Anonimne predstavke postoje, valjda, oduvijek. Pošiljatelji ili nešto uistinu znaju, ali se ne usude reći, ili jednostavno nekomu žele barem malo zagorčati život. Primatelji su ili njihovi nadređeni ili mediji. Kad takva nepotpisana pisma stignu u redakciju, često nakon provjere završe u košu jer se vrlo lako dokaže da u njima nema ni trunke istine. No, što kada je istinu ili laž teško, zapravo nemoguće, dokazati, a priča zvuči primamljivo?
Takav smo slučaj imali nedavno. Dozirajući nam na kapaljku informacije o velikoj aferi iz svoje radne sredine, po kojoj direktor svjesno i namjerno širi sidu pa je zarazio najmanje jednu ženu iz tvrtke, probudili su novinarsku znatiželju. Međutim, kako dokazati što je ovdje istina, a što laž? Autori predstavke su, naravno, anonimni, osobe koje navode kao moguće sugovornike ne žele pričati. “Obilježeni” u možda i odglumljenom čudu tvrde da to nije istina. Objavom njihovih imena ili tvrtke u kojoj rade uništili bismo, svjesni smo, njihove živote. Skrivanjem cijele priče možda dovedemo u opasnost život nekog drugog. I što sad?
Policija šuti, Državno odvjetništvo ništa ne pokreće. A netko bi ipak trebao reagirati i istjerati slučaj do kraja. Jer, osnova za podizanje kaznene prijave ima - bilo da s jedne strane netko namjerno širi sidu, bilo da, s druge strane, netko namjerno širi lažne glasine i tako stvara paniku u firmi s više od tisuću zaposlenih. A možda se u pozadini ove priče krije neki drugi slučaj i istina.
