Dani uoči Oluje donijeli su vidljivu promjenu atmosfere. Svi su znali da se sprema nešto veliko poput operacije Bljesak ili čak i veće. Neki su se povukli u sebe i utišali, neki su postajali glasniji, napadno dobre volje, a neki su bili nabrijani poput boksača prije meča. I onda je u zoru 5. kolovoza naposljetku krenulo... Prošla je otad 21 godina, ali još su živa sjećanja na Oluju dr. Maje Rudelić Zadrović, ratne liječnice u 2. pješačkoj bojni Druge gardijske brigade Gromovi.
Tajili smo da Predraga nema
Domovinski rat zatekao ju je u Medicinskom centru u njezinoj rodnoj Petrinji, kao 26-godišnju liječnicu u iščekivanju specijalizacije. Već u rujnu 1991. prijavila se u Zbor narodne garde, nakon prizora ranjenika koji su stizali s prvih linija bojišnice, ali i zbjegova civila s vrećicama u rukama, koji su je duboko potresli. – U ratnom periodu nije postojalo radno vrijeme – kaže dr. Rudelić, posve predana spašavanju života. Operaciju Oluja dočekala je na Banovini.
– Iz vojarne smo izašli oko ponoći i uskoro zauzeli svoje položaje. Činilo mi se da vrijeme stoji dok smo tako čekali, a onda je u 5.05 sati krenulo. Najprije naša topnička priprema. Zvučala je strašno moćno. Točno sat vremena kasnije imali smo prvu intervenciju: minobacačka granata ubila je Tihomira, ranila Miru, Geđu. Dok smo ih kroz polje izvlačili do vozila, rekli su nam da hodamo jedan iza drugog samo označenim putem jer idemo kroz minsko polje – prisjeća se dodajući kako se od tog trenutka sve odigravalo u nekom bezvremenskom slijedu.
– Izgubila sam kronologiju događaja, u sjećanju su mi samo kadrovi. Poput onog kako sam se rasplakala kad su Pepu dovezli mrtvog. Ne znam zašto sam se baš zbog njega emocionalno slomila, možda zato što mi je dok smo u Mošćenici čekali početak akcije rekao kako osjeća da se ovaj put neće vratiti. Imam zabilježen i kadar kako smo skrivali da je Predrag podlegao ranama, njegova hrabrost i beskompromisnost u borbi bili su velika pokretačka snaga za dečke, bojali smo se kako će vijest o njegovoj pogibiji djelovati na njih. Zatim kako su nas zasipali granatama dok smo na dogovorenom mjestu čekali da nam izvuku ranjene pa smo se bacali u jarak, u koprive. A Cera je tada rekao: “Ma nek’ mi samo još netko kaže kako neće Grom u koprive” – kaže ratna liječnica. Pamti kako dovozi ranjene u bolnicu i zaustavlja neku ženu koju pita za mladića Dragu Vlašića, kojeg su prije nekog vremena dovezli teško ranjenog u prsni koš. – Sad je stabilno, rekla mi je žena, znate, ja sam njegova mama. Takvih je slika još puno u mojem sjećanju – govori dr. Rudelić. Braniteljima je, kaže, mnogo značila ta spoznaja da su liječnici s njima na prvim crtama, taj osjećaj da neće biti ostavljeni, da će biti zbrinuti ako budu ranjeni. I ona je jedna od liječnika koji su, skupa s njima, nosili glavu u torbi, mareći za druge. Premda o svojem junaštvu nevoljko govori, tako je bilo i u trenutku kada je pripadnik Gromova Franjo Šebalj ranjen u vrat. Da bi mu se pružila pomoć, valjalo je proći cestom po kojoj je neprijatelj tukao iz svih oružja pa se mnogi nisu usudili, ali ona jest. S medicinskom tehničarkom i pričuvnim policajcem sjela je u sanitetsko vozilo, projurili su pod kišom granata, zbrinuli ranjenika i odvezli ga u bolnicu. Preživio je, a dr. Rudelić za taj čin odlikovana je Redom Nikole Šubića Zrinskog.
Umirovljena je 2006. u činu bojnice HV-a, ali ispostavilo se da mirovanje za nju nije opcija pa ju je nakon četiri godine zamrznula. Danas radi kao kontrolorka u sisačkom HZZO-u i priznaje da joj nedostaje adrenalin. Misli joj često bježe u dane Oluje.
Stradali su za moju Petrinju
– Čudan je to osjećaj. I euforično oduševljenje što se to konačno dogodilo i grižnja savjesti što su drugi stradali da bi oslobodili moju Petrinju, a meni, eto, nije ništa. Za mene je Oluja bila ne samo oslobađanje moje domovine nego i oslobađanje mog doma. Četiri sam godine sanjala Petrinju, cijeli svoj život provela sam tamo, osim ratnih godina. I želim se pokloniti svima koji su zaslužni, onima koji su položili svoj život i svoje zdravlje za slobodu, ali i svima koji su pridonijeli da se moj san ostvari – poručuje dr. Rudelić.
