U prvoj polovini 17. stoljeća Osmansko je Carstvo sve vidnije napuštala nekadašnja snaga kojom je u prethodna dva vijeka držalo u šahu jugoistočnu i središnju Europu, kad se i na Zapadu činilo da kletom Turčinu malo treba da i njih dohvati halapljivom šapom Antikrista. No, ako su i upućeni u visoku politiku mogli naslutiti da su se vremena promijenila, malo je to značilo ljudima na granici, na predziđu, napose u hrvatskim zemljama na razmeđu triju carstava (habsburškog, mletačkog i osmanskog).
Ovdje je mir bio tek nestalan predah, a rat se vodio neprestano, čak i ako nije bio objavljen: pljačka, grabež, otimačina, nasrtaji na živote i na imovinu sad jedne, sad druge strane činili su bivanje osobito mučnim i pogibeljnim.
Godine 1663., nakon više od pola stoljeća, izbio je i službeno rat između Habsburgovaca i Osmanlija. Povod je bilo habsburško miješanje u obračun Osmanlija s njihovom vazalnom kneževinom Erdelj (Transilvanija). Uzbunu i na carskom dvoru u Beču i u osmanskoj Porti u Istanbulu izazivali su prepadi grofa Nikole VII. Zrinskog, praunuka sigetskog junaka i hrvatskog bana, koji se iz svoje novosagrađene (1661. godine) utvrde Novi Zrin na ušću Mure u Dravu smiono zalijetao na osmansko područje, hoteći cara Leopolda I. nagnati na rat protiv Osmanlija.
Pasivni grof Montecuccoli
Ove se glavobolje car riješio početkom srpnja 1664. godine, nakon što su se u ljeto prethodne godine Osmanlije doista i bili pokrenuli: carski je vojskovođa, vrhovni zapovjednik habsburških četa u Ugarskoj, grof Rajmund Montecuccoli mirovao, dok su osmanski vojnici rušili utvrdu Zrinskog.
Nije da je zapravo imao i izbora jer je osmanska vojska bila premoćna - stupala je pod osobnim zapovjedništvom velikog vezira Fâzila Ahmeta Köprülüa. Dotadašnje su obrane Novog Zrina od osmanskih napada, ta bojovna remek-djela ostala bez pravog učinka, iako su njihovu nositelju donijela slavu širom Europe.
Jednaku je slavu postigao i Nikolin brat Petar Zrinski. On je Osmanlije potukao u otvorenom boju, što nije bio čest slučaj u prethodnim sukobima. Bitka u kojoj je Petar Zrinski odnio tu sjajnu pobjedu vođena je u Gackoj, kod Jurjevih stijena, nedaleko od Otočca. Nakon tog okršaja Osmanlije više nisu ni pokušavali iznova nadrijeti ovamo. U ljeto i jesen 1663. godine Osmanlije su na krilima nanovo probuđene snage ozbiljno bili zaprijetili svojim nadiranjem, a habsburška je strana bila prisiljena na povlačenje.
Jedan krak općeg prodora bio je usmjeren i protiv Gacke. Na nju je u listopadu s otprilike osam tisuća vojnika navalio hercegovački sandžakbeg Ali-paša Čengić, brat tadašnjeg namjesnika (valije) Bosanskog elajeta Ismail-paše Čengića. Od ličkih Vrhovina Osmanlije su se upravljali prema današnjoj Zalužnici, u namjeri da između brdâ Godače i Jurjeve kose uđu u istočni dio Gackog polja i potom zagospodare cijelim ovim prostorom osvajanjem utvrda Otočac i Brlog. Nakon toga bio bi im otvoren put prema unutarnjim austrijskim zemljama, Kranjskoj. Ovim potezom htjeli su dobrano uzdrmati protuosmansku obranu.
Uhode javile na vrijeme
No, u tomu su im se ispriječili prekaljeni otočki i primorski krajišnici koji su bili u punoj vojnoj pripravnosti. Predstraže i uhode su na vrijeme dojavile o osmanskom pokretu i smjeru prodora, a o tomu je grofa Petra Zrinskog smjesta obavijestio carski pukovnik i zapovjednik utvrde Otočac Andree Bernhardin von Oberburg.
Ovo saznanje je davalo nade da je Osmanlije moguće iznenaditi. Bila je to i jedina prednost koju su branitelji imali jer je Petar Zrinski mogao neprijatelju suprotstaviti tek nekih 2000 ljudi. Valjalo je stoga dobro razraditi taktiku da se poništi protivnikova brojčana premoć. Krajiški časnici i Zrinski, čiji je stožer bio na prostoru Drenova Klanca, sjeverozapadno od Otočca, odlučili su postaviti zasjedu u šumi kod brda Jurjeve stijene, nadomak Zalužnice.
Bilo je to odlično odabrano mjesto, jer su Osmanlije onuda morali proći na izlasku iz usjeka prije nego što bi uopće mogli razviti bojni red. Cilj je bio nenadano navaliti na njih i potpuno ih smesti. Toga 16. listopada, kad su se iz usjeka pojavili prvi Osmanlije ništa ne sluteći, na njih su svom silinom navalili krajišnici. Ishod dvosatne bitke bio je oko dvije tisuće mrtvih Osmanlija i nekoliko stotina zarobljenika, među kojima i sam Ali-paša Čengić. Na strani branitelja gubici su bili neznatni.
O ovoj pobjedi brzo se pročulo širom Europe, za što je među najzaslužnijima bio glasoviti nürnberški tiskar Paul Fürsten. On je prvi objavio letak s izvješćem i slikovnim prikazom bitke. Na drugom listu tiskanom u Grazu, djelu habsburškog bakroresca Davida Manassera, vidi se Petar Zrinski kako isučene sablje progoni Osmanlije natisnute u bezglavi uzmak. Graz je bio zapovjedno središte Vojne krajine i njezin je vrhovni zapovjednik, general Ivan Herbert Auersperg tužio Petra Zrinskog zbog neposluha pa je ovaj morao predati ukupan ratni plijen iz bitke kod Jurjevih stijena i sve ugledne zatočenike.
Ako su i ratovali Srbi, to su bili Srbi kojima je Hrvatska bila u srcu