Jesam li ja zahtjevan ili smo samo neusklađeni? Postoji trenutak u svakoj suradnji, bilo to na poslu, u braku ili u roditeljstvu, kad se uhvatimo kako u sebi govorimo: “Pa je li problem u meni ili u njima?” I onda nam se javi mješavina emocija: malo krivnje (možda ja stvarno previše tražim), malo ljutnje (ali kako oni ne kuže?), i najviše umora (zar opet ovo?). I autor ovih redaka se to pitanje često pit(a), samo što se sa životnim iskustvom leća kroz koju tražim odgovor na to pitanje okreće sve više prema meni, a manje prema drugim ljudima. Možemo krenuti s jednostavnim pitanjem:
“Događa li mi se ovo s više ljudi ili samo s jednom osobom?” Ako se stalno hvatam u istom filmu – prekidam, požurujem, planem, branim se, ili preuzimam sve na sebe – i to mi se događa s različitim ljudima… onda je vjerojatno da nosim neki svoj obrazac. Ne zato što sam loš čovjek, nego zato što smo svi mi, kad smo pod pritiskom, skloni posegnuti za onim što nam je nekad u životu funkcioniralo i čime želimo riješiti nelagodu koju je nastala. A ako se isto naprezanje događa svima oko mene – ista zbrka oko prioriteta, stalno “hitno”, stalno mijenjanje odluka, nitko ne zna tko je za što odgovoran – onda problem možda nije osoban, nego leži u sustavu. Kada kažemo sustavu, mislimo na način kako je tvrtka ili obitelj organizirana, koji su neki nevidljivi obrasci razmišljanja, ponašanja i mobilizacije energije koji upravljaju sustavom.
A što kad je konflikt uvijek s istom osobom? Svatko od nas često ima onu jednu osobu ili tip ljudi koja nam svojom energijom “sjednu na živac” brže nego što razgovor uopće krene. Tu obično nije riječ o tome da je ta osoba objektivno loša ili ima krivi pristup, koliko god mi bili uvjereni u to. U blažoj varijatni, riječ o sudaru stilova ili konfliktu interesa, npr. netko ide brzo, direktno i voli jasnoću, drugi ide sporije, pita detalje, želi sigurnost. To je nešto što u načelu razumijemo, prilagođavamo se te nemamo snažnu emocionalnu reakciju. No, tamo gdje imamo snažnu emocionalnu-tjelesnu reakciju na nekoga, često se radi o tome da osoba koja nas iritira, aktivira neku našu temu.
Možda nas podsjećaju na ono što i sami radimo ili pak potiskujemo, ali ne volimo priznati. Ako sam brz, energičan i odlučan, idu mi na živce oni spori, neodlučni i mirni. Isto vrijedi i s druge strane: ako si volim uzeti vremena za napraviti stvari ili donijeti odluku, strašno mi smeta pritisak da to napravim čim prije. Možda nose ono što mi potiskujemo – mir, sporost, oprez – pa nam je neugodno to vidjeti. Ili nas njihov ton, pogled, način, nehotice podsjeti na neki stari osjećaj: da nismo viđeni, da nismo važni, da nas netko kontrolira. Zato ponekad reakcija bude veća od situacije. I to je dobar trag I dobro pitanje za početak: Je li moja reakcija presnažna za objektivnu važnost i težinu situacije?
Što onda? Kako izaći iz tog kruga? To je poziv da napravimo nešto što u svakodnevici rijetko radimo: da prestanemo skupljati argumente protiv te osobe i počnemo proučavati vlastitu reakciju. Ne da bismo sebe okrivili, nego da bismo dobili moć izbora. Jer dok god vjerujemo da je “problem tamo vani”, naš jedini alat je: čekati da se drugi promijene. A to je najsporiji put do mira.
Prvi korak: uhvati trenutak kad se tijelo upali
Snažna reakcija se najprije dogodi u tijelu: stisne se želudac, narastu ramena, ubrza dah, u glavi krene film. I onda obično uletimo u jednu od tri uloge:
· Napad: postanemo oštri, sarkastični, prekidamo, “režemo” razgovor.
· Povlačenje: utihnemo, izbjegavamo kontakt, odgađamo, popuštamo, “zaledimo se”.
· Spašavanje/kontrola: preuzmemo, objašnjavamo, popravljamo, micromanagiramo.
To su sve inteligentne strategije koje smo razvili jer su nas nekad dobro štitile. Međutim, u odnosu s drugom stranom često naprave upravo suprotno: proizvedu još više otpora. Primjer: Kolega na sastanku opet razvlači odluku. Ti osjetiš kako ti raste pritisak u prsima i u glavi krene: “Opet će sve propasti.” Ili “Nemam živaca za ovo” Ako to ne uhvatiš, odeš u napad: “Ajmo više, ovo je gubljenje vremena.” On se osjeti posramljeno ili ugroženo i ode u obranu: “Pa valjda smijem postaviti pitanje.” I eto kruga. Zato je prvi cilj skroman, ali presudan: prepoznati svoj autopilot.
Drugi korak: prepoznaj “što mi je ovdje stvarno ugroženo”
Iza snažne iritacije često stoji neka temeljna potreba koja je ugrožena:
· potreba za poštovanjem
· potreba za sigurnošću
· potreba za kontrolom ili jasnoćom
· potreba da budem viđen i važan
· potreba da ne ispadnem nesposoban
· potreba da me se ne “gazi”
Kad to imenuješ, dolaziš do onog dubljeg: što ja štitim?
Primjer: Kolegica ti stalno ispravlja detalje. Ti misliš da te “napada”, ali ispod toga često stoji osjećaj: “Ne vjeruje mi” ili “Nisam dovoljno dobar.” Kad to osvijestimo, možemo razgovarati o povjerenju i načinima kako ćemo surađivati umjesto da se borimo oko svake sitnice.
Treći korak: razlikuj činjenicu od priče
U konfliktnim odnosima rijetko reagiramo samo na činjenice. Reagiramo na interpretacije.
· Činjenica: “Nije odgovorio na mail dva dana.”
· Moguće interpretacije: “Ne poštuje me.” “Radi mi to namjerno.” / “Ja sam mu nevažan.” “Nesposoban je i neorganiziran.”
Interpretacija može biti točna, ali može biti i automatska stara priča koja se pali kada ne dobivamo ono što želimo. I dok god ne razlikujemo činjenicu od priče, razgovor postaje sudnica: tražimo dokaze da smo u pravu i zanemarujemo sve ostalo. Jedna mala rečenica koja spašava puno odnosa glasi: “Ne znam što ti je bila namjera, ali to je na mene imalo ovakav utjecaj.” To otvara prostor da se dogodi korekcija, umjesto eskalacije.
Četvrti korak: pitaj pitanje koje otopi obranu
Snažan alat je prebaciti razgovor s “tko je kriv” na “što ti je važno”.
Pitanja koja rade:
· “Što je tebi ovdje najvažnije?”
· “Što te brine?”
· “Koji uvjet mora biti ispunjen da se osjećaš sigurno s ovom odlukom?”
· “Što ti treba od mene da ovo ide brže?”
Zašto to djeluje? Jer ljudi iza tvrdog ponašanja često brane nešto osjetljivo: strah od pogreške, strah od osude, strah od kaosa, strah od gubitka kontrole.
Peti korak: napravi jedan mali dogovor i jednu granicu
Konflikti se ne rješavaju velikim deklaracijama. Rješavaju se mikro-ugovorima, tzv. okvirima u komunikaciji i suradnji Mikro-ugovor: nešto konkretno i provjerljivo.
· “Imamo 15 minuta za pitanja, onda donosimo odluku.”
· “Ako ti treba više informacija, reci do 10h, ne pred kraj dana.”
· “Ne prepisujemo odgovornost mailovima u cc; ako je sporno, čujemo se 5 minuta.”
Granice i mikrougovori ne razdvajaju ljude, nego čine upravo suprotno: daju okvir i povezuju nas. Dakle, ako te netko iritira, to ne znači automatski da si ti “problem”, niti da je on “problem”. To znači da se negdje pokrenulo nešto važno. To je onaj trenutak kad te život zove na daljnji korak u osobnom razvoju.
Iskustvo pokazuje da iritacija, kad ju promatramo umjesto da joj služimo, postaje alat za zrelost: da jasnije kažemo što nam treba, da bolje postavimo granice, da razlikujemo činjenicu od priče, i da naučimo nešto o sebi kad nam netko “stisne crvenu tipku”. Hoće li se druga strana promijeniti? Ponekad hoće, a ponekad neće, ali mi ćemo u svakom slučaju povećati šanse za postizanje boljih ishoda i najbolje odigrati karte koje imamo u određenoj životnoj situaciji. A to je ono što je možda i smisao, zar ne?
Otvori KEKS Pay
