Ljeto te godine, koje se već odmaklo od mene, pa ga zato i zovem ljetom te godine, pamtim po njegovu kalendarskom vrhuncu, koji nastupi oko makedonskog Ilindena i ustanka u bitoljskom vilajeteu. Pamtim ga po onom što se zbilo tri dana kasnije, u Puli. Ulaznice dobili smo od prijatelja, za Anin rođendan, prije skoro pola godine. Sve svoje smo ljetne rasporede, dužnosti i moranja raspoređivali prema tom petom danu mjeseca kolovoza, u kojem će se, što nismo mogli znati, s našim metabolizmima susresti sam vrhunac ljetne žege. Radovali smo se tom putovanju, a istovremeno smo ga se plašili. Činilo nam se da idemo u nešto istodobno nepromišljeno i spasonosno. I kao pred svako putovanje, meni se, naravno, nije nigdje išlo.
Cave nije Mesija, Cave je umjetnik. On nikad ne pjeva o Mesiji, nego pjeva o ljudima koji mu se nadaju. On pjeva o posljednjim danima čovječanstva. Da je 5. kolovoza u Puli nastupila posljednja noć čovječanstva, pred sutrašnju zoru Sudnjega dana, mogli bismo reći da je kraj svijeta imao svoj idealni estetski korelativ
Otvori KEKS Pay
