Izučavanje višestoljetne prošlosti Ilira i njihovih odnosa s Grcima i Rimljanima možda je i najteže područje povijesnog proučavanja. O tom dobu pisalo se malo ili nimalo, postoje tek šturi podaci, a za neka ih razdoblja gotovo i nema. No, ipak, prof. Marin Zaninović, doajen naše arheologije, napisao je o tome 370 naslova i tri knjige.
Nedavno je u izdanju Školske knjige objavljena knjiga Ilirski ratovi koja objedinjuje sve to akumulirano znanje o narodu čijih gena, kako ističe, i sami imamo. Pitate li koliko je trebalo za ovo doista monumentalno djelo od 500 stranica, odgovor glasi – život. Ovo je doista kapitalno djelo istraživačkog rada i opusa arheologa koji je i sam s Hvara, lokacije iznimno važne za izučavanje Ilira i drugih naroda koji su s njima dolazili u dodir, ali i vojevali.
Nikada nisu imali državu
Dakle, prof. Zaninović u svojoj knjizi ističe da su Iliri bili narod ili narodi i plemena, prema mišljenju mnogih velika narodna zajednica koja je zauzimala područje od istočnih obronaka Alpa do Epira u Grčkoj. Slično kao i drugdje, i Ilire čini više zajednica poput Histra, Japoda, Liburna, Delmata, Pirusta, Mezeja, Ditiona, Daorsa, Ardijejaca, Plereja, Panona i drugih. Bitno je naglasiti kako Iliri nikada nisu uspjeli ili nisu željeli formirati državnu zajednicu iako su plemena imala svoje vođe. No to nisu učinili ni Grci, za razliku od Rimljana koji su bili i uzročnici kraja Ilira. U knjizi se navodi kako Ilira nije bilo više od četiri ili pet milijuna, višestruko manje od stanovništva susjednog Apeninskog poluotoka.
Od nabrojenih, Liburni su prva narodna zajednica s naše obale koja se pojavljuje kao povijesni čimbenik u povijesnim izvorima, ili vrelima, što je izraz koji dr. Marin Zaninović koristi u svojoj knjizi. Oni su ključan narod sjeverne Dalmacije o kojem se malo zna, osim da su bili nadmoćni na Jadranskom moru. Potkraj prvog tisućljeća prije Krista zaposjeli su dijelove Jadrana i uspostavili svoju prevlast držanjem glavnih plovidbenih točaka od Krfa do Krka na sjeveru naše obale. Bili su pomorski narod i vješti moreplovci, znali su načiniti prikladne lađe i odabrati uporišne točke koje su im omogućavale tu prevlast. Ipak, potiskuje ih sirakuška talasokracija Dionizija Starijeg, jednog od najmoćnijih ljudi na ondašnjem Sredozemlju, a njihovu pomorsku veličinu do kraja su ugasili Rimljani 34. g. pr. Kr.
Upravo je njegova pobjeda nad Liburnima i njihovim saveznicima Jadasinima u vodama oko Hvara prva (zabilježena) pomorska bitka u našoj povijesti. O tome svjedoči, piše Zaninović, i naš vjerojatno najstariji grčki natpis iz Staroga Grada na Hvaru.
Ništa čudno, Dionizije Stariji početkom tog 4. st. pr. Kr. raspolagao je snagom od 300 tetrera i pentera. Upravo je Dionizije osnovao i Vis, odnosno Issu, te Pharos, odnosno Hvar. U brojnim povijesnim detaljima Ilirskih ratova nalazimo i likove iz starih predaja koji su izravno vezani za nas. Recimo, Antenor je bio savjetnikom kralja Prijama te je tražio da se izbjegne sukob s Grcima pod Trojom, ali je navodno upravo on otvorio vrata Grcima skrivenima u konju. No, prema jednoj predaji o njemu nalazimo i da je Antenor utemeljio našu Korčulu, Korkiru Melainu.
Još su dva naselja za nas zanimljiva, riječ je o Epidamnosu i Apoloniji na tlu današnje Albanije koje su osnovali Korinćani, navodno čak i zbog trgovine perunikom od koje su se u to doba radili najbolji parfemi. Ostaci korintskih posuda i vaza po gotovo cijelom Iliriku daju naslutiti da bi doista moglo biti tako. Nakon slabljenja grčkih zajednica, pojavljuju se Ardijejci kojima vladaju najprije Agron, a onda njegova udovica Teuta. Bili su jako pleme čiji se teritorij prostirao od Kotorskog zaljeva pa do desne obale Neretve. Njihova vladavina ipak već ima karakteristike države, a oni su i osvajački raspoloženi, šire se i gusare. Zanimljivo je pročitati kako je umro Agron, koji je s vojskom od pet tisuća Ilira s lakoćom osvojio grad Medion, a onda žestoko slaveći pokupio upalu pluća i umro.
A bila mu je to prva uspješna ekspedicija. Njegova je udova Teuta vladala kao regentica umjesto Pinesa, sina kojeg je Agron imao s drugom ženom Triteutom. No, Teuta je nerazborita i nagla vladarica, takva je i prema Rimljanima te oni, čini se ponajprije zbog gusarenja, šalju ekspediciju preko Jadrana te slamaju Teutinu vladavinu. Ali, to nije bez još jednog utjecajnog, ali negativnog ilirskog vladara, Demetrija Farskog ili Hvaranina. On je izuzetno negativna ličnost, pogotovo za Teutu kojoj se pridružuje u bitkama, no jednim okom prati i mijenjanje odnosa s Rimljanima. Kada shvaća da Rimljani dolaze sa snagom kojoj se Ardijejci neće moći oduprijeti, on Teuti okreće leđa. Rimljani ga za to nagrađuju velikim teritorijem, a ostaje pošteđen i Pharos s kojeg je porijeklom.
Prevrtljivac Demetrije
Ali, Demetrije onda okreće leđa i Rimljanima iz jednog od dva razloga: kada uočava da imaju problema s Galima i Kartažanima pa se pridružuje Makedoncima ili kada uviđa da Rimljani gube interes za taj dio Jadrana, on počinje rušiti rimske gradove u Iliridi. Kako god bilo, Rimljani vojno interveniraju, Demetrija ubijaju, uništavaju Pharos te je to kraj Drugog ilirskog rata.
Nema povijesti Ilira bez Delmata, a oni su bili prilično opasna ekipa. Nakon propasti Gentijeve države, oni se ohrabruju i počinju pritiskati dio obale oko Salone, pljačkajući i namećući poreze stanovništvu. To opet izaziva Rimljane koji u svemu uočavaju priliku da obnove svoj utjecaj. Stižu te Delmatima nanose poraz i ruše njihov grad Delminij koji je zapravo gradina Podgaj nad Duvnom. Područja je Ilirika obilazio i sam Gaj Julije Cezar, pri čemu autor spominje buntovne Piruste koji su, pretpostavlja se, nastanjivali područja današnje Crne Gore oko Pljevalja te dijelove jugoistočne Bosne i Hercegovine.
Spomenimo za kraj pregleda ove doista vrijedne knjige kako su neki od najpoznatijih ljudi rimske antike, od vojskovođa do careva, bili podrijetlom Iliri – od Aurelijana do Dioklecijana – pa onda i veliki pisac i prevoditelj Jeronim iz Stridona te brojni drugi. Ilirski "problem" konačno rješava Tiberije najvećom vojskom od kraja građanskih ratova. Iako je više puta opozvan, Tiberije nastavlja rat protiv Ilira i uspijeva pokoriti cijeli Ilirik 10. godine. Mnogi su preživjeli Iliri dospjeli u rimske legije budući da su Rimljani na temelju iskustava koja su imali s njima zaključili da im takvi ratnici trebaju.*
>>Ovo je čudo moguće samo u Bosni. I Hercegovini, naravno
Iliri nikad nisu imali drzavu s obzirom da nisu bili ujedinjeni. Medjutim ipak su imali kraljeve i poznato je 15 tak imena kraljeva dva ilirska plemena. Moram napomenuti da smo i i imali kraljeve( od 9-12 st.) ali i nasaasa tzv drzava nije bila u nekom administrativnom smislu organizirana jer su za to trebali pismeni ljudi koje mi nismo imali.Zato i nemamo nikakvu istinsku dokumentaciju koja bi u pravom smislu mogla pokazati kako se upravljalo kraljevinom. Jos jedna napomena da su jedan od najpoznatijih ilirskih plemena Dardani dali nekoliko rimskih careva.Tako je naprimjer Constantin Chlorus bio porijeklom ilir sa Kosova a njegov sin je ni manje ni vise nego Constantin Veliki covjek koji je krscanstvo napravio drzavnom religijom i najvise zasluzan za sirenje krscanske vjere u Evropi.