Hrvatska je ljevica duboko problematična. Da nije, ne bismo 30 i kusur godina imali na vlasti HDZ. Jer bi postojala oporba koju bi građani ove zemlje mogli barem zamisliti da im vodi državu. Uz brojne kadrovske i operativne probleme koji svjedoče potkapacitiranost, jedan je od njezinih većih problema to da signalizira, a ne čini – ono što misli da su vrline. Osim što je odšutjela najgori teroristički čin u povijesti čovječanstva (ali je zato pokazivala hipertrofiranu brigu kad je na njega odgovoreno), i u najvećoj je elementarnoj nepogodi, koronavirusu, hinila brigu za ljudski rod brkajući pojam karantene (koja se uvijek odnosila na bolesne, a ne na zdrave) s “konclogorom” za sve, te su čak i njezine žene na pozicijama moći koje se najglasnije zalažu za svoje “sestre”, najčešće najneučinkovitije menadžerice, a na kraju se ipak ispostavi da se najviše brinu za svoje fotelje. Neke od njih su i saborske. Ali ima i autentičnih. Katarina Peović, čelnica Radničke fronte, jedna je od njih. No i ona griješi.
Govor Pijade i smjernice za dejstovanje političkim komesarima : Potrebno je stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi… Mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.”