Nitko nije izgubio i nitko nije pobijedio tijekom ove sedmodnevne krize talijanske vlade lijevog centra Giuseppea Contea. Vlada nema apsolutnu većinu u Senatu (za nju je u noći na srijedu glasalo 156 senatora, a većina iznosi 161 glas od 320 senatora, ali je i oporba desnog centra sa samo 140 glasova kazala “ne” vladi za koju je glasalo i dvoje senatora Berlusconijeve stranke Naprijed Italijo) i neće je imati što znači da će biti pod stalnom prijetnjom pada u parlamentu.
Dogodilo se zapravo ono što smo i predvidjeli 13. siječnja, da će se “tresti brda, a roditi miš” kada je iz vlade izašla stranka Italija živa (IV) koju je osnovao bivši premijer Matteo Renzi izašavši iz Demokratske stranke (PD) nekoliko dana, odnosno polovicom rujna 2019., nakon što je Conte osnovao ovu svoju drugu vladu (nakon one s Ligom Mattea Salvinija), odnosno s Pokretom 5 zvijezda (M5s), PD-om i strankom Slobodni i jednaki. Izlaskom Renzijeve stranke vlada je ostala trostranačka, ali oslabljena za broj parlamentaraca (48) njegove stranke.
Desni centar (Salvinijeva Liga, Berlusconijev Naprijed Italijo i Melonina Talijanska braća) traže od predsjednika republike Sergia Mattarelle da primora Contea na ostavku kako bi se sazvali prijevremeni izbori. Nije točno, kako govore mnogi u Italiji da ne treba otvarati krize vlade u vrijeme pandemije, jer je to sada učinila i Nizozemska. Zapravo permanentna kriza talijanske vlade neće se riješiti bez novih izbora koje ne želi lijevi centar svjestan da će na njima izgubiti.
Iz ove sedmodnevne situacije povuci-potegni nitko ne izlazi kao pobjednik, dapače svi sudionici krize, posebno Conte i Renzi, izlaze okrnjeni. Renzi je izgubio okladu da će srušiti Contea, a sadašnji premijer da će uništiti bivšeg premijera. Istina malu prednost ima Conte, ali je pitanje hoće li mu u parlamentu proći svi prijedlozi, posebno oni vezani za europski fond obnove. Teška ekonomska kriza će se nastaviti i ljudi se pitaju čemu je služila ova predstava oko vlade.
