Na putu u Americi u tri sata u noći probudi me telefonski poziv iz Hrvatske. Poznata novinarka želi komentar o Anti Ramljaku. Javlja kako je predložen za Vladina povjerenika za Agrokor. Objašnjavam da je tri ujutro, da sam danima na putu izvan RH, da nisam upućen u aktualne događaje…, zašto bih baš ja komentirao Ramljaka... Ne pomaže. Mobitel ne prestaje zvoniti, sve novinari i svi bi isto pitali. Nešto prije sedam ujutro ista novinarka me sms-porukom poziva na svoju televiziju oslovljavajući me „pravim ministrom gospodarstva“. Objašnjava da je tu dobro skrivanu tajnu na hitnoj konferenciji za novinare otkrio SDP-ovac Siniša Hajdaš Dončić.
Što je tom čovjeku, upitah se. Je li on normalan? Prisiljava li ga netko da priča takve besmislice? Tuku li ga možda? Ili se napio? Kako reagirati na takvu bezobraštinu? Uzvratiti nečim sličnim, tipa da je dotični gospodin u stvari pravi nadbiskup, onaj krapinsko-zagorski? Ili uzvratiti nešto tipa na što li je SDP spao…? Neću ništa od toga, odlučim, čovjek ima i obitelj, čemu se spuštati na njegov nivo. Za svog bivšeg suradnika Antu Ramljaka, s kojim to nisam već šest godina, napišem ono što iskreno mislim – „ozbiljan, odgovoran, kompetentan, hrabar. Točka“. Vrativši se u Zagreb, čujem i nastavke te priče. „Sve Škegrini ljudi, kakav ovaj ili onaj, to je u pozadini Škegro“. Pa sve do sumanute konstrukcije kako sam ja iz nekih samo meni znanih motiva odlučio uništiti Agrokor, s kojim je, inače, sve do sada bilo u najboljem redu!? Koliko sam moćan, a nisam znao do sada! Nadnaravno moćan! Svime upravljam! Čak sam spasio i Sergia Garciju na 15. u Augusti pomaknuvši pogledom štap sa zastavicom ulijevo da loptica ne preleti preko greena...
U stvari, lažem. Nije ovo prvi put da mi se pripisuju nadnaravne moći. Nije Siniša kriv. On je u stvari samo preuzeo zdravo za gotovo priče o mojim nadnaravnim moćima iz devedesetih. Kada sam, primjera radi, mimo volje svih, trajno fiksirao tečaj na „nerealnoj“ razini. Ukrao izvoznicima obećane četiri četvorke i uvoznom lobiju poklonio 3,700. Zatim sam, podsjećam vas, mimo volje svih sugrađana, mimo Vlade, Sabora, pa čak i protivno volji samog autoritarnog predsjednika države, pročitajte pažljivo: 1) izmislio, 2) isplanirao, 3) nametnuo, 4) i to kao kaznu hrvatskom narodu (valjda i manjinama)... zloglasni PDV!
Škegrin PDV! Nepravedan, previsok, nesocijalan, katastrofalan... A o „katastrofalnoj“ pretvorbi i privatizaciji da ne govorim – nje ne bi ni bilo da je nisam izmislio i, ponovo mimo volje svih ostalih, proveo. Kako siroti Siniša ne bi godinama kasnije morao prodavati autoceste. A pokušao je. Ili Sinišu i njegovu stranku muče možda neke druge transakcije iz vremena kada je on sam nesporno bio formalni ministar, a još nismo doznali ime njegova „pravog“?
Uozbiljimo se. Da sam stvarno imao makar i djelić pripisanih mi moći, onda bi naš mali dio svijeta izgledao potpuno drukčije. U tom svijetu Siniša ne bi bio ni ministar, ni bivši ministar, niti bi ga velika stranka poput SDP-a poslala da govori o temi o kojoj nema što suvislo reći. Da sam ja zaista ono što mi se pripisuje, Agrokor bi tijekom svih ovih godina akumulirao dug tri puta manji od onoga koji stvarno ima. Iz tog sustava bi u proračun svake godine bilo uplaćeno nekoliko milijardi kuna poreza na dobit. Njegova EBITDA bi bila dva puta veća od najviše prikazanih. I to u sustavu u kojem bi bilo pedesetak kompanija manje. U tom sustavu ne bi prisilno koegzistirali neprirodno sastavljeni prirodni suparnici – proizvođači i trgovci.
U tom sustavu bi u zbroju kolone „dospjela dugovanja prema dobavljačima“ uvijek stajalo – nula! U tom sustavu se ne bi uzimalo kredite uz bilo koje pa i lihvarske kamatne stope. Čak i kad bi se nudilo. U tom sustavu po mom ukusu maksimizirala bi se dobit, a ne veličina ukupnog prihoda. U tom sustavu ne bi se ni teoretski moglo dogoditi da stotine ispravno napravljenih poteza, uz trud tisuća sposobnih ljudi, budu zbrisane jednom jedinom suicidalnom politikom neodgovornog prekomjernog zaduživanja. Zbog fascinacije veličinom ili igre na motiv veličine kao osigurača implicitnog državnog jamstva. Nažalost, nisam bio dovoljno moćan da nametnem opisani sustav.
Vlada je pak postupila odgovorno i napravila je jedini potez koji joj je preostao. Treba nastaviti odlučno u kratkoročnom stabiliziranju financijskih tokova, a potom u neizbježnom operativnom preslaganju sustava na održivim i prirodnim ekonomskim osnovama. U Agrokoru ima puno vrijednih trgovačkih društava koja u zdravijim okolnostima mogu generirati dobit (da, da, dobit se traži!) dovoljnu da preporode sadašnju tešku situaciju. Kada se to dogodi, moći će se reći da je tranzicija uspješno završila i u posljednjem pravom socijalističkom poljoprivredno-industrijskom kombinatu.
>> Kako, kada i zašto promijeniti neuspješnu upravu? Ne smije biti oklijevanja. Reagira se na prvu
