Negdje u blizini začula se zaglušujuća detonacija. Istrčao sam iz kuće tražeći djecu. Ugledao sam dvoje mališana kako leže na cesti. Odmah sam znao da su moji – priča Petar Crnković (67), koji je tog kobnog ratnog dana izgubio dva sina.
Tomislavu je tada bilo samo 6 godina, trebao je na jesen krenuti u školu, dok je Krešimir imao 13 godina. Izmučeni životom u podrumu, izašli su van da se igraju i udahnu malo zraka. Nažalost, neprijateljski zrakoplovi u neposrednoj su blizini izbacili svoj smrtonosni teret.
Bilo je to 3. svibnja 1992., petnaest minuta prije sedam navečer. Mlađi je sin ostao na mjestu mrtav, dok je stariji još nekoliko godina živio u kolicima. Na kraju je i on preminuo od posljedica ranjavanja i gelera koji su uzrokovali sepsu.
- Tomislav se jako bojao. U blizini je bila željeznička pruga i, kad bi naišao vlak, viknuo bi pokojnom bratu: Brate, bježimo, avioni idu! Kao da je predosjećao što će se dogoditi – prisjeća se Petar.
Nažalost, taj put su stvarno biti avioni. Kad su ih čuli, dječaci su počeli bježati kući, ali nisu stigli. Krešimir je legao na Tomislava u pokušaju ga ga spasi, ali bezuspješno. Pritom je i sam pokupio mnoštvo gelera i bio sav izrešetan. Dok sam ga je otac nosio na rukama, govorio mu je kako ga peku leđa. Otac ga je tješio kako će sve biti dobro. No, Krešimir je ostao invalid do smrti.
U Slavonskom Brodu u ponedjeljak je obilježena 29. obljetnica najkrvavijeg dana u novijoj povijesti tog grada. Tog kobnog 3. svibnja 1992. u blizini područne škole "Hugo Badalić" u naselju Jelas od aviobombi život je izgubilo 16 osoba, a 60 ih je ranjeno. Tragedija koju Brođani i Brođanke nikada neće zaboraviti.
Na jednu od kuća pala je tzv. "krmača" od čije je eksplozije poginulo šestero djece, među njima i Tomislav. U znak sjećanja na taj tužni događaj, ispred spomenika "Prekinuto djetinjstvo" položeni su vijenci. Petra na sličnim obljetnicama ranije nismo viđali zato što je umjesto njega uvijek dolazila njegova supruga, koja je prije dvije godine preminula.
- Možete misliti kako sam se osjećao ugledavši svoju djecu kako leže pokošena na asfaltu. Bol je ostala ista i prati me i danas, pogotovo kada gledam slike. Onda mi se vraća taj film – nastavlja Petar.
Tog kobnog dana neprijateljska je avijacija u sedam navrata raketirala savski most i civilne ciljeve u gradu, želeći se tako osvetiti što su im snage hrvatske protuzračne obrane dan ranije oborile čak šest zrakoplova. Dolijetali su u valovima, uništavajući sve pokretno i nepokretno. Svibanj 1992. bio je mjesec kada je u Slavonskom Brodu gorjelo i nebo i zemlja.
Za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj je poginulo 402 djece, od toga 28 u Slavonskom Brodu, koji je po broju stradale djece prvi grad u Hrvatskoj. Nakon gotovo tri desetljeća, nitko nije preuzeo odgovornost za ove najnevinije žrtve rata.
- Nikada to ne smijemo zaboraviti. Ni mi, a ni oni mladi koji su se rodili poslije rata. Oni to moraju nastaviti obilježavati - kaže Julijana Rosandić, predsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata.
Prema njezinim riječima, bio je to zločin za koji nikad nitko nije odgovarao, a to su takvi zločini kakvih bi se svi trebali sjetiti svakog dana i klanjati za oprost.
- Ja to ne mogu shvatiti. Političari se međusobno tužakaju za povredu neke časti, traže neke naknade, a nikome ne pada na pamet govoriti o odgovornosti i obeštećenju za ratni zločin. Ostarjeli smo čekajući da civilne žrtve rata dobiju satisfakciju – poručila je Rosandić.
VIDEO Veteran Milanoviću: 'Dođi dečkima platit' piće. Dat ću ti ja 100 kuna ako nemaš'
Obitelj Zec ima godišnje na 10_ke članaka ,neka ima zločin je. Strašan zločin i trebamo ga osudit uvjek iznova.Ali zašto se onda ne da ista ili bar slična važnost ostaloj djeci i žrtvama. Evo za ovaj zločin više od polaa hrvata nezna. Mnogi neznaju koliko je bilo žrtava u domovinskom ratu. Mnogi neznaju osim :Ovčar, Škabrnje za druga teška masovne zločine.