Hrvatska tekstilna industrija u četvrt stoljeća izgubila je oko 35 tisuća radnika, a oni koji su ostali, uglavnom rade za minimalac, pod visokim normama i u pogonima slabo prilagođenima klimatskim ekstremima, pokazuje terensko istraživanje iz prošle godine. Istraživanje su provele Ivana Perić i Dunja Kučinac na temelju 76 intervjua, a predstavljeno je na razgovoru "Moda nakon brze mode: Kako zamišljamo pravednu budućnost tekstilne industrije?", koji su organizirali Novi sindikat i Clean Clothes Campaign. Iza zatvaranja pogona i pada zaposlenosti ostao je model proizvodnje u kojem se za velike strane modne kompanije šiva po niskoj cijeni, dok se pritisak prelijeva na minimalne plaće, visoke norme i slabo ulaganje u uvjete rada. Takvu situaciju dodatno pojačavaju nesiguran položaj stranih radnica i toplinski valovi, a odgovor Clean Clothes kampanja traži u Manifestu o pravednoj tranziciji.
Prvo opsežno istraživanje Novi sindikat proveo je 2019., kada je u tekstilnoj industriji radilo više od 24 tisuće ljudi. Danas ih je oko 15 do 16 tisuća, od toga oko 6000 u proizvodnji odjeće, dok ih je 2000. bilo oko 51 tisuću. Industriju čini 1019 kooperantskih tvrtki i 1267 obrta, a 79 posto zaposlenih su žene i više od polovice starije je od 45 godina. Intervjuirane radnice primale su 677 do 750 eura, trećina je radila neplaćene prekovremene, a 38 posto probleme nije prijavljivalo zbog straha od otkaza i pritiska poslodavaca. Maja, 60-godišnja radnica koja je 12 godina radila za Benetton, uz posao je obrađivala vrt kako bi nadopunila kućni budžet. "Naš se posao tretira kao da je rad za džeparac, a ne pravi i težak posao", rekla je. "Na kori od banane sam pred mirovinu, a državu nije briga", dodala je.
Senka, koja je gotovo 20 godina radila u malom kooperantskom pogonu, opisala je vikanje zbog brzine rada i strah od odlaska drugom poslodavcu. "Vlasnik sve određuje, brendovi postavljaju svoje uvjete, ne pomisle da bi možda mogli dići plaće", rekla je. Jedna radnica zahtjev je sažela: "Radnicima treba dozvoliti da kao dostojanstveni ljudi odu obaviti WC i popiti čašu vode, a ne da moraju i po 12 sati gledati u šivaću mašinu." Posebno su ranjive strane radnice. Filipinke su radile 58 sati tjedno, uključujući osam sati subotom, a prekovremeni im se računao kao naknada za smještaj koji su poslodavci predstavili kao besplatan. Pojedinim radnicima oduzimane su i putovnice.
Kampanja Clean Clothes izradila je stoga Manifest o pravednoj tranziciji, koji traži dostojanstvene i sigurne uvjete rada u tekstilnoj industriji, plaće dostatne za život, socijalnu zaštitu i pravo radnika da sudjeluju u odlukama koje utječu na njihova radna mjesta. Manifest pravednu tranziciju povezuje i sa smanjenjem prekomjerne proizvodnje, ali bez prebacivanja troška na radnike: proizvodilo bi se manje, radilo manje sati, a rasle bi plaće i sigurnost zaposlenja. Manifest traži i da modni brendovi odgovaraju za uvjete kod dobavljača.
FOTO Nakon Putina ravno Zelenskom: Trumpovi izaslanici stigli u Kijev s prijedlogom za kraj rata
Otvori KEKS Pay
