Na ulazu podružnice Centra za socijalnu skrb Zagreb – Donji grad, gori lampaš, kao i u centrima diljem Hrvatske nakon ubojstva socijalne radnice u Đakovu. Velik je to građanski stan u središtu Zagreba, pregrađen u puno tijesnih prostorija. Na drugom je katu, a stariji ljudi teško mogu uza stube, pa se socijalni radnici nerijetko spuste dolje. U petak ondje nije bilo gužve, to je dan za teren. Među rijetkima se ondje zatekla 29-godišnja samohrana majka kojoj je trebala potvrda za dječji vrtić. Diplomirala je grafiku na likovnoj akademiji i nezaposlena je, a živi s 2-godišnjim sinčićem kod suprugovih roditelja nakon što je on naglo preminuo samo tri dana nakon djetetova rođenja.
– Javljam se na natječaje za posao u struci, uzalud. Radila sam u jednom fast foodu 12 sati na dan za plaću od 2500 kuna i u godinu dana dvaput završila u bolnici s upalom pluća i upalom bubrega. Znači, da to radim, po cijele dane ne bih bila s djetetom, a opet mu ništa ne bih mogla priuštiti. Moji roditelji žive na selu kraj Krapinskih Toplica, školovali su mene, sestru koja se, srećom, sada zaposlila, brat kreće u srednju. Tata mi radi u Zagrebu, do kojeg karta košta 50 kuna. Otplaćuju kredite i teško mi mogu pomoći, a ja nemam vlastitih prihoda. Roditelji pokojnog supruga dopustili su nam da ostanemo s njima u 30 kvadrata. Kreativna sam, imam ideja o samozapošljavanju, koliko mogu obrazujem se i dalje, pokušavam ostati aktualna u svom umjetničkom krugu – ispričala nam je, htijući ostati anonimna.
Što ako zapali zgradu?
Svaka podružnica najvećeg centra za socijalnu skrb u državi specifična je, a ova u središtu Zagreba po tome što osim stalnih korisnika u njihovu nadležnost spada puno ljudi koji odasvud pristignu bez dokumenata, ili su maloljetnici bez pratnje, uhvaćeni u krađi, skitnji, prošnji... Dežurstva im rade neprekidno. Ema Vukov Trifunović, socijalna radnica koja vodi Odjel za odrasle osobe, prisjeća se starijeg gospodina iz druge države, koji je prije nekoliko godina, hodajući Trgom, gubio novčanice od sto eura, zbog čega je privukao pažnju policije.
– Bio je rastresen. Hospitaliziran je i u bolnici se ispostavilo da ima veliku količinu novca kod sebe, pa su nas zvali. Hitno smo imenovali skrbnika i kolega je imao nezahvalan zadatak odnijeti taj novac u banku. Za koji dan stigli su članovi obitelji tog gospodina i oni su se onda malo ljutili na nas jer su morali čekati postupak odobrenja za dizanje tog novca, iako smo isti dan napravili žurno rješenje za skidanje skrbništva – ispričala je. Ljudi nerijetko imaju nerealna očekivanja i traže da se ozakoni nezakonito, ističe.
– Socijalna smo država i doista se trudimo pomoći, ali isključivo u okviru zakona. Korisnici nerijetko dolaze s dezinformacijama, jer mu je netko rekao da je na Trešnjevci dobio ovo ili u Splitu prima ono, no dvije stranke nemaju istu obiteljsku situaciju, uzdržavane članove, nekretnine... Mi im, međutim, ne kažemo “nemate pravo i doviđenja”, već uvijek gledamo, ako ne mogu dobiti jednu vrstu pomoći, mogu li možda drugu – navodi i dodaje kako se uvijek nastoji naći suradni odnos s korisnikom jer njemu se time pomogne, a posao olakša. Slučajevi kao što je bacanje printera socijalnom radniku u glavu, gađanje bocom, vrijeđanje i prijetnje nisu rijetki, dapače ovi potonji učestali su.
– Ljudi često nemaju osobne odgovornosti. A morate aktivirati i vlastite resurse i potruditi se da tu svoju nepovoljnu situaciju i sami poboljšate. Nema te države u svijetu koja će sve riješiti, a da korisnik prstom ne mrdne – govori naša sugovornica. Skrbništvo nad nekom osobom ima svrhu da se tu osobu i njezinu okolinu zaštiti, a pritom socijalni radnik ima čovjeka kojeg na neki način ograničava i ovaj je zbog toga nezadovoljan.
– Morate poštivati Konvenciju o pravima invalidnih osoba i sva ostala prava, a s druge strane imate susjede koji zovu kad on napravi neki problem i prijete, jer, primjerice, što ako štićenik zaspi s upaljenom cigaretom? – opisuje.
Kad su na poziv susjeda socijalni radnici otišli u stan u strogom centru grada, zatekli su šokantan prizor. Gospođa od 83 godine bila je nepokretna, u dvosobnom stanu dovedenom u užasno nehigijensko stanje, s kadom punom prljavog suđa, po stanu su miljeli crvi, žohari, a ona je telefonom iz kreveta naručivala da joj se donosi hrana. Nije imala nikog pa je pokrenut postupak oduzimanja poslovne sposobnosti.
– Bila je visokoobrazovana i imala je pristojnu mirovinu. Trenutačno smo organizirali pospremanje stana i dostavu hrane, ali i ocijenili da joj je nužna 24-satna njega. Tu je nastao problem jer raspoloživog mjesta u domu nije bilo. Kad smo ipak pronašli udomiteljsku obitelj, po gospođu su krenuli socijalna radnica – skrbnica, patronažna sestra, policajac i udomitelj. Međutim, gospođa nije htjela. Primila se za krevet i rekla: “Vikat ću dok ne umrem!” Naravno da nismo na silu ženu premještali, ali ostao je problem: kako dalje? Ona se vrlo vezala za svoju skrbnicu, zvala bi je telefonom učestalo i to joj je ulijevalo sigurnost, ali to nije bilo 24-satno rješenje – kaže socijalna radnica. Na kraju su se našli neki daljnji rođaci i gospođa je pristala otići k njima. Imala je ondje sobu, bila čista i zbrinuta, a iz Centra su je pratili do kraja.
Dok smo razgovarali, stigao je još jedan korisnik, Ilija Jakovljević iz Borova, zvan Slavonac. Uredan, ležerno sportski odjeven i komunikativan 60-godišnjak nije se libio porazgovarati s novinarima. Nakon burnog života u inozemstvu nije se u Hrvatsku vratio dobro “potkožen” poput većine gastarbajtera. Novac je lako zarađivao i brzo trošio, kaže, a nakon razvoda od supruge, kćeri su ga izolirale.
Bore se preko djece
– Vratio sam se prije tri godine i isprva sam živio u napuštenoj kući na Mihaljevcu. Pio sam. Našla me je gospođa – glavom pokazuje na socijalnu radnicu Jasnu Jurčević, predstojnicu podružnice Donji grad. – Uredila je da mi se da 300 kuna da izvadim osobnu kartu, sada imam socijalno, 900 kuna, oko 350 kuna invalidnine jer sam pao i slomio pet rebara te operirao kralježnicu. Ali dobro sam, ima Boga. Sad sam podstanar u Dubravi, živim uredno jer želim svoj mir. Ne spavam po kolodvoru ni u tramvaju. Znam pojedine koji imaju i mirovinu, a spavaju u tramvaju ili busu, ja to ne mogu. Ili dođu tu neki, koji neće ni da se okupaju, smrdi prostorija kad uđu, da prostite. Kažem, dat ću ti ja džins-jaknu, ma neće, kaže, jer onda ne može prositi – otvoren je gospodin Jakovljević koji katkad navrati samo pozdraviti ljude u ovoj podružnici. I nije jedini, štićenici se vežu za socijalne radnike. Puno ih nazove samo pitati: “Kako ste?”, a ljudima u Centru to je često najbolji dio posla koji nikakav novac ne može platiti, kažu.
– Nikad ne idemo kući, a da ne razmišljamo o svojim korisnicima. Kad god je bilo neko oduzimanje djeteta, uvijek sam se preispitivala jesam li ispravno postupila. No uvijek se pokazalo da jest jer roditelji nakon toga svoju djecu uopće nisu posjećivali i bila su posvojena. Kod razvoda braka ljudi su uvijek jako usmjereni na sebe, problem traže u partneru ili iz razvoda nastoje otići uz što veću imovinsku korist. Vrlo često koriste djecu da bi ostvarili bolju poziciju. Djeca stradavaju u tim postupcima kad se roditelji ne dogovore. Ima postupaka koji traju po četiri-pet godina. Često primamo mailove koji partneri u razvodu pišu noću, optužuju se međusobno za lošu brigu o djeci. Vrlo često kod primopredaje djece međusobno se ne pozdrave, a sve to djeca promatraju i tumače si na svoj način i teško proživljavaju. Često se kaže: djeca su agresivna. Nisu agresivna jer su takva, nešto je za njih jako uznemirujuće u njihovoj obitelji – ispričala je Jasna Jurčević, socijalna radnica s 37 godina radnog iskustva.
Gadan je to posao. Da bi ga stvarno dobro radio, moraš biti svetac.