća u Nazorovoj: 'Tu su kampanje počeli Tuđman, Mesić i Josipović'

Borislav Škegro spominje još jedan konkretan primjer: privatizaciju Jamnice: – Odluku o pretvorbi te tvrtke donijelo je njezino upravno vijeće prihvativši ponudu Agrokora, koji je uplatio 13 milijuna njemačkih maraka, a državni je udio pao na 9 posto. Agrokor je pobijedio na natječaju i tako stekao većinski paket. Revizija je deset godina poslije utvrdila da je Jamnica bez ijedne primjedbe odradila pretvorbu i privatizaciju, udvostručila broj zaposlenih i povećala prihode pet puta! To je sva istina – kaže Škegro i uvjerava da Franjo Tuđman, ni kad je bio informiran, nikad nije rekao “uzmite ovog ili onog”.

Transkript razgovora predsjednika Tuđmana i šefa njegova ureda Hrvoja Šarinića, koji se dogodio u svibnju 1998. (Jutarnji list, 2. 10. 2017.), dan uoči Šarinićeve ostavke, pokazuje pak da je predsjednik itekako bio upućen u zbivanja. Prema tome zapisniku, Šarinić govori: “Mi se vraćamo u balkansko-plemenski mentalitet. Ali monopoli medija, monopoli gospodarstva, monopoli bankarstva, sve zajedno podržano od politike, oprostite, to nije građanska opcija. To nije moja opcija, to nije moj svjetonazor. Ja to ne mogu podnositi.” A Tuđman mu odgovara: “Hoćeš da ti okrenem stranu. Kutlino carstvo ne bi bilo bez Pašalića, ne bez Pašalića, nego bez HDZ-a, u redu, ali ni HDZ-a ne bi bilo bez Kutle u početku.” Tuđman je također dodao kako je “odlučno za to da ga se potkreše i da tamo, ako ima razloga da se poništi pretvorba Slobodne Dalmacije ili Tiska, da idemo na to. S tim, molim, da ne idemo za tim, ovo što si ti rekao da ga zatvoriš, pa da nastane rasulo u svim tim njegovim poduzećima gdje ima 10 tisuća radnika”. Iz razdoblja neuspjele Račanove revizije pretvorbe i privatizacije datira i slavna izjava Ljube Ćesića Rojsa: “Tko je jamio, jamio” koja odlično oslikava hrvatsko tranzicijsko razdoblje. Tuđmanovi najbliži suradnici odmiču odgovornost za sumnjive prodaje poduzeća i od sebe i od njega. Politički pak neistomišljenici, svjedoci toga vremena, dopuštaju da ekonomija nije bila u spektru Tuđmanova zanimanja. No, čak i ako pretvorba nije bila provedena u njegovoj režiji, moćni predsjednik Tuđman nije pokazivao da je njezin ishod htio promijeniti.

VIDEO 5 mitova i kontroverzi koje se vežu uz Tuđmana:

Hrvatski rukometni savez
RUKOMETNO LUDILO
Ajmo Kauboji! Kompletan vodič za praćenje utakmica rukometne reprezentacije
Business brunch: Must have vodič za hrvatske biznismene
Slasni zalogaji
Business brunch: Must have vodič za hrvatske biznismene
  • Diplomat2:

    Treba samo pogledati danasnje gradonacelnike, zupane , direktore, vlasnike firmi , sefove policije i t.d. bez obzira kojoj politickoj frakciji danas pripadaju, sve su to bivsi komunisti, samo su kapute okrenuli, a u glavama su im ostala bivsa razmisljanja i ... prikaži još! tako i rade. Tu se nije nista promijenilo i danas se cudimo sto nam mladi odlaze

  • jeremija1:

    Bilo je propusta i svakakve žabokrečine su došle do društvene imovine. Tuđman se nije uopće razumil u gospodarstvo i pozval je lisice da čuvaju kokoši. Neki su vlasnici trgovačkih lanaca, neki cementara, ali koliko sam skužil, većina njih su bivši ... prikaži još! članovi SKH i lijevog krila HDZ-a ( nastalog iz iste SKH ). Ovo o 200 obitelji je floskula koju se stalno ponavlja iz propagandnih razloga

  • Ante tTony:

    Procito sam clanak dva puta i sve se moze stat u jednu Ric ... Lustracija....