Vraćamo se na početak priče. Onaj u kojem je Hrvatska trebala, mogla i bila spremna provesti reformu obrazovnog sustava. Temeljitu, organiziranu i onu čiji su korijeni trebali biti postavljeni u dobro pripremljenim zakonskim propisima.
I baš kao što je shvaćeno koliko je reforma obrazovanja važna tek kad su roditelji ispunili ulice s jasnom porukom da se škole moraju mijenjati, a političari se za reformu ulovili gledajući je isključivo kroz prizmu vlastite promidžbe, napokon na ulice izlaze i profesori. Traže sigurne škole, priznavanje autoriteta, status službenih osoba i konačno usvajanje pravilnika o pedagoškim mjerama koji će uključivati ovlasti da djelatnik u neposrednom nastavnom procesu momentalno udalji sve koji ometaju nastavu.
Priče iz sjene
Tako postavljeni zahtjevi još prije četiri godine bili su prezentirani u sklopu reforme obrazovanja kao temelji koji su zaposlenicima obrazovnih ustanova ujedno trebali priskrbiti veću autonomiju, značaj i autoritet. Trebali su im priskrbiti i veće plaće, no to je neki drugi par rukava.
Još tada, prije četiri godine, baš kao ni danas, odgovora na ključno pitanje kako, kojim metodama i propisima će se dati značaj nastavnicima nitko nije znao odgovoriti.
Štoviše, kada je i započela eksperimentalna primjena "Škole za život" nastavnici su u edukacije krenuli tek nekoliko mjeseci prije početka primjene eksperimenta. Te edukacije nisu obuhvaćale ništa od onoga što je bilo najavljeno ili čemu su se nastavnici nadali, već su se odnosile samo na način na koji bi trebali predavati gradivo.
U sjeni je ostala priča o njihovim boljim uvjetima, autoritetu i značaju. Baš kao što je u sjeni ostala priča o ključnoj i prvoj reformi koja se trebala odviti najprije na učiteljskom fakultetu kao rasadniku novih generacija nastavnika.
Galerija: Profesor Franjo Dragičević
Na taj je ključni propust, baš u trenucima dok reforma vrluda iz osnovnoškolskih, srednjoškolskih i fakultetskih promjena, podsjetio upravo profesor čakovečke srednje škole Franjo Dragičević. Doduše, ne pedagoškim primjerom, ali primjerom realnosti i svakodnevice koja se odvija u učionicama. Doslovce je izgubio živce nakon što su ga učenici gađali kredom i pljuvali pa se s njima obračunao. I pokrenuo lavinu ispovijedi nezadovoljnih nastavnika koji su otkrili sve grozote svoga radnog dana, prijetnje koje doživljavaju od učenika, roditelja pa čak i ravnatelja.
Nije tu samo riječ o jednosmjernom problemu zbog kojeg trpe nastavnici. Hrvatska pamti i nasilne učenike, nasilne profesore koji se iživljavaju nad učenicima, ali pamti i slučajeve nasilja među vršnjacima.
U sve tri opcije koje se svakoga dana događaju u učionicama nema jasnog, detaljnog zakonskog propisa koji definira kako se ponašati u situacijama koje pokazuju izostanak odgoja učenika i neprofesionalnost profesora. Mjere kojima se po Zakonu o radu mogu sankcionirati neprofesionalni nastavnici ili nasilni učenici po Zakonu o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju nisu već desetljećima efikasne. Nasilni nastavnik neće dobiti trajnu zabranu rada s djecom niti će nasilni učenik dobiti pedagošku mjeru koja će ga dovesti u red. Bit će u najgorem slučaju preseljen u drugu školu, zajedno s problemom koji unosi u novi razred.
I tako u krug.
- Višedesetljetni maliciozni tretman prema ključnoj klasi obrazovnih djelatnika - učiteljima i nastavnicima - doveo je do toga da se u zbornice ubacuju bombe, da se učiteljima prijeti i prijetnje izvršavaju - fizičkim nasiljem, hladnim i vatrenim oružjem, divljanjem djece kojoj se ne može pomoći jer su učiteljima vezane ruke nerazumijevanjem nadležnih što to obrazovanje uopće jest - poručili su organizatori prosvjedne povorke.
Pokazalo se to u slučaju profesora Franje Dragičevića za kojeg u Zakonu osim činjenice da se hitno mora pozvati ravnatelj i roditelji daljnjeg koraka nema. Ni za njega ni za učenika. Štoviše, na njegov je "račun" izrečena opomena, no ni riječi o tome što je s učenikom kojem su u toj školi već izrečene mjere zbog njegova ponašanja.
- Od trenutka kada uđe u razred, učitelj ostaje sam s nekoliko desetaka maloljetnih osoba i samostalno je odgovoran ne samo za njihovo obrazovanje, nego i za njihovo fizičko i psihičko zdravlje. Do sada je odgovor nadležnih bio zatvaranje vrata da se ne čuju krici iz učionice, pilatovsko pranje ruku i svaljivanje odgovornosti za sve loše posljedice na nastavnike. Očekivano, ali nažalost i destruktivno po konačan rezultat - kažu organizatori prosvjeda.
Ujedno poručuju da su žrtve ovakvog kaosa i bezakonja na prvi pogled učitelji i nastavnici, ali zapravo konačne su žrtve djeca i učenici, te posljedično svi građani koji na kraju moraju trpjeti posljedice disfunkcionalnog sustava što zajedno doprinosi destrukciji cjelokupnog društva i društvenih normi.
Urušavanje ustavnih prava
Takvom stavu, a i borbi za vrijednosti nastavničkog rada, podršku su uoči subote dali i iz Koordinacije hrvatske obiteljske medicine naglašavajući da profesori, učitelji i nastavnici, baš kao i liječnici predstavljaju vitalni segment civilizacijskog društva.
- Urušavanje zdravstvenog i obrazovnog sustava kojem svjedočimo vodi nas u dokidanje temeljnih ustavnih prava. Vrijeme je da shvatimo da problemi prosvjednih radnika nisu samo njihovi problemi već svih nas jer u pitanju je budućnost naše djece - poručili su tako članovi Koordinacije hrvatske obiteljske medicine.
>> Pogledajte što profesor Franjo Dragičević kaže o zakonskoj infrastrukturi u školama
Štoviše, samo u posljednjih godinu dana zabilježeno je dvadesetak slučajeva u hrvatskim školama u kojima su i učitelji i učenici bili žrtve, no tek medijskim ukazivanjem na takve događaje oni su dobili na važnosti i kakvoj-takvoj pozornosti stručnjaka i odgovornih.
Naime, Hrvatska ne samo da nema propise koji definiraju kako se ponašati u takvim slučajevima, nema ni zakonsku obvezu po kojoj su škole, primjerice Ministarstvu obrazovanja kao krovnoj i nadležnoj ustanovi, dužne prijaviti slučajeve poput "Franje", kao ni slučajeve poput masovne tučnjave splitskih učenika, a ni slučaj nasilnog učenika osnovne škole koji Zagrepčani dobro pamte, a koji je u svom petogodišnjem obrazovanju zbog ponašanja izmijenio četiri škole.
Slučaj "Franjo" koji je završio opomenom i platformom nastavnicima da konačno javno progovore o svim problemima u učionici, ponovno je aktivirao društvo, roditelje, pa i većinu samih nastavnika da reformske promjene, kojima su temelji trebali biti zadani još prije četiri godine, vrati u fokus provoditelja politika. Tek s ovim slučajem ministrica obrazovanja Blaženka Divjak najavila je novi pravilnik o suzbijanju nasilja u školama na svim njegovim razinama.
- Važno je osvijestiti s čime se sve učitelji susreću jer svatko od nas ima takvih iskustava. Na to treba ukazati. Najvažnija je prevencija, edukacija nastavnika kao i razvoj sustava podrške nastavnicima, učiteljima i roditeljima. Ipak sve ovo nije rezultat samo onoga što se događa u školama već daleko više zadire u situaciju koja dolazi iz obiteljskog doma. Roditelji ne mogu pobjeći od toga da su oni ti koji prvenstveno odgajaju djecu - poručila je tako ministrica Divjak.
Iako nije jasno niti su u Ministarstvu obrazovanja pojasnili činjenicu da su svjesni da svi imaju, kako govori ministrica, "takvih iskustva", zašto nije poduzeto baš ništa i zašto tome nije dan primat u izmjenama brojnih propisa unutar godine dana. Hrvatska ponovno, nakon "slučaja Franjo", ključne izmjene u obrazovanju provodi s ulice. Ponovno masa, koja vraća fokus na ključna pitanja reformskih promjena prije nego ijedan političar, u ruke uzima reformu obrazovanja vrlo preciznim i jasnim zahtjevima.
Iz Ministarstva obrazovanja sada poručuju kako moraju razraditi strategiju, koja je, podsjetimo, samo još jedna u nizu strategija postavljena pred ured na zagrebačkim Sveticama, a koju Ministarstvo "konkretnim" pritiscima mora ispuniti. Jer moraju izraditi i osmisliti najbolji model kojim bi omogućili takozvane besplatne udžbenike, model po kojem će se na jesen svima nabaviti laptopi, a sada i model po kojem bi u jučer javnosti predstavljenim sretnim školama trebali suzbiti nasilje.
A taj je model Hrvatska trebala već imati. Znatno prije dolaska ministrice Divjak na vlast, jer teško će se djeci objasniti da moraju razmišljati kritički i algoritamski ako i dalje smatraju da je posve u redu pred ostalim učenicima pljunuti profesora ili gađati ga kredom.
>> Pogledajte kako je ova američka profesorica zlostavljala učenika
Dok god reforme vode Jokići, Jovanovići, Divljaci i slični "ideološki prosvjetitelji", dotle ne samo da od reformi neće biti ništa, ili da će jedino "zlo" biti bespotrebno potraćeni novci hrvatskih poreznih obveznika, već će reforme rezultirati daljnjim jačanjem mentaliteta kako je učenik - bog, a učitelj - sluga pokorni koji mora trpiti ispade tog infantilnog egocentričnog stvorenja zvanog - malo dijete. Posao učitelja je i odgajanje a za to mu trebaju biti na raspolaganju odgovarajući djelotvorni mehanizmi nagrađivanja i kažnjavanja, a onom malom postotku djece koja se ne uklapaju u standardne obrasce ponašanja treba osigurati odgovarajuće uvjete u specijaliziranim ustanovama.