Kroz anglosaksonsku političku filozofija, koju je i započeo, Thomas
Hobbes je u 17. stoljeću u znanost ponovno uveo atomizam i
materijalizam starih Grka. Hobbes je smatrao da se u znanosti sve
sastoji od atoma i da će se nešto najbolje objasniti tako što će se
rastaviti na najmanje sastavne dijelove.
To je temelj redukcionističkog načina razmišljanja u znanosti.
Hobbes, koji je bio znanstvenik, član Kraljevskog društva i filozof
sociologije, bavio se i društvenim skupinama. Prema njegovoj
sociološkoj filozofiji društvo nije veliki organizam, već jednostavno
skup pojedinaca – atoma društva. Najvažniji je pojedinac, a ne
društvena skupina. Sasvim prirodno, ako nema kolektivnog organizma, ne
može biti ni kolektivne svijesti, ni ičega većeg od pojedinca samog.
Atomizam, pojedinac, materijalizam, analizom do istine – to su pojmovi
od kojih je i danas satkan pogled na svijet, temelji na kojima počiva
čitava naša paradigma. A paradigme su poznate po tome što mogu (barem
neko vrijeme) postojati i onda kada postoje indicije ili čak dokazi da
ne prikazuju pravu sliku stvarnosti.
U potrazi za kolektivnom sviješću prvo se moramo zapitati postoji li
uopće kolektiv koji se ponaša kao entitet. Ako i konstatiramo da je
previše samovoljno entitetima proglasiti ljudske društvene skupine,
teško će biti osporiti primjer društvenih insekata. Neki kukci žive u
vrlo složenim i koordiniranim društvima, u kojima razni članovi društva
surađuju jedni s drugima, a njihova je važnost, kao pojedinačnih
stvorova, izvan zajednice minorna.
Društveni kukci
Mravi, termiti, pčele i ose glavne su skupine društvenih kukaca. Kod
njih postoji i nešto vrlo nalik političkoj dimenziji društva. Zapravo,
riječ je o istinskom komunističkom društvu kakvo ljudi naše
civilizacije nikada i nigdje nisu uspjeli izgraditi.
Dr. Rupert Sheldrake, poznati britanski biolog, smatra da se društvena
skupina nalazi u nekoj vrsti polja. Recimo, jato ptica koje leti na jug
nalazi se u vlastitom polju. Kada se promijeni polje, mogu se
promijeniti i svi pojedinci u njemu. Cijelo jato riba može promijeniti
smjer kretanja vrlo brzo, a da se ribe pritom ne sudare jedna s drugom.
Kako je to moguće, pitao se Sheldrake, jer nije riječ samo o tome da
ribe promatraju što ostale ribe rade budući da se isto događa i u
mraku. Sheldrake u nekim svojim tekstovima opisuje pokus s ribama u
kojem su maleno jato riba razdvojili zamagljenim staklenim lećama kako
ribe iz jednog dijela jata ne bi mogle vidjeti one iz drugog dijela.
Ribe su bez obzira na to plivale bez sudaranja. Razmišljalo se,
objašnjava Sheldrake, da do te pojave dolazi zbog toga jer ribe na
tijelu na neki način osjećaju pritisak vode od drugih riba. Pokus je
nastavljen tako što su ribama prerezali živce u poprečnom organu za
ravnotežu.
No, čak su i te jadne, osakaćene ribe lišene osjećaja za pritisak
nastavile plivati bez sudaranja. Sheldrake konstatira da je riječ samo
o osjetilnim podražajima jer su i istraživanja na pticama pokazala da
cijelo jato mijenja smjer kretanja mnogo brže nego da se ptice
oslanjaju na promatranje ostalih ptice u jatu i prate njihovo kretanje.
Najizrazitiji primjeri kolektivnog djelovanja predstavljaju termiti i
bijeli mravi. Kako bijeli mravi grade svoje nevjerojatne kolonije
visoke 15 metara, pa i više? One se mogu održati dulje od stotinu ili
dvije stotine godina. Složene su, ako ne i složenije, od ljudskih
gradova. Životni vijek kolonije dulji je od životnoga vijeka pojedinca.
Kad matica umre, na njezino mjesto dolazi druga. Činjenica jest da su
to planske društvene skupine koje traju vrlo dugo.
No, kako znaju sagraditi te goleme kolonije s tunelima, ventilacijskim
otvorima, prostorijama i hodnicima? Kako sastavljaju plan?
Nismo objasnili ništa, tvrdi Sheldrake, ako samo kažemo da su termiti
genetski programirani jer kako onda svaki pojedini član društva zna
kamo točno treba staviti svoj grumenčić blata? Ako su genetski
programirani, svi moraju imati isti plan.
Kako onda znaju koji je njihov posao? Možda gledaju što rade drugi
termiti? Ali to je nemoguće jer su slijepi.
Postoji teorija da osluškuju tapkanje i tako komuniciraju. Ali kako
znaju kamo što trebaju staviti? Tapkanje je također isključeno, jednom
kad je potvrđeno da ono nije rješenje zagonetke. Sheldrake napominje da
je trenutačno najbolje prihvaćena teorija da se termiti ravnaju prema
njuhu, tj. da njuškaju gdje su drugi termiti ostavili svoje terete. No
to ipak ne objašnjava složenu arhitekturu kanala mravinjaka.
Skupna duša
Prije više od 70 godina južnoafrički znanstvenik Eugene Marais napravio
je fascinantan pokus s termitima. Marais je u sredinu kolonije stavio
čeličnu ploču i razdvojio koloniju na dva dijela. Osim što je oštetio
koloniju dok je postavljao ploču, namjerno ju je dodatno oštetio s obje
strane.
Termiti s obje strane ploče počeli su popravljati štetu nastalu na
lukovima, hodnicima i ostalim dijelovima. Kad je Marais izvadio ploču,
otkrio je da su hodnici na suprotnim stranama ploče savršeno usklađeni
jedni s drugima iako termiti nisu mogli međusobno komunicirati ni
njuhom ni ostalim osjetilima.
Nazvao je to “skupnom dušom”, a Rupert Sheldrake “morfnim poljem” zato
što se čini kao da polje stvara nevidljivi plan gradnje. Tako kolonije
termita zapravo imaju neku vrstu nevidljiva plana kojeg se pojedinci
drže, a taj plan gradnje tunela kolonije nije ugrađen u živčani sustav
svakoga pojedinog kukca već ga sadržava polje. Sheldrakeovo morfno
polje ne razlikuje se puno od predodžbe o kolektivnoj svijesti jednog
termitnjaka.
Iz već spomenutoga vidljivo je da postoje čvrste indicije za to da
zaista postoji neki zajednički um cijelog kolektiva.
A kako stvari po tom pitanju stoje s nama ljudima, koji se toliko
dičimo svojom individualnošću? I tu se ima što reći, ali o tome nekom
drugom prilikom...
POGLED S RUBA ZNANOSTI
