Zacijelo je prerano izvlačiti pouke iz financijske krize u vezi s kojom nijedna pametna glava ne može danas tvrditi da je najgore prošlo. Jamačno je pogubno odvažiti se na procjenu stvarnih gospodarskih posljedica burzovnog sloma, posljedica na proizvodnju, potrošnju, ulaganje, zajam, nezaposlenost i posljedica u vezi s naglim siromašenjem. Hoće li one biti minimalne, kao što je bilo 1987, ili pak vrlo teške, kao 1929?
U pitanju gospodarski poredak
Budući da ne možemo dati siguran odgovor, možemo barem primijetiti da je gospodarski poredak u svijetu koji se nametnuo zadnjih godina doveden u pitanje. Pojednostavljeno govoreći, potonji je htio da zapadni gospodarski obrazac slavodobitno pobijedi svog azijskog suparnika. Točnije da SAD, neobično moćne, zauvijek napuste zastarjeli i nemoćni Japan. Dok je Washington pronašao ključ za jak i neograničen rast, Tokio je uzalud tražio ključ za izlazak iz stagnacije.
Ta se opreka nije temeljila samo na razlici u rezultatima između dviju najvećih gospodarskih sila u svijetu: +3,4 posto rasta američkog BDP-a na godinu u razdoblju od 1991. do 2001, dok je japanski bio 1,1 posto. Usto se uvelike temeljio na sažalnom, često bahatom, gotovo uvijek prezirnom držanju samih gospodarskih čelnika na Zapadu prema svojim japanskim kolegama. Koliko su ovi od sredine 1990-ih od Amerikanaca, pa i Europljana, dobili pouka iz gospodarstva, financijskog i bankovnog restrukturiranja te monetarnih i proračunskih preporuka?
Sposobnima otvoriti mjesto
Za predsjednikovanja Billa Clintona dva ministra financija, Robert Rubin i Lawrence Summers, bili su iznimno revni i strogi govornici koji su stalno javno upozoravali na nesuvremenost japanskog gospodarstva, njegovu nedovoljnu otvorenost i ismijavali su nedjelotvornost mnogih vladinih planova za poticanje potrošnje i ozdravljenje bankovnog sektora. Ne reagirajući na optužbe da se upleću, nisu dvojili da, primjerice, zatraže da se "sposobni ljudi postave na mjesto šefa financijskog nadzora", kada je ovaj utemeljen u Tokiju. Usto je Međunarodni monetarni fond (MMF) svih tih godina stajao iza prigovora Zapada i smjenjivao agencije - američke - za procjenu koje su, ne plašeći se da će ispasti smiješne i pod izlikom povećanja japanskog javnog duga, odlučno stavile Japan - najbogatiju zemlju na svijetu s obzirom na višak u tekućoj bilanci, na ušteđevinu i na devizne pričuve - uz bok Bocvani.
Neće li pak zapadna gospodarstva doživjeti tragičnu sudbinu svog japanskog takmaca? Kakvom će čarolijom pad Nasdaqa i CAC-a 40 imati manje posljedice od pada Nikkeija? Ne zapaža li se već u SAD-u, ali i u Njemačkoj i u drugim europskim zemljama, pad industrijskih cijena, smanjenje privatne potražnje i bankovnih zajmova i naglo povećanje broja stečajeva? Nije li američka savezna pričuva načinila istu tešku pogrešku u monetarnoj politici - pogrešku pretjeranog popuštanja - kao japanska banka 1980-ih, kada je lako zarađen novac potaknuo napuhavanje balona? Ne počinje li se govoriti o mogućoj nestašici zajmova u SAD-u i u Europi? Ne sumnja li se ozbiljno u sigurnost nekih velikih banaka preko Atlantika, ali i preko Rajne, koje bi se mogle srušiti pod teretom sumnjivih dugova?
Kada svi ti baloni puknu, neravnoteža i nesklad neće moći nestati običnim zamahom monetarnog i proračunskog čarobnog štapića. Samo dug proces čišćenja i preustroja proizvodnog i financijskog sustava u cijelosti, gdje je manevarski prostor državne uprave jako ograničen i prati ga recesija, može trajno dovesti do oporavka bolesnog gospodarstva. Još nije sigurno da će zapadne države doživjeti najgore - ponoviti loše gospodarske i burzovne rezultate Japana u zadnjih dvanaest godina. Ono što se dogodilo na arhipelagu trebalo bi barem potaknuti američke i europske čelnike da budu skromniji, manji ideolozi i napose da budu domišljatiji. Jer, još treba pronaći pravu, pouzdanu gospodarsku politiku za razdoblje "nakon balona", piše Pierre-Antoine Delhommais.
Otvori KEKS Pay
