Sanda Ham, naša poznata jezikoslovka, profesorica na Sveučilištu u Osijeku, desetak je godina urednica Jezika, časopisa za kulturu hrvatskog književnog jezika, a posljednjih pet godina časopis ima i svoju Facebook stranicu. Prof. dr. Sanda Ham ističe da je prema kriterijima Ministarstva znanosti Jezik časopis najviše znanstvene kategorije.
– U struci je poznat i poštovan, nema uglednijega hrvatskoga jezikoslovca koji nije objavio u Jeziku. Ušli smo u 62. godinu života i objavili 313. broj. Ipak, znanstveni smo časopis i nismo namijenjeni najširoj publici. Mogu nas čitati naši pretplatnici, u papirnom obliku ili na Hrvatskom znanstvenom portalu, popularnom Hrčku. Nema nas na kioscima, zbog toga je dobro da smo na Facebooku – pristupačniji smo, otvoreni svakomu tko se zna služiti internetom. Pet smo godina na fejsu i imamo otprilike deset tisuća članova.
Kakve su povratne informacije vaših članova? Koje teme ih najviše zanimaju? Traže li savjete, daju li prijedloge, razvijaju li se rasprave?
Na fejsu nismo tako ozbiljni i strogi kao u pravom Jeziku, jednostavni smo i prihvatljiviji širemu krugu čitatelja. Odjeci su uglavnom dobri. Najviše pozornosti dobiju naši kratki i jednostavni jezični savjeti, ali prave su uspješnice objave u kojima se upozorava na kakvu jezičnu pogrješku u javnoj upotrebi. Osobito naši članovi vole jezične bisere iz robnih kuća. Naravno da se raspravlja, svatko ima svoj pogled na jezična pitanja, ne slažu se svi s našim savjetima.
Rasprave o jeziku i pravopisu traju godinama. Ima li šanse da se smire?
U svim normiranim jezicima svijeta traju rasprave o jeziku i pravopisu. To nije neobično i češće je korisno. Prisjetimo se da su Nijemci nedavno poželjeli mijenjati svoj pravopis. Rasprave su trajale godinama. Hrvatska je jezična situacija posebna po tome što u nas traju politizacije jezika i pravopisa koje su započele još u 19. st., a bez poznavanja političkih korijena, rasprava naoko izgleda kao stručno pobuđena, ali uglavnom biva riječ o politički i umjetno pobuđenim raspravama. Dok ne nađemo načina da svakoj novoj vlasti uskratimo mogućnost da nam kroji jezičnu kapu, rasprave ne će prestati.
Hrvatski školski pravopis, kojega ste bili suautorica, odlukom tadašnjeg ministra obrazovanja Jovanovića zamijenjen je pravopisom koji je izradio Institut za jezik. Što mislite o tome?
Neobično mi je važno da sam suatorskim sudjelovanjem u pravopisu mogla sudjelovati u oblikovanju hrvatske jezične kulture uz svoje profesore Stjepana Babića, Božidara Finku i Milana Moguša. Njihov je pravopis još uvijek hrvatski službeni pravopis jer jedini ima odobrenje za javnu uporabu, a u vrijeme kada je nastao značio je snažan odmak od novosadskoga načina razmišljanja i novosadske tradicije i povratak brozovskoj tradiciji. Hrvatski je školski pravopis pojednostavnjena i ponešto skraćena inačica toga pravopisa pa su načela i konkretna rješenja u tim pravopisima ista. Tako gledano, pravopis Instituta za jezik mogao je političkom odlukom zamijeniti Hrvatski školski pravopis, ali ne i potisnuti ili zamijeniti načela kojima je on nadahnut.
U Hrvatskom školskom pravopisu nije se dopuštalo više inačica, novi ih pravopis dopušta. Zbunjuje li to?
Hrvatski školski pravopis nema dvostrukosti jer je Ministarstvo tada tako tražilo – jednostavan i kratak pravopis bez dvostrukosti. Da, tada se smatralo da dvostrukosti zbunjuju. Međutim, nitko nije zbunjen što može birati između gramatičkih oblika: Nema školjki/ školjka/ školjaka ili Pozdravljam s ljubavi/ ljubavlju ili Smrzla sam se do kostiju / kosti ili Došlo nam je mnogo gosti / gostiju – nitko nije po novinama uzvikivao da su to dvostrukosti koje zbunjuju pa ih, eto, govornici i ne uočavaju, nego posve naravno prihvaćaju kao izražajne mogućnosti. Dakle, pretpostavljam da nisu dvostrukosti te koje zbunjuju nego zbunjuje nedosljedna primjena pravila i načela ili bezrazložna promjena poznatih i uhodanih pravopisnih pravila. Zbunjuje vas kada ne možete primijeniti pravopisno pravilo jer ono nije jednoznačno napisano. Ako se kaže da se može pisati pogrješka i pogreška i ako se to odnosi na sve oblike s rje ili re – tu ništa ne zbunjuje, imate mogućnost izbora. Ali ako se kaže da se tuđa vlastita imena iz jezika koji se ne služe latinicom pišu prema izgovoru u hrvatskom jeziku, primjerice Peking, Bombaj ili Fukušima, pa se onda pravilo relativizira i kaže da se može pisati i Beijing, Bombay ili Fukushima – tu se doista možete i zbuniti i zabuniti. Ako se može pisati Beijing umjesto Peking, znači li to da se može i govoriti Bežing (mjesto Peking) ili da možemo pisati Moscow? Ako pravopis kaže da se navrijeme i uglavu i nizdlaku piše sastavljeno u nekim značenjima, a u nekim značenjima na vrijeme, u glavu i niz dlaku (pa onda moramo poznavati semantiku da bismo mogli pisati), zašto se to ne potvrđuje u praksi? To zbunjuje. Piše li se onda i uspomen, usjećanje? Zašto je bilo potrebno mijenjati ustaljeni način u pisanju imenice crkva /Crkva? Zašto pisati INA-e i INA-i? Gdje se to potvrđuje, u kojim tekstovima, osim u pojedinim pravopisima? Zar onda i UDBA, UDBA-e? Pitanja su to ipak složenija od običnoga ne ću i neću, a nisu dijelom Hrvatskoga školskoga pravopisa. Dijelom su pravopisa Instituta za jezik. O tim se pitanjima manje govori i ne upozorava se na njih.
Mnogi obrazovani ljudi danas se zbog svega što se zadnjih dvadesetak godina događalo s pravopisom i jezikom osjećaju nepismenima. Tko je za to kriv?
Tri su temeljne normativne knjige svakoga jezika – pravopis, gramatika i rječnik. Gramatika nas uči o oblicima riječi i kako oblike riječi povezati u rečenice, rečenice u tekst; rječnik nas uči kojim riječima to reći, a pravopis nas uči kako ćemo to zapisati. Dakle, pravopisu je svejedno kažete li vi Oš doć? Ćeš doć? Budeš došal? Hoćeš li doći? Jesi li nazoćan, nazočan, prisutan ili pribivaš? Pravopis vas uči da se na kraju upitne rečenice piše upitnik, da se li piše odvojeno od glagola – a ako tko ne zna da se ne kaže Oš doć i ili nazoćan – tomu nije kriva promjena pravopisa, nego jezična nekultura. Dakako, primjer je grub, ali očit. Pismenost nije samo pravopisno pitanje i ne može se čija nepismenost „otpisati" na to da se mijenjala norma u pisanju ne ću ili grješnik. Za promjenu pravopisne norme odgovorna je politika jer samo ministar može jedan pravopis poslati u škole, a drugi izbaciti iz njih.
U pojedinim krugovima tvrdi se da smo mi obični građani, uključujući naravno i učenike, "žrtve jezičnih lobija" koji se bore za svoje, ponajprije financijske, interese?
Desetljećima su oni koji su se zalagali za hrvatski jezik, a usuprot unitarizmu, bili žrtve protuhrvatske politike. I to žrtve u pravom smislu riječi, a ne materijalni ili drugačiji povlaštenici. Može li se reći da je Deklaracija o hrvatskom jeziku nastala kao težnja financijskih interesa časopisa Telegram? Ili londonac, najpoznatiji hrvatski pravopis, da je nastao vođen novčanim probitkom tadašnjega državnoga poduzeća Školske knjige? I za jedno i za drugo u svoje se vrijeme govorilo da narušava stabilnost, a iz deklaracijskog je doba i poznata Titova demagoška rečenica: „Ne živi se od gramatike", kojom se nastojala umanjiti važnost hrvatskoga jezika. U prijelomnim trenutcima hrvatske jezične opstojnosti nije progovarao novac, ali se demagoški konstruiralo da za život ima bitnijih stvari od jezika. Danas je demagogija okrenula drugi obraz – ne živi se od gramatike, sigurno je novac pokretač i svrha. Progovara li novac danas iz Liberova pravopisa, Matičina ili Institutova – to doista ne znam. Znam da kao suautorica u Hrvatskom školskom pravopisu dobijem jednu kunu i nešto lipa za svaki prodani primjerak. Čitatelji prema tomu mogu prosuditi jesam li dio „jezičnoga lobija" koji brani svoje financijske interese. Razlozi su pravopisnih previranja ipak dublji i u Hrvatskoj su uvijek povezani s promjenama vlasti. Znakovito je da su dva dolaska SDP-ove koalicije na vlast iznjedrila dva pravopisa: Anić-Silićev i Institutov.
Zbog pravopisa Instituta za jezik pale su i tužbe. Što to govori o toleranciji jednog dijela jezikoslovaca?
Natašu Bašić tužio je ravnatelj Instituta Željko Jozić uime svoje ustanove. Tužena je zbog klevete koju su kolege iz Instituta uspjele pročitati u njezinoj kritici njihova pravopisa. Uz kaznenu tužbu N. Bašić, Željko Jozić tražio je od Jezikova izdavača HFD-a moju smjenu s mjesta glavne urednice Jezika – Jezik naime objavljuje kritiku Institutova pravopisa. Međutim, N. Bašić pravomoćno je oslobođena optužbi, a HFD nije popustilo pod pritiskom. Mnogi su od nas uznemireni zbog te tužbe jer danas u Hrvatskoj doista ne očekujete kazneni progon zbog drugačijega mišljenja o pravopisu. Naš znameniti profesor Ljudevit Jonke kazneno je odgovarao u deklaracijsko doba zbog svojih jezičnih uvjerenja, nadali smo da su takva vremena iza nas. Jezik je prostor slobode, govoriti na svom jeziku o svom jeziku – sloboda je koju nam se ne smije uskratiti prijetnjama i kaznenim progonom.
Treba li u jeziku forsirati rješenja koja nisu prihvaćena i na koja građani reagiraju s odbojnošću?
Osoba koja je pred kamerom rekla da ne će nikada pisati ne ću bila je predsjednik vlade čiji je ministar odobrio pravopis koji je propisivao ne ću. Nešto tu ipak nije kako treba, poglavito kada se predsjednik vlade na taj način ubaci u pravopisnu raspravu i kada je taj predsjednik Ivo Sanader. Što se tiče pogrješke i nazočnoga – ni jedno ni drugo nisu novotarije, pa onaj tko ih nije upotrijebio prije 30 godina, ne će ni danas. Često navedem primjer iz Zdravomarijo, jer je svakomu poznat, gdje se kaže: moli za nas grješnike. Zašto bi onda rje u pogrješka bilo odbojno, kada je rje u grješniku tisuće i tisuće vjernika izgovorilo u molitvi? Uoči samoga Domovinskoga rata ljude se progonilo jer su govorili onako kako je nekima odbojno – čovjek prema kojem se zove Jezikova nagrada za novu hrvatsku riječ, Ivan Šreter, stradao je jer je za penzionisanoga oficira JNA napisao da je umirovljeni časnik. Drugo je pitanje što je prihvaćeno, a što nije – to se ne može olako zaključiti. Trebalo bi istražiti – pregledati i popisati čestotnost upotrebe. U internetsko doba to ne bi trebalo biti teško, a opet to nije učinjeno nego se olako tvrdi da je ovako ili onako.
>> Jezikoslovka Ham: Ne može narod odlučivati kako moramo pisati
Institutov pravopis treba staviti izvan uporabe i vratiti Vijeće za normu hrvatskog jezika. Zašto ste "lektorirali" intervju? Profesorica Ham objašnjava nelogičnost pisanja "uime" i pita se: "Piše li se onda i uspomen, usjećanje?", a Večernjak se pokaže i spoji "uime" koje čitatelj može pročitati samo kao "ujme". Ajde malo razmislite...