Hrvatsko proljeće nedvojbeno je jedan od prijelomnih fenomena koji je prije pola stoljeća uzdrmao tadašnju socijalističku Hrvatsku, ali i cijelu Jugoslaviju. Pokret je zatrt u prosincu 1971. godine na znamenitoj sjednici Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu, a slomu je prethodilo višegodišnje burno razdoblje tijekom kojeg je tadašnje hrvatsko političko vodstvo sve glasnije zahtijevalo političku i gospodarsku decentralizaciju, a jedna od ključnih sastavnica tadašnjeg pokreta bio je i studentski pokret, odnosno pokret hrvatskih sveučilištaraca.
Važan prilog proučavanju tog pokreta dao je i novinar, povjesničar i publicist Tihomir Ponoš, koji sada radi u Arhivu Srba u Hrvatskoj i koji je u svojoj knjizi “Na rubu revolucije – studenti ‘71.” detaljno opisao fenomen razvoja i kasnijeg sloma studentskog pokreta u Hrvatskoj.
Je li pet desetljeća koliko se navršilo od Hrvatskog proljeća u povijesnom smislu dovoljno dugo razdoblje za konačan sud o tom dijelu naše povijesti?
Konačan sud u historiografiji rijetko se kada daje. Iznosi se samo u ekstremnim događajima i procesima kakav je primjerice holokaust kao potpuni moralni sunovrat. Dugo razdoblje, odnosno povijesna distanca, u historiografiji je odavno odbačeno. Podsjetio bih da je francuski povjesničar Pierre Renouvin već sredinom dvadesetih godina prošloga stoljeća objavljivao relevantne radove o Prvom svjetskom ratu i njegovim posljedicama, a 1934. je objavio svoje glasovito djelo “Europska kriza i veliki rat”. Dakle, bez povijesnog odmaka. S druge strane, hrvatski povjesničari, specijalisti za srednji vijek, i nakon gotovo 1100 godina svađat će se o tome je li Tomislav bio kralj ili nije. Dakle, povijesni odmak, u smislu vremenskog odmaka, nije nužan. Povjesničari, posebno oni koji se bave suvremenim razdobljima, rade s onim što im je na raspolaganju, a otvaranjem arhiva njihove se spoznaje mogu nadopuniti, korigirati ili odbaciti.
Koliko su ti događaji u povijesnom smislu uopće istraženi? Nije li u tom smislu i Hrvatsko proljeće postalo žrtva mita i interpretacija koje cjelokupnu povijest tumače samo kao nezaustavljiv put prema stvaranju hrvatske države, a onda je i Hrvatsko proljeće samo jedan detalj na tom putu?
Događaji koje danas nazivamo Hrvatskim proljećem u ograničenoj su mjeri, ne pretjerano povijesno istraženi. Inače, u vrijeme kada su se događaji odvijali to je razdoblje bilo nazivano “masovnim pokretom” (skraćeno MASPOK), a tako su ga nazivali prvaci tog pokreta poput Mike Tripala. Taj je pojam s vremenom postao pejorativan, zbog načina kako je korišten nakon njegovog sloma krajem 1971. godine, pa je prihvaćen romantičniji naziv Hrvatsko proljeće. Samo Hrvatsko proljeće nije uklopljeno u teleologiju hrvatske povijesti kako je zapisana u Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske, a te Izvorišne osnove tumače hrvatsku povijest kao neprekinuti, ne i ravnomjerni, put prema uspostavi samostalne hrvatske države počevši od stoljeća sedmog. Hrvatskog proljeća na tom putu, što se jednostavno može provjeriti čitanjem Izvorišnih osnova, nema.
Zašto je danas Hrvatsko proljeće relevantno? I je li uopće relevantno? Koliko je taj pokret bio važan za proces demokratizacije krajem osamdesetih i početkom devedesetih?
Za demokratizaciju, odnosno uspostavu višestranačkog sustava u Hrvatskoj prije tridesetak godina Hrvatsko proljeće nije bitno. Odnosno, ono je za Hrvatsku bitno točno onoliko (ili manje) koliko je za Čehoslovačku bitno Praško proljeće. Ključno je za uspostavu višestranačja, liberalne demokracije i sloma socijalističkog poretka samo urušavanje socijalističkog poretka što je simbolički utjelovljeno u padu Berlinskog zida, iako je u nekim socijalističkim državama, primjerice Poljskoj koja je imala nekomunističkog premijera od kolovoza 1989. godine, ta promjena došla i ranije. Hrvatsko proljeće jest važno, kao što su važni i brojni drugi procesi i događaji iz hrvatske povijesti, poput primjerice seljačkih buna i ustanaka iz 16. stoljeća, a koji su ostali duboko ukorijenjeni u nacionalnoj svijesti, ako nikako drukčije onda kroz likove Matije Gupca ili Matije Ivanića. Hrvatsko proljeće ostalo je upisano u kolektivno pamćenje nacije, mnogi sudionici još su živi, ili su to bili donedavno, ono je upisano u živo sjećanje nacije. Za samu demokratizaciju političkog života i društva u Hrvatskoj ono nije zaslužno. Naime, nitko 1971. godine nije zazivao uspostavu višestranačja po uzoru na liberalne demokracije zapadnih zemalja, nitko nije zazivao ni istupanje iz Jugoslavije, što ne znači da se nisu zazivale reforme, ali u sklopu Jugoslavije i samoupravnog socijalizma. Svi proljećari legitimacijsku osnovu svoga djelovanja pokušavali su pronaći u Titu i tome podržava li ih on ili ne. Takve su tada bile okolnosti, bez Tita i njegove podrške nije se moglo ništa.
Kakve su bile političke posljedice nasilnog gušenja Hrvatskog proljeća? Društvene su bile katastrofalne, a cijela je jedna generacija intelektualaca bila izgubljena...
Nasilno gušenje Hrvatskog proljeća pokazalo je koliko je u jednom trenutku, krajem 1971. i početkom 1972. godine režim bio zabrinut. Činjenica da posljedica nasilnog gušenja nisu bile demonstracije i prosvjedi (osim, zakratko, ograničenih studentskih u prosincu 1971. godine) pokazala je koliko je režim bio u krivu i koliko je preoštro i prejako reagirao nakon što je Hrvatsko proljeće slomljeno. U tom kontekstu zanimljivi su sudski postupci vođeni protiv proljećara, primjerice studenata i dijela matičara. Oni su optuženi za rušenje ustavnog poretka, pa i za ilegalno naoružavanje i stvaranje ilegalnih vojnih formacija. Veoma ozbiljne optužbe. A onda su ti ljudi zbog tih ozbiljnih optužbi osuđeni na tri-četiri godine zatvora ili manje. Da ne bi bilo zabune, oni su osuđeni kao politički protivnici, reklo bi se na pravdi Boga, ali kada se nekoga optuži za ono za što su oni bili optuženi i kada sud zaključi da su za to krivi, onda se očekuju, u svakoj državi na svijetu, oštrije kazne. No od trenutka uhićenja do trenutka izricanja kazni prošli su mjeseci, režim je vidio da nije ugrožen, nije mogao ustuknuti i ne osuditi te ljude, ali shvatilo se da osude na dugotrajne kazne zatvora (primjerice Budiša je mislio da će biti osuđen na desetak godina zatvora, a osuđen je na četiri) nemaju smisla jer otpora režimu jedva da i ima.
A posljedice za društvo?
Društvene su posljedice bile teške. Ne vjerujem da je neka intelektualna generacija izgubljena, što se vidjelo 1990. godine kada su iz ladica proljećara koji do tada nisu imali pravo glasa na svjetlost dana izvučeni neobjavljeni, zabranjeni romani ili druga djela. Svakako ne u velikom broju, svakako ne posebno vrijedni za povijest hrvatske kulture. Glavni problem je slamanje svih reformskih pokušaja (ne samo u Hrvatskoj, nego i u Srbiji u listopadu 1972. slamanjem srpskih liberala), a to slamanje vratilo je Jugoslaviju, uvjetno rečeno, na put konzervativnog socijalizma. Takav socijalizam imao je niz negativnih posljedica i po društvo i po ekonomiju što se itekako osjetilo sve do samog kraja postojanja Jugoslavije. Jasno je da su mnogi ljudi u svojim ljudskim pravima bili oštećeni – od toga da su bili u zatvoru do toga da nisu mogli naći posao, a neki koji su otišli u emigraciju čak su ubijeni. Valja podsjetiti na to da su smijenjeni mnogi direktori poduzeća, a tada se u Hrvatskoj stvarala prva generacija uspješnih menadžera. To nije jednako pogodilo sve firme, ali ekonomija je generalno gledano patila zato što su na vodeća mjesta u određenoj mjeri došli sivi, ne baš sposobni, partijski aparatčici.
Već se na prvi pogled vidi da Hrvatsko proljeće od devedesetih naovamo nema utjecaj kakav bismo možda očekivali i kakav bi možda trebalo imati. Zašto je to tako?
Dio odgovora krije se u onome što sam već spomenuo, a to je da ono nije dio Izvorišnih osnova Ustava. Osim toga, valja imati na umu da je devedesetih godina, a to su formativne godine današnje Republike Hrvatske, dominirao Franjo Tuđman. On je imao određenu ulogu u zbivanjima 1971. godine, u Matici hrvatskoj i Hrvatskom tjedniku, ali je objektivno govoreći, u usporedbi s mnogima drugima, bio drugoligaški igrač.
Koliko ti događaji predstavljaju jedinstven, hrvatski fenomen, a u kojoj su mjeri rezultat širih previranja, najprije u drugim jugoslavenskim republikama, a onda i šire?
Hrvatsko proljeće produkt je širih jugoslavenskih zbivanja. Valja se vratiti u šezdesete godine kada se stvaraju (pred)uvjeti za taj proces. U tom kontekstu važna je privredna reforma iz 1965. godine koja je svojom idejom da više novca ostaje “neposrednim proizvođačima” itekako trebala ići na ruku Hrvatskoj, ali je najkasnije 1968. lipsala. Hrvatska je ostala na braniku te reforme i zbivanja 1971. u nemaloj su mjeri pokušaj obrane, odnosno nastavka te reforme koja je do tada manje-više propala, uz ostalo i zato što u poduzećima nije bilo dovoljno kvalificiranog kadra da je provodi.
Ključan događaj je pad Aleksandra Rankovića u ljeto 1966. godine. Taj događaj otvorio je prozore i vrata, unio svjež zrak u društvo i omogućio liberalizaciju javnog života. Važna su i studentska zbivanja 1968. godine jer se tada dogodilo da u vrhu Partije (ali ne i Tito) budu kritizirani s lijeve pozicije, a Partija je na to uglavnom bila nepripravna. Pojavili su se i “samozvanci”, odnosno ljudi koji su došli na određene položaje mimo volje Partije. Takav je bio tadašnji rektor Ivan Supek, koji u doba studentskog štrajka 1971. nije odigrao slavnu ulogu, a posebno prvi student-prorektor Ivan Zvonimir Čičak, izabran na tu dužnost u prosincu 1970. godine, čime zapravo počinje pokret hrvatskih sveučilištaraca 1971.
Mogu li se događaji u Hrvatskoj povezati s događajima u Europi?
Što se tiče šireg konteksta, Hrvatsko proljeće dolazi nakon sloma Praškog proljeća u kolovozu 1968. godine, a ono je po zahtjevima bilo zamašnije od Hrvatskog. Dolazi i nakon nemira koji su u Poljskoj izbili nakon drastičnog poskupljenja hrane u prosincu 1970. Na te je nemire poljska komunistička vlast reagirala brutalno i krvavo, a posljedica je bila trajna, suvremenim rječnikom kazano, reputacijska šteta po režim. Danas je jasno, a trebalo je biti jasno i vještim političarima prije pola stoljeća, da se nitko, bez obzira na kojem polu hladnoga rata bio, a posebno ne oni iz Pokreta nesvrstanih, nije htio odreći Titove Jugoslavije zbog bure u jednoj njezinoj federalnoj sastavnici.
Što možemo naučiti iz sudbina istaknutih protagonista Hrvatskog proljeća nakon prvih demokratskih izbora? Kako su se snašli u demokraciji?
U demokraciji su se snašli uglavnom loše. Pokazalo se da Hrvatsko proljeće nije bilo monolitno jer su završili u različitim strankama, ali uglavnom kao ne baš uspješni političari. Najuspješniji je bio drugoligaš Franjo Tuđman. Savka Dabčević Kučar bila je “ruža hrvatska”, ali dok je ona 1989./90. čekala da je hrvatski narod pozove da stane na njegovo čelo, Tuđman se pozvao sam. Ostali su dogurali da pozicije predsjednika opozicijskih stranaka, saborskih zastupnika i neizabranih predsjedničkih kandidata.
Zašto se Hrvatsko proljeće u pravilu predstavlja kao iskorak prema demokraciji, a neki misle i prema samostalnosti, premda u pravilu samo deklarativno i prigodničarski?
Hrvatsko proljeće nije bilo iskorak prema demokraciji u zapadnom smislu. Svi su se kleli u Jugoslaviju, Tita i samoupravni socijalizam. Isto tako, nije bilo iskorak prema samostalnosti jer se raspravljalo o promjenama unutar Jugoslavije, a ne o izlasku iz Jugoslavije. Baština je takva kakva jest, a to se odražava i u skromnom historiografskom doprinosu, dijelom i zato što Tuđman nije bio prvoligaš, a dijelom i zato što su drugi događaji, raspad Jugoslavije, rat i osamostaljenje Hrvatske, zadobili veću pozornost povjesničara specijaliziranih za suvremeno razdoblje. Nisu li iskustvo Hrvatskog proljeća i problemi koji se tiču funkcioniranja tadašnje federacije, a koji su doveli do njega, danas relevantni u kontekstu problema u funkcioniranju Europske unije? Mnogi unutrašnji problemi današnje Unije podsjećaju na probleme nekadašnje jugoslavenske federacije, a kulminirali su nakon gušenja Hrvatskog proljeća i doveli do kasnijeg raspada zemlje. EU baš kao i SFRJ ima problem demokratskog legitimiteta, ali ga koliko-toliko nastoji riješiti, primjerice jačanjem uloge Europskog parlamenta. Stvar je jednostavna, mi biramo parlament EU, ali je naš utjecaj na izbor njezine vlade, Europske komisije, ograničen. EU ima i drugi problem, usporediv s Jugoslavijom, a to je pitanje razvijenih i nerazvijenih koje se manifestira kroz fondove EU. Hrvatska je kao razvijeni dio SFRJ bila u sitauciji da je ona takve fondove punila i zato se osjećala iskorišenom, a danas ih, kao nerazvijeni dio EU, želi prazniti i zato se neki drugi osjećaju iskorištenima. Pitanje solidarnosti između bogatih i siromašnih, mogući okidač nemira i problema, postojao je i u SFRJ, a i danas je drugorazredan, bez obzira na težinu problema, ali može izazvati prvorazredne posljedice.
Što nas događaji otprije pet desetljeća mogu naučiti o funkcioniranju složenih zajednica?
To da složene zajednice, primjerice višenacionalne i federalne, trebaju funkcionirati u skladu s načelom minimalnog zajedničkog nazivnika.Dakle, dogovoriti se o tome što je minimum koji osigurava funkcioniranje države, društva, zajednice, pa ako se nešto više od toga postigne – dobro. To je nešto o čemu je u kontekstu liberalne demokracije pisao John Rawls i, ako ćemo pravo, to do danas nije uvjerljivo osporeno.
Pokret hrvatskih sveučilištaraca bio je pluralan. Sveučilištarci su bili podijeljeni u dvije skupine, lijevu i nacionalnu. Koliko je ta podjela precizna?
Pokret hrvatskih sveučilištaraca jest bio pluralan, naime uvijek su, sve do kraja postojale dvije strane. Odnosi snaga među njima su se mijenjali. Kada je Čičak izabran za studenta-prorektora u prosincu 1970. one su bile, okvirno, u omjeru pola-pola. S vremenom je Čičkova (i Budišina) strana jačala, i u doba studentskog štrajka odnos je bio, okvirno, 9-1. Međutim, sve vrijeme su “neproljećari” imali pravo glasa i sudjelovanja na tribinama ili okruglim stolovima. Njih bi, primjerice Žarka Puhovskog i Duška Čizmić-Marovića, i isfućkali, ali bi sudjelovali. I u samom studentskom štrajku taj pokret nije bio monolitan. Neki pripadnici proljećarske strane, primjerice Mladen Vedriš, zagovarali su prekid štrajka i njegov raniji završetak kako se ne bi dodatno, kako su smatrali, štetilo partijskom proljećarskom rukovodstvu, ne shvaćajući da je njega Tito već otpisao.
Koliko je to bio liberalni pokret?
Hrvatsko je proljeće, u sklopu Jugoslavije, bilo liberalizacijski pokret, ali nije riječ o pokretu dramatične promjene. Zagovarala se veća sloboda, od ekonomije, javnog života, medija, ali ne radikalan raskid s prethodnim razdobljem. Uostalom, vodeći ljudi su na svoje pozicije došli tako što su ih dotada (a i od tada) vodeći ljudi, poput Vladimira Bakarića, rukopoložili. Ono je primarno bilo pokret kojem je cilj bio definirati ustavnopravni i ekonomski položaj Hrvatske u Jugoslaviji, a reforme su trebale povećati društvenu i ekonomsku efikasnost. U tome je taj pokret usporediv s pokretom liberala (Latinka Perović, Marko Nikezić...) u Srbiji, pri čemu oni nikada nisu stvarali masovni pokret.
Kakve je posljedice Hrvatsko proljeće i njegovo gušenje imalo na odnose Hrvata i Srba u Hrvatskoj?
Hrvatsko-srpsko pitanje nije u srži Hrvatskog proljeća, ali su se zbivanja s vremenom, prema kraju 1971., prelila i na međunacionalne odnose u Hrvatskoj. Ni odnosi Hrvata i Srba, ni odnosi Hrvatske i Srbije. U srži je položaj Hrvatske u federaciji. Zbog dojma, ne i činjenica, ono je imalo loše posljedice po međunacionalne odnose u Hrvatskoj. Generalni je dojam da je to srpska pobjeda nad Hrvatskom pa su zbog te pobjede još godinama u vrhu vlasti ostali partijski konzervativci srpske nacionalnosti Dušan Dragosavac i Milutin Baltić.
To da u vlasti nije ostao također Srbin Srećko Bijelić ne primjećuje se, baš kao što se ne primjećuje da je u vrhu vlasti ostao i Hrvat Jakov Blažević koji se na vrijeme prestrojio. Ne primjećuje se ni da su nakon sloma Hrvatskog proljeća napredovali brojni hrvatski kadrovi, poput Milke Planinc, niti da je borba protiv unitarizma, jedna od mantra Hrvatskog proljeća, ostala na snazi, što je u proljeće 1972. godine potvrdio CK SKH. Ponajmanje se primjećuje da je tom procesu presudio Tito, neupitni jugoslavenski autoritet, koji se od svibnja 1945. godine barem dva puta izjasnio kao Hrvat i najmanje jednom kao katolik. No, ne dominiraju činjenice, dominiraju dojmovi.
Ne svjedoči li i nedavna javna polemika o suđenju sveučilištarcima koju je izazvao predsjednik Zoran Milanović svojim optužbama na račun Žarka Puhovskog, kada je izneseno niz neistina i pogrešnih interpretacija, o niskoj razini znanja o tim događajima?
To svjedoči da se povijest, prema potrebi, uvijek može koristiti kao toljaga u osobnim obračunima.
Večernjakova naslovnica iz 1972. kruži društvenim mrežama: Protiv velikih boginja cijepilo se 2,2 milijuna Hrvata
Samostalnost Hrvatske je izborio hrvatski vojnik sa puškom u ruci. Amen. Demokratizaciju bi trebao izgraditi narod i cijelo vrijeme je njegovati. No kakav narod takva vlast.