Možete li zamisliti da ulazite u dvorište i 80 veselih mješanaca, svih boja i veličina, razdragano trči prema vratima kako bi vam poželjelo dobrodošlicu u svoj prekrasni dom u Dvoru na Uni. Upravo to dogodilo nam se na pragu kuće Ivane Begović, osnivačice udruge za zaštitu životinja Anima Dvor koja trenutačno zbrinjava čak 125 psećih duša koje život, a ni ljudi nisu mazili.
– Ovo je Purica, ona se svima baca u zagrljaj, pored je Fritz kojeg su udomitelji vratili jer je bio zločest. Ona tamo osamljena je Lexi koju smo spasili iz beogradskog šinteraja odakle vuče traume pa se još uvijek teže socijalizira – kaže nam Ivanin partner Adrijan Pavlović koji zna baš sve o svakom psiću jer u ovoj kući oni nisu gosti, već dio obitelji.
Ni udomljavanja baš ne idu
Iako je Ivana planirala skrbiti o 20 pasa, za njenu ljubav prema četveronožnim stvorenjima ubrzo se pročulo i u okolnim selima, odakle su joj mještani bez pitanja počeli dovoditi štence te neželjene i ozlijeđene lutalice. Problem je što liječenje košta više nego što se može pokriti donacijama od kojih ova obitelj preživljava i svaki dan s 40 kg pseće hrane namiri sva gladna usta.
– Nije da ne želimo, ali doista ne možemo više primati pse. Svakog moramo cijepiti, a tu si i psi koji imaju epilepsiju ili su stari pa moraju često k veterinaru u Zagreb. I prijevoz i lijekovi nas puno koštaju, a ni udomljavanje ne ide baš jer ljudi ne znaju za udrugu – objašnjava Ivana koja što prije želi okućnicu pretvoriti u azil kako bi imala zakonska prava kao i ostale ustanove koje skrbe o napuštenim njuškicama. Volje ima, ali glavna prepreka i dalje je novac. Zahvaljujući pomoći volontera i donacija uspjeli su u stražnji dio dvorišta montirati 20-ak boksova i u njima su psi koji se ne mogu kretati bez nadzora. Ivana već dvije godine moli Općinu Dvor da joj doveze kante za smeće, što oni odbijaju.
– Rekli su da sami možemo odvoziti smeće na odlagalište koje je udaljeno dva kilometra – kaže Ivana i pokazuje na brdo vreća koje što prije treba odvesti. Ni ona ni Adrijan nisu položili vozački ispit jer uz kćer Milu i pse teško pronalaze slobodno vrijeme, a nemaju ni auto. Istovremeno općina “duguje” Ivani jer je zbrinula i brojne lokalne lutalice, čime je uštedjela Općini novac jer ne mora plaćati smještaj pasa u skloništu u Sisku.
– Mila ima četiri godine, ne želim da se bilo tko od nas razboli zbog ovoga. Ne možemo imati manje otpada uz toliko pasa, a i nije moj posao da to sve sama vozim do odlagališta – objašnjava. Malo niže Adrijan po uzbrdici prenosi vreće s hranom koje stoje na ulazu u dvorište. Trebalo bi i taj put betonirati kako bi kombi lakše došao do kuće.
Nema odustajanja
– Ma ovdje nikad nije dosadno. Ima posla cijeli dan i teško je, ali nije mi žao. Psi su nam kao djeca, a i Mila ih jako voli – veli Adrijan kojem je posao da uvodi reda ako primijeti razmirice u čoporu. A prije nego što se novi član ovog improviziranog skloništa pridruži družini iz vrta, prolazi fazu prilagođavanja. Da to bude što bezbolnije, Ivana je u dnevni boravak stavila četiri poveća kaveza kako bi joj novaci bili nadohvat ruke u bilo koje doba. Pokušavamo sjesti na kauč, ali tamo već leže dva najstarija i najžilavija psa.
– S njom smo imali velikih problema, pet sam puta išla do Zagreba, ali ne da se ona – prisjeća se i pokazuje na Granny koja spokojno odmara, ali i tablete koje koštaju 200 kuna. Ivana od svojih pasa ne odustaje, svaki njihov odlazak teško joj pada. Previše je tu tužnih priča i emocija da bi čovjek ostao ravnodušan, a najteže je bilo 2014. kada je s bratom živjela u drugoj kući pokraj Une i rijeka se izlila iz korita.
– Tada je s nama bilo 60 pasa i nismo imali veliko dvorište. Brat i ja smo ih izvlačili jednog po jednog, a nijedna dežurna služba nije se odazvala na poziv upomoć. Srećom, nijedan se nije utopio – prisjeća se. Nedugo nakon toga preminuo je brat Milan, a on joj je u cijeloj misiji spašavanja bio velika podrška. Sada su tu Adrijan i Mila koja se odlično snalazi sa psima, a najdraži joj je čupavi maltezer Simba. Ivana vjeruje da će Mila, kad poraste, “naslijediti posao”, ali u uvjetima koji su daleko prikladniji od ovih koje ima danas. Da to bude što prije, pomažu im i volonteri poput Domagoja Petrovića.
– Dvije me godine bilo strah doći ovamo jer sam mislio da ću pobjeći natrag u auto i plakati kao nakon odlaska u jedan azil. Ali kad sam vidio da su ovdje svi psi jedna velika sretna banda koja se druži u dvorištu, jednostavno sam bio presretan – kazao nam je Domagoj, koji s ostalim volonterima namjerava napraviti još jedan event kako bi se što prije prikupio novac za struju i liječenje pasa na Veterinarskom fakultetu jer zbog dugova Ivani prijeti i ovrha. Problem je i što će uskoro doći siječanjska zima, a u boksovima je hladno.
– Pustimo mi njih da spavaju u kući, ali trebamo što prije nabaviti još kućica za boksove da se psi ne smrzavaju. Čeka nas još puno posla da stignemo do cilja, borimo se svaki dan i nadamo se da će netko konačno prepoznati naš trud i pomoći nam – zaključuje Ivana prije nego što odlazi do četiri mala crna štenca koji trebaju večerati i dobacuje:
"To što sam ja sve s njima prošla stane u jednu podulju knjigu. Ali odakle mi vremena?"
Hvala Vecernji List na prekrasnoj prici. Jos veca hvala Ivani na ljubavi da zbrine ove odbacene i bespomocne jadnike.