Naslovnica Vijesti Svijet

Papa Franjo Crkvu vraća tamo gdje je nastala i gdje je trebala i ostati: na lijevu stranu povijesti

U koji spektar ideja spada život i nauk tog Boga, očovječenog u ljudskom liku Isusa Krista? Prema današnjim mjerilima, bez svake sumnje i ostatka – lijevo.
12. srpnja 2015. u 09:30 26 komentara 1504 prikaza
Papa Franjo
Foto: Reuters/ PIXSELL

Uzalud vam trud, trubači, vi koji pušete u ratoborne nacionalističke trube, uvjeravajući pri tome i sebe i svijet kako su vam glazbala anđeoska i evanđeoska. Ne mogu to nikako biti one iste trube i harfe koje na razigranim slikarskim prikazima Isusova rođenja drže anđeli gore na visini pjevajući radosnu poruku mira za sve ljude dobre volje dolje u nizini.

Dvije tisuće godina u odnosu na vječnost manje je od jednog treptaja oka. Zato u sjenama koje stvara odbljesak tih davnih događaja smijemo i možemo tumačiti sadašnjost. Misaona i politička podjela svijeta na lijevu i desnu stranu novijeg je datuma, ali ta raspuklina seže i u biblijsku prošlost. Epicentar tog potresa je u onoj točci vremena i zemaljskog prostora u kojoj je bio zaboden križ na kojem biva razapet i na kojem umire kršćanski Bog.

U koji spektar ideja spada život i nauk tog Boga, očovječenog u ljudskom liku Isusa Krista? Prema današnjim mjerilima, bez svake sumnje i ostatka – lijevo. Jednakost svih ljudi mimo i iznad nacija i država, suosjećanje sa svima – a naročito slabima i progonjenima, ruka pružena gubavcima, solidarnost do smrti za drugoga. Može li itko ljevije od Isusa Krista? Teško.

Evanđelje lijevo, Crkva desno

Pa ipak, pred nama je jedan od većih povijesnih apsurda. Na tom primjeru, bez obzira smatrali ga vi lijepom pričom ili božanskom objavom, izgrađena je Crkva koja će veći dio svoje povijesti predstavljati izrazito desno pozicioniranu ljudsku tvorevinu: zatvorenu i netrpeljivu prema onima izvan nje, dogmatično okrutnu i prema vlastitoj djeci koja misle drugačije, agresivno osvajačku s križem u jednoj i mačem u drugoj ruci, svjetovno bogatu i moćnu u tisućljetnom savezu s moćnima i bogatima ovoga svijeta. Ali, taj apsurd ima i drugu stranu. U krilu takve više totalitarno ljudske nego evanđeoski božje države rađali su se, živjeli i nerijetko mučenički umirali ponizni, suosjećajni i sveti ljudi osjetljivi na zemaljske nepravde i patnje bližnjih. Jedan od njih bio je i sveti Franjo Asiški. Njegova je duhovna ostavština i molitva vrlo raširena ne samo među katolicima. U tim riječima, pod današnjim pogledom, također se jasno vidi pukotina između lijeve i desne strane povijesti, ali u njima je sadržana i pouka o tome kako tu raspuklinu premostiti i kako povijati i liječiti tu otvorenu ranu koju ljudi jedni drugima neprestano nanose.

"Gospodine, učini me oruđem svoga mira." Tako svoju molitvu počinje dobri sveti Franjo čije je ime uzeo današnji papa. I nastavlja: "Ondje gdje je mržnja, da donosim ljubav. Ondje gdje je uvreda, da donosim praštanje. Ondje gdje je nesloga, da donosim slogu. Ondje gdje je zabluda, da donosim istinu. Ondje gdje je sumnja, da donosim vjeru. Ondje gdje je očaj, da donosim nadu. Ondje gdje je tama, da donosim svjetlo. Ondje gdje je žalost, da donosim radost." Pa onda kaže ovako: "Gospodine, daj da se toliko ne brinem da budem utješen, koliko da tješim; da me razumiju, koliko da druge razumijem; da budem ljubljen, koliko da ljubim. Jer, tko se daruje, prima; tko sebe zaboravlja, sebe nalazi; tko prašta, bit će mu oprošteno; tko umire, rađa se za vječni život."

Idealistički, utopijski, naivno? Sve to, i još više. To je program tihe, ustrajne, miroljubive, blage i upravo utoliko moćne revolucije. Prema današnjim kriterijima također potpuno lijevo.

Ali, oprez! Ideje europske i svjetske ljevice kompromitirane su svojim krajnostima. U pravu su oni koji izjednačavaju lenjinističku, boljševičku i staljinističku realizaciju lijevih ideja s fašizmom i nacizmom. Utoliko su u pravu što ljevica stisnuta u nemilosrdnu i zločinačku šaku totalitarne države postaje negacija same sebe, postaje u političkom smislu krajnja desnica bez milosti prema pojedinačnim ljudskim životima koje zatire u milijunima.

Nedavno je na hrvatskom jeziku objavljena treća knjiga nizozemskog filozofa Roba Riemena. Nakon humanistički poticajnog "Plemstva duha" i upozoravajućeg "Vječitog povratka fašizma", izdavačka kuća TIM press objavila je, u prijevodu Snježane Cimić, i Riemenovu "Školu života". Riemen je u njoj sabrao svjedočanstva o vlastitom životu i svjetonazoru niza znamenitih ljudi, intelektualaca, znanstvenika, umjetnika. Među ovim posljednjima, što meni osobno naročito imponira, najbrojniji su glazbenici, uključujući velikane poput Jordija Savalla ili Bernarda Haitinka. Tu su i nasljednici i čuvari jela svojih velikih predaka, poput Frida Manna, unuka Thomasa Manna, ili Nurije Schönberg Nono, kćeri jednog i udovice drugog velikog skladatelja, Arnolda Schönberga i Luigija Nona.

Pouka katoličkog sindikalista

No, osobito je dojmljivo završno poglavlje u kojem autor donosi priču vlastitog oca Toona Riemena koji je dobar dio svog života posvetio katoličkom sindikalizmu u Nizozemskoj. Da, i tako nešto postojalo je u Europi: katolički sindikalizam. Što je, kao pobožni katolik i istodobno borac za radnička prava naučio Toon Riemen? To da vrlo često katolički radnici i katolički poslodavci imaju vrlo različite interese i različite poglede na vlastitu vjeru i evanđelje. Opisujući približavanje katoličkih i socijalističkih sindikata, do kojeg je u Nizozemskoj došlo krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, Riemen svom sinu citira riječi jednog duhovnika aktivnog u njihovom sindikalnom pokretu, riječi koje su ga oslobodile straha od gubitka katoličkog identiteta u sindikalnoj borbi rame uz rame čak i sa socijalistima. Taj duhovnik bio je pater Henk Collignon, aktivan u katoličkom povjerenstvu "Vjera i sindikalni pokret". On je napisao: "Mi, kršćani, sa stajališta evanđelja imamo najoskudniji identitet koji je moguće zamisliti. Naime, za nas se kaže: 'Oni su kvasac tijesta, sol zemlje, svjetlo luči.' Eto našega identiteta. Ništa posebno. Nedohvaljivo, čak i nevidljivo. U cijelosti se pretapa u nešto drugo. Jer sol daje okus, ali se ne smije osjetiti, od kvasca se diže tijesto i time on nestaje, svjetlo iznosi sve na vidjelo, no samo ostaje nevidljivo. Sva tri realiteta koja su doista učinkovita tek kada u cijelosti nestanu u drugome. Sve to troje je stvarno, ispunjeno snagom koja sve prožima, no svejedno se suštinski pretapa u uslužnost."

U pravu su oni koji danas sve češće zapažaju i tvrde da papa Franjo, trenutno u pohodu najsiromašnijim državama Latinske Amerike, kurs Crkve skreće ulijevo. Neki ga zbog toga osuđuju. A ja se usuđujem reći da on Crkvu samo vraća tamo gdje je ona i nastala i gdje je kroz povijest trebala i ostati: na lijevu stranu povijesti. Teško će to i nemoguće biti dokazati onima koji se danas, u Hrvatskoj osobito, deklariraju kao tradicionalisti, konzervativci, nacionalisti i desničari istovremeno se busajući u prsa katolička. Ali, usuđujem se reći i ovo: pripadnost kršćanske ideje ljevici nije stvar mog ili bilo čijeg osobnog mišljenja, nego je to činjenica.

>> "Ne obožavajte novac, to je vražji izmet koji ubija"

VIP izdvaja za Vas

  • donatmedo:

    O lijevoj i desnoj strani Isus, utemeljitelj Crkve, je rekao vrlo jasno: Mt 25,31 "Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. ... 34 "Tada će kralj reći onima sebi ... prikaži još!sebi zdesna: `Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!... 41 "Zatim će reći i onima slijeva: `Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!

  • Avatar Štilcovana_Katabolcna
    Štilcovana_Katabolcna:

    Ovakav naslov zaista može napisati samo osoba koja se nikada nije pomolila u crkvi i prekrižila pred crkvom. Dalje neću jer sam opet pod kaznom. Štaš kad ovdje mogu vrijeđati svi, a kad im se vrati istom mjerom onda kukaju ... prikaži još! k'o Vučko s kišobranom.

  • bakulušić:

    Mislim da je SDP pogriješio kad je odlučio da nove Programske smjernice SDP-a piše Antun Vujić. Ipak su trebali, za jedan tako ozbiljan posao, izabrati gospodina Branimira Pofuka koji se pokušava dokazati kao majstor obmane i koji pokušava povezati nepovezivo.Evo, ... prikaži još! sada pokušava povezati Isusa i ljevicu. pokušava povezati Ljubav, Istinu i Dobrotu sa Nasiljem, Laži i Zlom. Ako je Isus zaista začetak ljevice, kao što tvrdi Branimir Pofuk, zašto ga ljevica nije slijedila? Zašto nisu slijedili Evanđelje? Zašto su pisali novo i nazvali ga Manifest...? Ako su ljevičari nasljednici Isusovi, otkud tolika krv i razaranja kuda su god prolazili? Crkva i nacionalno su ono što Pofuku ne da mira. Ono od čega dobiva osip, ono protiv čega se bori i od te borbe živi. Svatko razuman zna da je Crkva utemeljena na Evanđelju i to nijedan Pofuk ne može pobiti. Svatko razuman zna da je do podjele na ljevicu i desnicu došlo na materijalnoj a ne nacionalnoj osnovi. Na osnovu toga što nismo isti nego smo različiti. Evanđelje i Crkva uče kako te razlike nadvladati vjerom i životom u vjeri. I u tome zaista nema ništa ljevičarsko. Zašto gospodin Pofuk veže nacionalno sa desnicom i anacionalno sa ljevicom? Pa vjerojatno zato da objasni zašto su u Hrvatskoj ljevičari bogate anacionalne društvene elite a desničari siromašni domoljubi. Svugdje u svijetu je obrnuto. Desničari su bogate nacionalne elite a ljevičari sirotinja koja sanja kako podijeliti blago ovoga svijeta. Ponovit ću Pofukove riječi sa početka članka i vratiti mu ih natrag: - Uzalud vam trud, svirači!