Kad joj je život promiješao karte i otvorio neke nove puteve, Sanja Šešum iz Osijeka našla se u problemima. Zbog posla spremala se u Njemačku, ali njezin pas Glen nije mogao s njom. U stanu u kojem je trebala stanovati mjesta za kućne ljubimce nije bilo
No, nije ga napustila, kako su joj neki čak i predlagali. Glen je ostao na čuvanju, a nakon godinu dana pronašla je stan u koji je uselila i pseći krevetić. Od ljeta ponovno su zajedno, kad priča o svemu ističe da drukčije nije ni mogli biti, jer Glen je njezin, a ona je Glenova.
– Udomila sam ga iz osječkog skloništa, postao je član moje obitelji, veselio mi se i kad ja nisam bila dobre volje, volio me i kad sam mislila da me nitko ne razumije i ne voli. Sama pomisao da ga napustim izazivala je grč u želucu. Bila sam odgovorna za tog psa i nisam ga mogla napustiti – priča. U Glena se zaljubila čim ga je ugledala, kad je s prijateljicom Anitom došla u osječko sklonište pomoći volonterima u šetnji pasa. Vrlo brzo ukazala joj se prilika da ga i prošeće.
– Mala pseća njuška me opčinila, izabrali smo se međusobno. I više nisam razmišljala samo o šetnjama, već o tome kako bi bilo lijepo odvesti ga kući, da smo svaki dan zajedno. Tada sam postala svjesna i odgovornosti i obveza i da ću drukčije morati organizirati svoj život. Jer imat ću novog člana obitelji, on nije i ne smije biti igračka i trenutni hir. Razmišljala sam nekoliko dana, u svemu je sudjelovala i moja prijateljica Anita. Rekla je da će, zatreba li, vrlo rado uskočiti – prisjeća se Sanja. Glena je udomila u svibnju 2016., zajednički život počeo je kupovinom krevetića, povodca i hrane. Iz dana u dan njihova ljubav bila je sve veća, uživali su u zajedničkim trenucima.
– Odluku da idem u Njemačku nije bilo lako donijeti. Imala sam obrt za čišćenje i dugovi su bili sve veći, nije bilo drugog rješenja. Brigu o obrtu prepustila sam Aniti, koja je bila i zaposlena kod mene, a ja sam krenula u potragu za poslom – priča nam i dodaje kako je prvo doživjela neuspjeh. Vratila se u Osijek nakon mjesec dana, nitko nije bio sretniji od Glena. Njegova sreća trajala je samo tjedan dana, jer iz Njemačke je stigao poziv da se vrati.
– Glen je ostao kod Anite, uživao je u planinarenju s njom i njezinom kćeri Andreom. Vrlo brzo shvatila sam da obrt moram zatvoriti, što je značilo da Anita ostaje bez posla. Bili smo svi sretni kad se nakon nekoliko mjeseci zaposlila u istom hotelu gdje sam i ja radila, ali tada su počele moje noćne more. Gdje i kome ostaviti Glena? – prisjeća se. Anitin dolazak u Njemačku približavao se, a ona nije imala nikakvo rješenje.
– Pokušala sam u hotelima za pse, bilo mi je preskupo. Svi prijatelji dijeli su moju objavu na Facebooku da tražim osobu koja je voljna čuvati Glena uz novčanu naknadu. Javila se poznanica mog brata i šogorice, sama ima tri psa i mace, željela je pomoći. Bez toga ne bi bilo ni ove priče i beskrajno sam zahvalna za sve. Slali su mi fotografije da vidim kako se Glen snašao. Uživao je, imao je svu pažnju i ljubav i svoju pseću i mačju družinu. Bila sam mirna jer sam znala da mu je dobro – objašnjava nam gospođa Sanja. Zajedno s prijateljicom Anitom, s kojoj je u Njemačku došla i kći Andrea, krenula je u potragu za stanom.
– Kad sam već izgubila svaku nadu, uspjele smo pronaći stan u koji je i Glen bio dobrodošao. Bili smo razdvojeni već godinu dana, vidjela sam ga za to vrijeme samo dva puta. Susreti s njim bili su vrlo emotivni, a rastanci teški, Glen me nije zaboravio. I zato nisam odustajala, željela sam ga dovesti u moj i njegov novi život. Hodala bih gradom i prekrasnom prirodom koja ga okružuje i maštala kako smo zajedno – priča nam Osječanka.
Kad je Glen stigao, kaže, bio je zbunjen novom sredinom, često je lajao. No, sada, nakon četiri mjeseca, on je ponovno sretan i miran pas. U kući gotovo nikad ne ostaje sam, obišao je sva okolna brda i gradove, a ima i nove pseće prijatelje. I ono najvažnije, svoju Sanju. Koja nije zaboravila što mu je obećala onog dana kad ga je udomila - da će se brinuti o njemu i voljeti ga do kraja života.
Boze koliko primitivaca u ovim komentarima