Osječka Udruga “9 života” već devet godina bori se za dostojanstven život uličnih mačaka. Jedan od njihovih zadataka je i podizanje opće svijesti građana, kojima ukazuju i na važnost kastracije i zdravstvene zaštite mačaka. Unatoč svemu, sve više mačaka je na ulicama grada, tumaraju bolesne, pronalaze ih ozlijeđene.
I puno toga volonterke odrade same, zbrinu bolesne i ozlijeđene, bore se s plaćanjem računa jer veterinari ne mogu raditi besplatno. Svojim sugrađanima uputile su jedno pismo. Ovaj put ne pozivaju da im se financijski pomogne, ovaj put pozivaju na udomljavanje njihovih maca iz sjene.
Pismo volonterki:
– Moj Osijek pun je sunca, uz Dravu. miran i tih. A u njemu, na žalost, žive svakakvi ljudi. U našem gradu ljudi mogu slušati napuštenu mačju bebu kako plače danima i ne poduzeti ništa. Mogu gledati stare, bolesne, ozlijeđene mačke kako leže uz rub kolnika ili na parkiralištu i proći mirno kao kraj kante za smeće. Doduše ima i onih koji samo dojave lokaciju Udruzi i misle da su pomogli. Ima čak i onih koji dovezu svoju mačku i ostave je u ambulanti neka se mi pobrinemo za nju, jer je bolesna i više im ne treba. Ovaj posao radimo već godinama, nemamo zaposlenih niti nam Grad ili Županija pomažu financijski. Udruga broji samo pet aktivnih volontera, pet žena, a nosi teret cijele županije, pa i šire na svojim “leđima” kada su mačke u pitanju – pišu volonterke. Dodaju kako su jedina Udruga u Hrvatskoj koja ima svoj stacionar. U gradskom je prostoru, veličine 25 metara četvornih, a za njega Gradu plaćaju zakupninu.
– On je srce naše Udruge. U njemu su svi razlozi zašto ovo radimo. Stacionar je nekim mačkama zadnje mjesto na svijetu gdje će dobiti pažnju i skrb. Neke iz njega odlaze u svoje zauvijek domove, a neke zauvijek ostaju s nama. Ostaju s nama i postaju mace koje žive u sjeni onih drugih “udomivih” mačaka. I dok strepimo od prvih dojava o napuštenim mačjim bebama, svakodnevno se budimo s nadom da će stići upit za neku od njih. Neke od njih su bez nogice, neke bez repa, slijepe na jedno ili oba oka, neke su stare i bez zuba, neke su gluhe i s neurološkim problemima. Ali mi se unatoč tome i dalje nadamo da će ih netko pogledati srcem i pružiti im dom. One ne traže puno, svaka od njih je posebna na svoj način, svaka od njih ima karakter za poželjeti, više od drugih željne su pažnje i dodira, mirne, nečujne, naše mace iz sjene. Ne tražimo financijsku pomoć, tražimo domove za njih. I ljude koji će ih prihvatiti takve kakve su i voljeti ih bez obzira na hendikep. Ima li gdje takvih ljudi? – završavaju svoje pismo volonterke.
Sve što rade možete pratiti na njihovoj Facebook stranici, a možete ih pronaći i na Twitteru i na Instagramu.
