Ovo mi je već sedmo hodočašće. Kad sam bila manja, bilo je prilično teško, ali iz godine u godinu mi je sve lakše. Najveći motiv i poticaj mi je moja mama, koja je iz tog kraja. Svaki put kad hodam za svetog Antuna, sjetim se nje i njezinog djetinjstva. Ona se uvijek njemu molila i očitovala i želim ići njenim stopama - rekla je Klara Lakušić (15) iz Slavonskog Broda.
Klara je jedan od najmlađih sudionika petnaestog po redu hodočašća od župe sv. Ante Padovanskog u Podvinju kod Slavonskog Broda do istoimene župe u Gornjim Močilima-Sijekovcu kod Bosanskog Broda. Klari je majka pričala sve najbolje o životu u Posavini. Svake godine zajedno hodočaste. - Mama je imala lijepo i sretno djetinjstvo, ali kad je došao rat, cijeli joj se život srušio. Morala se preseliti. Često mi priča o tome koliko joj nedostaje to mjesto – dodala je Klara.
Manifestacija koju povodom blagdana sv. Ante tradicionalno organizira ova povratnička župa u Bosanskoj Posavini ove je godine okupila sedamdesetak hodočasnika koji su pješačenjem dugim 15 kilometara simbolično spojili dvije istoimene župe, dva grada i dvije države. Hodočašće je događaj s kojim su se ljudi ovdje počeli identificirati i nije se prekidalo ni u vrijeme pandemije. Sadašnji i bivši mještani, ali i ljudi iz svih krajeva Hrvatske svake godine naporno pješače s velikim križem, prolazeći kroz porušena sela iz kojih su prognani 1992. godine. Većina njih živi i radi na lijevoj, hrvatskoj obali Save, a vikendom posjećuju svoj rodni kraj. Petar Jelinić jedan je od starijih sudionika hodočašća. Ove je godine deseti put pješačio u mjesto za koje ga vežu njegovi korijeni.
- Još kao dijete majka me zavjetovala svetom Antunu i vezani smo za tog sveca. Nekoliko sam puta bio u njegovom gradu Padovi, pa čak i njegovoj rodnoj kući u Lisabonu. U svijetu u kojem živimo ljudima su ovakvi događaji vjerojatno zadnja utjeha. Osobno hodočastim za svoju obitelj - poručio je hodočasnik Pero Jelinić.
Iako je već napunio 74 godine, nije mu naporno pješačiti po suncu i vrućini. Masa ljudi koji sudjeluju u pobožnosti daje mu dodatnu snagu. - Ovo što radi sama župa Gornja Močila na čelu sa župnikom daje nadu u život. Crkva je nada da će se ljudi možda jednoga dana vratiti, da će dolaziti i mlađi ljudi. Danas tamo postoji čak i jedan gospodarski subjekt gdje radi sedamdesetak ljudi i to je odlična stvar za neki budući zamišljeni povratak – dodao je Jelinić.
Hodočašće uoči blagdana sv. Antuna od Podvinja do Gornjih Močila u BiHOd 1792 Hrvata koliko ih je prije Domovinskog rata živjelo u župi Gornja Močila, danas ih je ondje stalno nastanjeno svega petero. Međutim, bez obzira na to, život u ovoj župi nikada nije stao. Jedan od najzaslužnijih za to je župnik Ivan Tolj, čijom je zaslugom u Gornjim Močilima izgrađena nova župna crkva, prekrasan kulturno-sportski centar, tvornica metalnih odljevaka, a uskoro će ondje biti otvorena i bratovština Zajednice Cenacolo.
Sa svojim je župljanima i ove godine pješačio pater Ivan Tolj. Prema njegovim riječima, glavni cilj hodočašća i svih drugih aktivnosti je okupiti ljude, vezati ih i kreirati život u Posavini. Sveti Ante je dobra prilika za to.
- Ljudi iz tog kraja koji danas žive u Slavoniji prije petnaestak su godina izrazili želju da organiziramo hodočašće i tako je krenulo. Sada je to postala tradicija. Sudionika je iz godine u godinu sve više, dolaze nam i neki novi. S tim da je naša crkva sada dobila i moći prvoga reda svetog Ante i time na neki način postala posebno mjesto štovanja svetog Ante. Nadamo se da će to doprinijeti da se pobožnost svetom Anti proširi kroz čitavu godinu i da će privući ljude u crkvu – rekao je pater Tolj.
Samo obilježavanje blagdana svetog Ante ove je godine je posebno svečano iz dva razloga. Naime, sutra će se ondje održati posveta crkve, kolaudacija novih orgulja i blagoslov oltarskog poliptiha, a učinjeni su i prvi koraci u resocijalizaciji bivših ovisnika okupljenih u centru zajednice Cenacolo koja je započela svoje djelovanje u toj župi. Iako je službeno otvorenje najavljeno tek za jesen, centar već radi.
- Naša župa postala je centar koji pomaže tim ljudima da se resocijaliziraju, a samim tim i da postane mjesto molitve i rada. To je osobito važno nama u Bosanskoj Posavini, jer je to znak života u tom kraju. Nažalost, sve ostale župe na ovom području polako odumiru i sve je manje povratnika koji su se prije dvadesetak godina vratili na svoja ognjišta – poručio je Tolj.