Dobro, što znači biti pregovarač s Europskom unijom? U principu ništa
posebno atraktivno. Pregovarač je član šire ekipe, koji je dobar dio
života uložio na svladavanje nekog užeg područja svoje struke,
na praćenje s time povezanih pravnih propisa i njihve praktične
primjene. Da bi to mogao, pregovarač je pomalo štreberski tip, koji je
uz stručno obrazovanje odlično svladao i govorni i pisani engleski
jezik. Ali zbog posvećenosti struci nije imao vremena ni za politiku ni
za hobije koji bi ga mogli u javnosti učiniti poznatijim.
Zna li šira javnost za članove tima koji su ispregovarali hrvatsko
pristupanje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji? Tko su bili pregovarači
o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom? Tko su
bili svi oni stručnjaci iz državne administracije koji su uspjeli u
svega nekoliko mjeseci Europskoj komisiji odgovoriti na četiri tisuće
pitanja i to na takav način da iza isporučenih odgovora nije bilo
nikakvih reklamacija? Znamo da oni 2003. godine zbog tog nisu išli na
godišnji odmor, ali ne i da su za to dobili bilo kakvu posebnu nagradu.
I tim je manje jasno zašto već mjesecima traje sastavljanje hrvatske
pregovaračke ekipe i zašto se mistifikacijom toga čina stvorio dojam
kao da je riječ o kakvoj vladi iz sjene, o čijem imenovanju se moraju
voditi beskrajne tajne konzultacije?
Sastavljanje pregovaračkog tima sad već ima višemjesečnu, a u neku ruku
i višegodišnju kronologiju. Premijer Sanader u rujnu je najavio da će
ekipu imenovati za dva tjedna, što se međutim produžilo na četiri
mjeseca. Bivšem je premijeru također bilo predloženo da imenuje
pregovaračku ekipu, ali je izgleda procijenio da bi mu to uoči izbora
samo još više kompliciralo političke odnose unutar koalicije. I
nije želio formirati pregovaračku ekipu.
I sadašnji i bivši premijer našli su pred istim problemom.
Hrvatska je, kako to stručnjaci za ljudske resurse vole reći, kadrovski
plitak bazen već samim tim što ima samo oko 4,5 milijuna stanovnika.
Kad se krene tražiti sposobne i stručne pregovarače, sposobne nositi s
kolegama iz Europske komisije koji su taj posao upravo izvježbali
na deset novih članica, izbor nije velik. A pogotovo ne ako se pri tome
hoće zadovoljiti kakav stranački ključ. Što je, naime, logičnije nego
da se i s hrvatske strane u taj tim uključe oni koji imaju pregovaračko
iskustvo?
Prošli je tjedan iz Vlade poručeno da će se s imenovanjem tima
pričekati prvo da Sabor usuglasi načela na temelju kojih će tim biti
formiran. Bude li zaista tako, potencijalni pregovarači provest će još
jedan mjesec u neizvjesnosti i izgubiti dragocjene vrijeme za pripreme.
Šef Vlade ima ovlasti i obavezu formirati kompletnu ekipu i za svoj
izbor preuzima odgovornost. Kad on to ne čini, inicijativu preuzima
opozicija, pa ga prvo proziva zbog neobavljenog posla, a onda i sama
počne ubacivati imena u predugo otvoreni kadrovski koš. I pri tom
otkriva isto tako preveliku dozu neshvaćanja oko toga što je posao
pregovarača i kakav bi profil stručnjaka mogao taj posao iznijeti.
Iskanje međustranačkog konsenzusa oko sastava pregovaračke ekipe imalo
bi smisla jedino u tome ako bi se sve stranke obavezale da će
poštivati taj odabir bez obzira na to tko bio na vlasti.To pak ne bi
trebao biti problem s obzirom na to da se sve parlamentarne stranke
slažu oko ulaska Hrvatske u EU, a i na to da će Sabor u svakom slučaju
imati utjecaj na tijek pregovora sudjelujući u pregovaračkim
smjernicama. No da bi svi odobrili Sanaderov izbor, na toj listi doista
moraju biti ljudi koji u pogledu stručnosti i pregovaračkih kapaciteta
neće ostavljati nikakvih dvojbi.
A to bi trebalo biti najvažnije i njemu samom, što god opozicijski
lideri rekli. Uspješna politika u velikoj je mjeri uspješno
kadroviranje. Izborom pojedinih ministara premijer još nije
dokazao da mu je to jača strana, a u međuvremenu dogodili su mu se
slučajevi (poput Čačije i Podbevšeka) iz kojih bi se moglo zaključiti i
suprotno. Sam izbor pregovaračkog tima pretvara se međutim u slučaj bez
ikakve prave potrebe.
Otvori KEKS Pay
