Ako ste gledali veliki filmski hit “Ostavljeni na Antarktici”, kultnu obiteljsku avanturu nadahnutu stvarnim događajima iz 2006. godine, zasigurno ste stekli simpatije prema sibirskim haskijima. Prvo spominjanje te izdržljive, brze i snažne pasmine veže se uz Čukče, narod u istočnom Sibiru. Čukči su željeli psa vrhunske orijentacije, što je na kraju dovelo do nastanka pasmine sibirskog haskija kakvog znamo danas. Iz Sibira su početkom 20. stoljeća preneseni na Aljasku, gdje su ih koristili za vuču saonica.
Luna i Roza imaju rodovnik
Brođanka Anita Odobašić vlasnica je jedne od samo nekoliko registriranih uzgajivačnica sibirskih haskija u Hrvatskoj. Ima dva psa kvalitetnog rodovnika – petogodišnju crno-bijelu kujicu Lunu i jednoipolgodišnju sivo-bijelu Rozu. Za razliku od onih iz spomenutog filma, njezini psi nikada nisu ostavljeni i zaboravljeni. A sve je počelo kada je prije pet godina kupila svoju prvu ljubimicu Lunu.
– Kada sam kupila prvog psa, nije mi bio bitan rodovnik, ali njezin uzgajivač mi ga je poslao pa sam je, kad je već tako, odlučila odvesti na jednu izložbu. Pokazala se vrlo uspješnom. Ubrzo smo otišli na drugu, treću izložbu pa sam pomislila kako bih mogla imati i leglo. Nakon okota, vidjela sam da su svi njezini štenci otišli u jako dobre obitelji, da su usrećili te obitelji i jednostavno mi se svidjelo biti uzgajivač. Nakon toga kupila sam drugu kujicu, još kvalitetnijeg rodovnika – priča Anita o tome kako je sve počelo.
Za sibirske haskije opredijelila se zato što je osoba koja se u biti boji pasa, a oni su pasmina koja je jako privržena čovjeku, miroljubiva i nimalo agresivna. Nikako ih se ne može tretirati kao čuvare dvorišta. Zanimljivo, oni čak i ne laju, a kada im nešto treba ili kada ugledaju drugog psa – zavijaju. Stoga su sibirski haskiji za Anitu bili jedini psi koji su dolazili u obzir. Kako sama kaže, posao uzgajivača traži puno ljubavi prema psima, premda ona to što radi ne doživljava kao posao već prvenstveno kao hobi.
Brine se o zdravlju pasa, o njihovoj prehrani i, što je najbitnije, socijalizaciji. Uzgajivačnica registrirana 2017. godine zove se Lunation, što znači Mjesečeva mijena, a ime je izvedeno iz imena njezina prvog psa Lune.
– S obiteljima kojima prodajem štence nikad ne prekidam kontakt. Pratim razvoj svojih štenaca, gledam u kakve pse su izrasli, a novim vlasnicima uvijek sam dostupna za savjet ili bilo kakvu pomoć. Neki od štenaca koji su otišli iz moje uzgajivačnice uskoro će imati svoja legla, svoje potomke – ističe Anita, ali i dodaje kako je Luna u međuvremenu kastrirana, zbog njezina zdravlja, te s njom više neće imati legla. Anita je, naime, vlasnica koja smatra da su dva legla s ukupno 13 štenaca dovoljna za svaku kuju, premda ih je Luna po zakonima Hrvatskog kinološkog saveza mogla imati puno više.
No, priča nam Anita i da uzgoj pasa iziskuje jako puno izdataka. Ona za svoje ljubimce plaća policu osiguranja. Da bi pas uopće mogao ići u uzgoj, mora imati uzgojnu dozvolu. Potrebno je napraviti i neke zdravstvene testove.
Brođanka je svojim kujicama snimila kukove i laktove, ali i napravila genetski test XL-PRA kako bi eliminirala genetsku bolest očiju. Uz to, sibirski haskiji ne jedu bilo što, nego samo visokokvalitetnu hranu u granulama, uz sirovo meso, ribu, sir i jaja, a da bi bili u punoj formi trebaju im i dodatni vitamini. Svaki odlazak na izložbu također košta, a Luna i Roza nastupile su na brojnim izložbama i osvojile više nagrada. Doduše, njihovim je uspjesima na put stala pandemija, korona ih je ove i prošle godine malo poremetila, ali Roza je ipak uspjela osvojiti titulu prvakinje mladih u ljepoti u dvije zemlje – Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da su i Luna i Roza ženke, Anita im za parenje iznajmljuje mužjaka.
Naučili su živjeti svuda
– Cilj uzgoja je istaknuti vrline i ispraviti mane psa, jer savršen ne postoji. Recimo, mane mog psa su možda slabija prsa i preokrugle oči. Ja ću stoga tražiti mužjaka jakih prsa i bademastih očiju kako bih poboljšala pasminu. Dakle, želimo uzgojiti zdrave štence što bolje kvalitete, odnosno što bliže propisanom standardu, te pritom uživati i raditi to s ljubavlju, jer drukčije nema uspjeha – napominje Anita.
Iako sam naziv govori da je riječ o psima iz hladnijeg, sibirskog podneblja, sibirski su haskiji naučili živjeti svuda.
Oni imaju poddlaku koja ih štiti kako od hladnoće, tako i od vrućine. Nekoliko puta godišnje odbacuju dlaku, a u ljetno vrijeme kod Anite uživaju u SPA tretmanu, imaju svoju kadu u kojoj se rashlađuju. Po velikim vrućinama leže u kući pod klimom, umire se i nisu aktivni preko dana, dok je hladno vrijeme baš njihovo. Međutim, toliko su privrženi ljudima da će preko zime radije ostati uz vlasnika i ležati kraj radijatora, nego biti sami vani na hladnoći. Jednostavno, traže svoje ljude, vole biti kraj ljudi. Međutim, ovi prekrasni i inteligentni psi nisu za svakog vlasnika.
– Sibirski pas je jako samovoljan, zaboravite dresuru. To je pas kojeg se ne pušta da slobodno trči. Međutim, s druge strane, jako je umiljat. Ako nepoznata osoba uđe u dvorište i priđe Luni, ona će leći na leđa da je češka. To su vam jednostavno svoji, posebni psi. Njih treba voljeti – zaključuje brodska uzgajivačica.
znači, ovako. ovi psi ne vole mačke. ni druge 'male' životinje. jer spadaju u onu malo primitivniju, divlju, vrstu pasa. kao akite, samojedi... ako imate puno slobodnog vremena, to su psi za vas. u stanu, sa nekom osobom čiji je jedini kontakt sa vanjskim prostorom kad ide u dućan ili na posao, nije to pas za takve uvjete. to nije život za njega.