Slučajni lipanjski susret prije šest godina u sisačkom Domu za starije i nemoćne osobe, neočekivano je promijenio život udovaca Ane Kruh - Vuk (79) i Ivana Dobranića (92). Umjesto da se pod bremenom godina prepuste sudbini, smjelo su i odlučno, na iznenađenje mnogih, zakoračili u nov život, pun ljubavi, razumijevanja i poštovanja.
Danas govore kako ni sami nisu bili svjesni što se dogodilo, sve je bilo iskreno i spontano. Pogledi s neugaslom iskrom u oku, prvi put su im se put susreli kada je Ana iz Popovače gdje je živjela, donijela kolače svojoj kumici u sisački dom.
Vitalni i šarmantni Ivan, koji je u dom došao prije 12 godina, zapazio je naočitu i vedru Anu. Novo poznanstvo, koje je u njemu pobudilo simpatije, bilo mu je poticaj da se okuša i u pisanju poezije. Istina, trebalo je hrabrosti kasnije nazvati Anu i pročitati joj nekoliko ljubavnih stihova, ali se ubrzo pokazalo da nije pogriješio.
Nije prošlo mnogo vremena i Ana se ponovo pojavila u sisačkom domu, a zatim je uslijedio njen poziv Ivanu za posjetu u Popovači, koja se produžila i na dva tjedna. Na gostoprimstvu, ekonomski tehničar, bivši upravitelj najprije Poljoprivredne zadruge a zatim Radne jedinice Gavrilovića u Hrastelnici, odužio se prstenom. Nakon toga, Ani se bilo lakše odlučiti da se uz crkveni blagoslov, pridruži Ivanu u domu.
– Nisu svi imali razumijevanja za našu odluku, neki bi pitali, što vam to treba. Ali mi se nismo mnogo obazirali, znali smo da živimo svoj život i bili smo ustrajni u našoj odluci. Imali smo i potporu naše djece, odnosno unučadi, što je na kraju bilo presudno - otvoreno priča Ivan.
Zajednički su preuredili Ivanovu sobu broj 211 na drugom katu. Danas kažu kako su vrlo sretni, kako im je život postao lijep i sadržajan. Mnogo ljubavi u malom prostoru najavljuje i brižno njegovano cvijeće na hodniku ispred sobe.
– Neki su predviđali kako će naša veza kratko trajati, a evo, već pet godina uživamo u zajedničkom životu. Spremni smo da zavjet na vjernost ostvarimo do kraja života. Kada ga je upoznao, sin Ivica mi je rekao da je Ivo \"za pet\". Ljudi čak kažu da se Ivo pomladio otkako je sa mnom. Osim toga, što godine više prolaze, sve smo potrebniji jedan drugom - dodaje Ana.
A da za iskrenu ljubav nije potrebno mnogo, Ivo potvrđuje stihovima svoje pjesme: \"Samo jedan dodir ruke za sreću je dovoljan\". To bi, kaže, mogla biti poruka i mnogo mlađima od njih.
Danas je društveni život u domu nezamisliv bez njihova sudjelovanja Ivana i Ane. On predvodi ceremonijale Božićnih običaja, Martinja, Valentinova i druge, nastupa u Dramskoj sekciji i uspješno se natječe u društvenim igrama. Ana se pak ponosi nagradama osvojenim na natjecanjima u pjevanju. Uz to, svaki tjedan uređuje i priprema prostor dvorane za svete mise.
Zajednička im je želja da se Ivanova uglazbljena pjesma \"Naš dom\", na skorašnjoj proslavi četvrt stoljeća njihove ustanove proglasi himnom doma.
Fino je to kad se dvoje starijih ovako \'\'pronadju\'\' i i sti tako i slazu, no, s druge strane, i zalosno, kad, pokraj vlastite djece moras u staracki dom ...