Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Htio sam se upisati u Partiju i napredovati, ali nisu me htjeli jer sam bio malograđanski sin

Navečer bih igrao s gospođom Cvijetom šah, a njezina kći Slavica, moja buduća žena, sjedila je iza nas i učila.
15. kolovoza 2020. u 22:13 116 komentara 21943 prikaza
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/11

Njegova malenkost Igor Mandić nema mobitel, automobil ni kompjutor, ali na policama radne sobe ima knjige, stotine i stotine knjiga, među njima i 30-ak koje je sam napisao. Pročitao ih je, pak, na tisuće. “Dobro, ali ne pročitaš svaku knjigu temeljito. Mnoge imaš, a da ih nisi nikad otvorio, mnoge imaš, a da si ih samo prelistao, mnoge imaš, a da si od njih malo upio, a imaš i mnoge koje su ti se zalijepile za um, pamet i prste i ne puštaju te na miru. Knjige sam svojedobno držao i u zahodu, sve dok se nisam posramio i od toga odustao”, istresao je za zagrijavanje, mazeći kućnog ljubimca mačka Pepija, u uvertiri višesatnog razgovora koji je vođen vrelog ljetnog dana u stanu na vrhu nebodera u širem zagrebačkom središtu.

Zagreb: Radnici postavljaju skele na Gornjogradsku gimnaziju Rastko Močnik 'Kriza kapitalizma se zaoštrava i počinju sve jači pritisci da se ljudi podrede iskorištavanju'

Kada skrene pogled s obrisa katedrale koja se jasno nazire kroz prozor, gostu s druge strane radnog stola nasuprot Mandiću pažnju će, među brojnim memorabilijama na zidu, zaokupiti i uokviren počasni doktorat riječkog Sveučilišta koji mu je uručen prošle godine kada je, njegovim riječima, akademska zajednica prvi put opazila nekoga izvan svoga bedema. A koga nego njega, koji je u 80 godina života i šest desetljeća karijere pisca, književnog kritičara, esejista, polemičara, kolumnista, novinara i urednika, izniknuo u intelektualnu figuru par excellence što podiže buru svakom svojom napisanom ili izrečenom rečenicom.

PROMO Znate li gdje je Patkov gušt? Upoznajte hrvatske jame i špilje

Danas će za sebe reći da je tek nemoćni penzioner. Međutim, ovaj penzioner ne izlazi iz forme. “Što će vam te sentimentalne pizdarije”, zagrmjet će stasiti Šibenčanin, i u poznoj dobi gromada od čovjeka, dok za potrebe ilustriranja ovog biografskog intervjua za Večernji list pomalo nevoljko lista požutjele fotografije iz obiteljskog albuma. Potom se šutke zagleda u jednu poveću, na kojoj pozira s kćeri Adom, koja ljepotom neobično nalikuje svojoj majci Slavici, od čije se tragične smrti ni nakon 16 godina ne uspijevaju oporaviti. Uz težak miris Igorove cigare u “sobici”, tamo gdje klimatizacijski uređaj iz dnevnog boravka ne može dobaciti, striptiz duše mogao je otpočeti.

Sva svoja djela napisali ste na ovoj pisaćoj mašini, preko koje se gledamo?

Da, da

Tehnološka revolucija vas ne dotiče?

Trčanje za svim inovacijama gotovo je infantilno. Do sada nisam primijetio, otkako postoji kompjuterizacija svemira, da se ljudsko mišljenje išta poboljšalo niti da je išta porodilo novoga i značajnoga samo na osnovi onog što je prošlo kroz taj medij. Pisaći stroj je također relativno nova stvar, pa nema ni dvjesto godina, još od Marka Twaina koji je prvi počeo pisati na pisaćem stroju pa do danas i do toga kako je Marshall McLuhan opisao pisaći stroj kao produžetak nekih naših osjetila. Meni je pisaći stroj produžetak moje misli. Kako nisam vrstan daktilograf, misao je brža od moga pisanja, ono dakle zaostaje za mišljenjem jer tom brzinom ne mogu hvatati ni samoga sebe, zato nastaje ta zbrka u mom pisanju, mnoštvo tipfelera, ispadanja nekih veznika, ali to poslije ispravljam pa stranica izgleda grozno, kao da su je muhe posrale.

BORISLAV RISTIĆ Kakva bi tek muka bila kad bi naše “možemo” postalo – “moramo”

Da diktiram nekoj daktilografkinji, to bi bilo fantastično, ali neću jer mi ne treba posrednik, jer kada počnem pisati na stroju, onda počinjem i misliti i misao se izlijeva direktno u stroj. U posljednje vrijeme čak se pokušavam vratiti pisanju rukom... e, to mi ne ide. Jednostavno ne mogu, rukopis mi se iskvario i to mi je puno napornije nego na pisaćem stroju. Sad će inovatori reći: pa najlakše bi ti bilo na PC-u. Da, ali nije za moju misao. Ja sam se rodio s tom tehnologijom, kod nje ostajem i ne izdajem je niti je ona mene izdala do danas. Jedino bih volio da mi se na grob odlije baš ovaj stroj u kamenu ili u željezu pa se zavari za podnožje moga groba. Ime, prezime, godina rođenja i smrti i pisaći stroj kao moja identifikacija. Zaljubljen sam u tu vrstu mehaničke transkripcije misli i bolja mi ne treba.

Zašto ste inzistirali na portretima s cigarom?

Zato što ih pušim cijeli dan, ja to ne izmišljam. Kao što vidite ovdje, puste kutije malih cigara i tamo na polici kutije s golemim cigarama koje pušim za ručak i za večeru, kad ih nabavim ili kad ih mi netko daruje, poput mojih prijatelja ili našeg zeta koji mi šalje kubanske cigare. S obzirom na to da nemam dovoljno sredstava da si priuštim taj gušt, radujem se svakom poklonu te vrste. Sve svoje cigare ispušio sam kod kuće, nikad se s njima nisam pravio važan vani, što rade samo ovi naši današnji skorojevići, bogatuni i estradni mediokriteti pa se slikaju u svakom trenutku na svakom mjestu s cigarom. To je laž, to je poza i to nije guštanje u cigari. Znam da lažu jer, kad pušiš pravu cigaru, ti ne možeš ništa drugo raditi nego to: pušiti cigaru.

Mogens Bisher Bjerregaard: 'Propitkivanjem novinarstva političari mu žele smanjiti ugled i važnost'

Struka kaže da je koronavirus naročito okrutan prema pušačima starije dobi.

Uopće se ne slažem. Mislim da su nikotinski sastojci dima baš korisni za dezinfekciju dišnih puteva, dakako, ja to umišljam jer nije medicinski dokazano niti je to itko ispitivao, ali ja to tvrdim. Moram uvijek nešto tvrditi, makar ispao pametan ili glup, svejedno mi je.

Otkad je počela epidemija, izlazite li iz stana uobičajeno ili ste ovdje samovoljno zatočeni?

Nedotaknut sam tim COVID-om za sada, da kucnem o drvo, ja sam negativac od rođenja, pa sam negativac i sada. Prema tome, mogao sam se slobodno kretati vani, ali ipak sam poslušao osnovna pravila. Uglavnom, ostao sam u svom starom, uobičajenom načinu života. Kao što me i vidite ovdje, kao puž u nekoj kućici, u sobici, najmanjoj sobi u našem stanu. Meni je inače izoliranje u mojoj sobici i našem stanu prirodno stanje, ja tako živim već puno, puno godina i desetljeća.

Je li izolacija prilika za veliko unutarnje pospremanje?

A ne, većina ljudi je isprazna, nema što pospremiti. Ja sam se već otprije sredio jer sam sve pospremio po svojim knjigama, sve svoje duševne probleme, frustracije, simpatije, antipatije, agresiju, sentimente, ljubavi, razočaranja. Ja sam pročistio dosta toga. Kada je došla samoizolacija, prisilna ili voljna, meni je bilo smiješno jer sam vidio da se većina ljudi prepala ostati sama sa sobom. To je najteže jer se ljudi uvjere u vlastitu prazninu, ako nemaju sami sebi nešto reći ili nešto raditi pametno što bi ih ispunjavalo, a mene ispunjava pisanje. Cijeli je moj život ispunjen samo time. Moj prvenstveni poziv je bio pisanje od malih nogu, srednje škole na dalje, pa u sam se u izolaciji koju sam sebi nametnuo osjećao jako ugodno.

 | Autor : Privatni album Foto: Privatni album

S obzirom na to da je strategija borbe protiv koronavirusa okrenuta prema zaštiti starije populacije, jeste li ugodno iznenađeni takvom brigom za vašu generaciju?

Ne, ja to smatram smiješnim izgovorom, stariju populaciju uopće ne treba štititi, mi smo ionako predani smrti. Svi stari ljudi su u predvorju smrti jer starost je jedna vrsta bolesti pred smrt. Treba prvo spašavati mlade koji sada također umiru od korone.

U “Predsmrtnom dnevniku”, knjizi koja je objavljena 2017., najavljujete vlastitu smrt, razmatrate njezine okolnosti, čak je i požurujete. No faza opsesijom smrću je, čini se, prošla.

U vrijeme pisanja te knjige počeo sam se nešto loše osjećati pa mi se ta predsmrtna faza činila očitom, no, kao što vidimo, nije bila. Iz nje sam se izvukao vlastitom disciplinom i režimom življenja, vraćanjem nekim konkretnim poslovima, kontroli duha, uma i tijela. Ova knjiga vrlo je uvjerljiva, to je beletrizirana verzija o nečemu o čemu svatko treba misliti u poodmaklim godinama. Ne bih to stavljao u rang opsesije, to bi bilo malo pretjerano jer ja usprkos smrtima koje sam doživio oko sebe u obitelji i u prijateljskom krugu nisam osjetio neko duboko prožimanje s mojim vlastitim bitkom da bi me to toliko ruiniralo, osim jedne smrti, smrti djeteta, da bih poželio smrt. A te 2014. godine bio je to odjek desetogodišnjice smrti našega djeteta i jednostavno sam u tom ozračju počeo pisati tako pesimistički. Kao da postoji neki drugi nazor na svijetu osim pesimizma. Optimisti su samo neobaviještene budale!

Koronavirus u Italiji ANALIZA ‘Novo normalno’: hoćemo li živjeti u distopijskom svijetu kojem prijeti i glad?

Je li istina da ste dugih 16 godina uplaćivali za vlastiti pogreb sve dok, u danima besparice, niste podigli taj novac pa pojeli i zapili vlastite karmine?

Istina, postoje i računi od toga obračuna. A paradoks koji se dogodio, to pogrebno poduzeće, da ne spominjem koje, nakon mene je ukinulo tu klauzulu da se može povući uplata kad god hoćeš. To je praktički bio oblik štednje koju smo uplaćivali. Od toga novca počastio sam se biftekom i bocom vina. To je moj novac, nemam se što sramiti.

Osim o smrti, imate vi štošta reći i o životu. Ali kako to da je u novinskim člancima i intervjuima tako malo vaših biografskih podataka?

Nije me nitko za njih pitao. Zato sam o sebi pisao u knjigama. Opisivao sam život s ocem, materom i bratom u Šibeniku, do 1948. godine, dok je otac imao knjižaru i dok ona nije bila oduzeta od komunističkih vlasti, ne samo njemu, po cijeloj je Jugoslaviji bio oglašen ukaz o nacionalizaciji privatnika, osim mesara. Ja sam bio malograđanski sin jednoga malograđanskog buržuja koji je u svojoj knjižari radio s mojom majkom i dva fizička radnika i to je bilo cijelo njegovo “poduzetništvo” koje mu je svejedno oduzeto, a ja sam od početka bio osujećen.

 | Autor : Privatni album Foto: Privatni album

No ta je knjižara barem dio djetinjstva bila vaš prvi susret s knjigama?

Ja sam živio s knjigama, spavao na knjigama.

Eto, ipak ste profitirali.

Ma to vam je loš profit.

Odakle vam toliko samopouzdanje, rođenjem ili je došlo s godinama?

Došlo je kroz borbu s okolinom od samih početaka, u verbalnim i društvenim bitkama, polemikama. No, u djetinjstvu i tijekom školovanja bio sam jedan, do 16. godine, pitomi malograđanski sin, ali nakon majčine smrti, koja je umrla kada sam imao 16 godina, malo sam se raspustio, podivljao, propio, činio razne nepodopštine. Meni je bilo neugodno iskustvo kada su mi kolege povjerili na čuvanje blagajnu s novcem od naših plesnjaka koje smo kao škola držali, a ja sam bio  jedan od organizatora, povjerili su mi taj utržak i ja sam ga propio i to pijući u getu – u to vrijeme to je bio jedan prljavi dio Splita – zajedno s kriminalcima, švercerima, kurvama. U moje vrijeme to je bila špelunka u koju su zalazili otpadnici svih vrsta i ja kao otpadnik i malograđanski sin, ali koji je htio svakoga častiti, a častio sam društvenim parama. Bila je to moja prva i jedina pronevjera koju sam napravio u životu i završila je tako da sam ostao postiđen i posran jer su mi kolege to oprostili. Objašnjenje je bilo, jer to se zaista tako i događalo, da sam nakon majčine smrti bio u groznom raspoloženju, netko govori čak i u suicidalnom iako ja mislim da nisam, ali uglavnom bio sam jako izbačen iz kolotečine života sa 16 godina, bez ikoga.

Nije li otac bio uz vas?

Otac nije imao nikakve vlasti i moći nada mnom i sve je puštao da teče svojim putem. Nije ni znao što ja radim. Ja sam taj novac pronevjerio u nečasne svrhe i to je ta sramota koja je obilježila moje srednjoškolsko školovanje, ali kao kontru sam imao drugi ponosni nestašluk: htio sam biti član Partije, ali me nisu htjeli primiti, ne zbog nestašluka nego zato što sam malograđanski sin i to me pratilo dugo vremena sve do studija kada sam se ugurao na silu na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u partijsku ćeliju, tvrdio sam da sam primljen u Splitu, ali da papiri još nisu stigli. A kako sam bio vrlo marksistički i društveno politički podoban i aktivan u govorenju, dakako, jer drugu funkciju nisam imao i s obzirom na to da sam se rano uključio u taj partijski kružok na Filozofskom fakultetu, činilo se da sam podoban i logično je bilo da sam partijac, pa sam tvrdio da jesam, a nisam bio, to je bio moj lažni identitet jer htio sam biti komunist. Htio sam napredovati u komunističkoj hijerarhiji, ali me nisu htjeli primiti! Dok drugi danas odbijaju svaku sjenu da su bili u Partiji, ja tvrdim da sam htio biti u Partiji, napredovati što je moguće više, ali me nisu htjeli.

Boris Beck Ne piše se dobro slobodnom novinarstvu, a onda ni slobodi i demokraciji

Kako ste upoznali svoju životnu suputnicu Slavicu, s kojom ste već 55 godina?

Kad sam se vratio iz vojske i živio neko vrijeme u Splitu, ne znajući što ću sa sobom, odlučio sam ići u Zagreb, jer meni je tamo mjesto, hoću osvojiti Zagreb i tako sam došao gol kao crkveni miš, tražio podstanarsku sobu i između pet-šest ponuda, na nekadašnjem Prilazu JNA, danas Đure Deželića, na broju 68 primila me draga gospođa Cvijeta Bujević kao podstanara u sobu s još jednim studentom. Tu sam se smjestio, bilo je pred ljeto 1965. kad, evo, na vratima se pojavi jedna ljepotica, Slavica, moja Glorija. I šest mjeseci ja sam obigravao kao trubadur oko nje, tako ona tvrdi, bili smo “na vi” tih šest mjeseci u istom stanu, od jutra do večeri ja sam škicavao njezina koljena, njezin struk, njezine grudi i zaljubio se k’o mačak. Nisam znao za njezine osjećaje niti smo kasnije puno o tome govorili, ali nakon šest mjeseci ta je napetost morala nekako puknuti. Viđali smo se svaki dan, ujutro kada sam odlazio u redakciju jer tada sam već počeo raditi kao honorarac u Vjesniku i, dok sam piskarao u svojoj sobici, Slavica mi je znala donositi kavu na radni stol. Gospođa Cvijeta je odlučila da me malo udeblja i tako me zvala s njima na ručak, a navečer bih igrao s gospođom Cvijetom šah i Cvijeta me non-stop tukla, ali ja sam guštao jer bi Slavica, koja je studirala medicinu i puste knjige oko sebe vrtjela, sjedila iza nas u toj kuhinjici i gledala kako se njezina mama – vatreni boljševik, ateist, članica predratnog ilegalnog pokreta, žena čiji je život dostojan romana – i ja dobro sporazumijevamo. Poslije mi je Slavica pričala da je ta moja prividna nezainteresiranost nju i privukla. Ali posljedica je bila da sam htio otići iz kuće. Nisam se htio uvaljivati kćeri svoje gazdarice, to je za mene bilo ružno profitiranje. Kad sam ja to gospođi Cvijeti onako uzgred nabacio, ona me je posprdno, cinično čak, a imala je fantastičan sinjski humor, otpilila kao pizdeka koji se pravi važan, odbijajući svaku ideju da se ja iselim, nego je ona, dapače, iselila onog drugog podstanara pa sam dobio cijelu sobu, a iselila je i podstanarku pa sam dobio i tu sobicu kao radnu. Nakon dvije godine mislio sam da je pristojno da se vjenčamo i tako smo se registrirali 1. srpnja 1967. godine u Općini Črnomerec.

 | Autor : Privatni album Foto: Privatni album

Je li Slavica uspjela u tom dijelu života utišati vaše demone?

Je, je, pa čim se zaljubiš postaneš kao ovčica.

Vjenčanju je svjedočio Veselko Tenžera, vaš kum. Kako ste se vas dvojica upoznali?

Za vrijeme studija postali smo veliki prijatelji. Nismo se mi upoznali, mi smo se našli, isto tako kao neka fatalna ljubav, to nema objašnjenja. Mi smo postali prijatelji, slagali smo se u mnogim stvarima, u nekima nismo, ali prijateljstvo je bilo puno važnije od svega. Kad smo se Slavica i ja vjenčali, vjenčao se i on sa svojom Ivankom i družili smo se kao bračni parovi, bilo kod njih bilo kod nas. Bilo mi je najlogičnije da jedinog dobrog prijatelja kojeg sam tada imao, a to je bio Veselko, zamolim da mi bude svjedok na vjenčanju.

Igor Mandić 'Rugali su mi se i napadali me jer sam predviđao pojavu fašizma u Hrvatskoj'

Kako je izgledalo novinarstvo u Tenžerino i vaše vrijeme?

Skupa smo se našli u Studentskom listu koji je tada vodio Šuvar, a kada sam se uspio prebaciti u Vjesnik, ja sam ga povukao sa sobom, zamolio sam urednika kulture Tomislava Butorca da ojača kulturnu rubriku i mi smo oba odmah dobili radna mjesta. Radio je fantastično i bio loše tretiran, kao i ja u nekim fazama rada. Mi smo bili profesionalci, specijalizirani za književne kritike, esejistike, feljtonistike i polemike, to ne spada u puko novinarstvo, puko pod navodnim znacima, nikoga ne podcjenjujem, ja obožavam novine i dandanas sam njihov rob, zatočenik. Dakle, pili smo kao bedaci, a pušili smo, normalno, kao Turci. To vrijeme nije bilo bolje, bilo je drukčije, razbarušenije, ali bilo je profesionalnije. U socijalizmu se pisalo pametnije, ali dosadnije. Danas se piše zanimljivije, ali gluplje.

 | Autor :

Bili ste prvi novinar koji je pisao o hrani, piću i erotici. Donijeli ste teme koje ste, kao hedonist, zapravo i živjeli.

Da, otvorio sam mnoge puteve. Bilo je puno otpora, mene su s partijskih vrhova špotali kad bih se zaletio i u politiku i politička pitanja, recimo, sjećam se goleme svađe o reformi školstva sa Stipom Šuvarom. Znao mi je prilijepiti šljagu: ma što će nama o političkim pitanjima pisati onaj koji se oblači kao neki fićfirić i piše o hrani i piću. To vas je automatski dezavuiralo, ne u smislu tragičnih i ružnih posljedica, nego prezira u vlastitom krugu, pazite, ti naši krugovi međusobno su gnijezdo guja, tu svak’ svakoga grize, nema tu složnosti i uvažavanja ni prije ni danas. Da, o hrani i piću mogao sam pisati jer sam to znao, iskusio sam to, i to nije bila nametnuta tema ili nešto što bi mi netko dirigirao ili me podučavao: ja sam o tome podučavao druge, neskromno govoreći, o lošim stvarima.

Kako se to reflektiralo na vaš privatni život i kako je gospođa Slavica tolerirala takav stil života, izostanke iz kuće?

Nije bilo izostanaka iz kuće. Ja sam kućni mačak, apsolutno sam vezan uz kuću, ja sam uvijek pio samo kod kuće. Nisam kao svi moji prijatelji, čak ni kao Veselko, koji su puno pili vani. Eventualno sam tresnuo aperitiv na televiziji u Dežmanovoj u redakciji programa s društvom, to su bile votke ili šljivovice, a ja sam inzistirao na viskiju pa su me malo krivo gledali, ali uspjeli su ga za mene nabaviti. Pili smo k’o smukovi, ali onda bih ja dolazio kući na ručak koji me uvijek čekao i onda sam uz ručak pio vino ili pivo pa išao na spavanje. Tako da sam svako svoje pijanstvo odmah abreagirao kroz sat-dva poslijepodnevnog spavanja, a navečer smo Slavica i ja tijekom 20-30 godina gotovo svaku večer izlazili na neko kulturno događanje, nije bilo toga mjesta ili te prigode na kojima mi nismo bili. Izložbe, koncerti, kazališta, festivali po Zagrebu, Dubrovniku, Splitu.

Ali pitali ste za odnos Slavice prema alkoholu: isti je kao i kod ostalih žena. Alkohol je neprijatelj svih brakova i žena, to je jedna uvriježena, možda razumljiva – ali kao muškarac rekao bih i ružna – odlika ženskoga roda da se toliko grčevito buni protiv alkohola koji je u stvari muška ljubavnica ako nemaš pravu, a ja je nikada nisam imao. Dakle, alkohol je moja žena mogla kontrolirati jer sam pio samo kod kuće, osim aperitive koje sam, kao što sam ranije rekao, pio na televiziji, ali i u Vjesniku i u izdavačkim kućama koje sam prijepodne obilazio, gdje se uvijek pilo, a kava nikada nije postojala, kava se nije služila i zato mrzim kavu otkad je ušla u upotrebu. A Slavica se godinama jako borila i bunila protiv moje pretjerane upotrebe alkohola, no ja nisam znao biti umjeren gotovo ni u čemu. Tek sad mogu biti umjeren, pred starost, a nećeš ti gušta – umrijeti u umjerenosti.

Koronavirus u Sloveniji Vesna Pusić Što je zajedničko za četiri velike krize koje su zadesile svijet u posljednjih nešto više od deset godina?

Kako je vaš brak i kako ste vi osobno preživjeli gubitak Ade, vaše kćeri jedinice, koja si je 2004. oduzela život?

Ta postmortem stanja kod mene još uvijek traju, Slavici kao majci još i intenzivnije, mislim. To se ne može preživjeti! Da se ne ubijem čim je ona umrla, morao sam napisati knjigu u kojoj će njezina smrt biti sadržana da tako abreagiram taj osjećaj želje za smrću koja mi se javila onog trenutka kada je ona nestala, kada sam ja odlučio umrijeti jer nisam imao za što živjeti, čak ni za Slavicu. Ada je u tom trenutku bila presudnija. Da se ne ubijem, počeo sam pisati zašto se ne ubiti, kako kompenzirati osjećaj smrti najbližega bića i o tome sam napisao puno stranica u knjigama “Sebi pod kožu” i “Predsmrtni dnevnik”.

S obzirom na to da ste, prema vlastitom priznanju, silno željeli u Partiju koja vas nije htjela, kako ste podnijeli rušenje Jugoslavije i rađanje Hrvatske?

Hrvatska se nije tada rodila. A gdje sam se ja prije 80 godina rodio nego u Hrvatskoj?

Dobro, demokratske Hrvatske. Demokratske?

To je jako upitno. Ne, ne, ne. Demokratska se Hrvatska nikako nije rodila, to je privid demokratskog parlamentarizma, to je farsa.

Ilustracija Ozbiljan problem Smiju li novinari tajno snimati razgovore s političarima?

Samostalne Hrvatske?

Nije ni samostalna! Mi ovisimo u cijeloj Europi, o Europskoj uniji, mi smo austrougarski privjesak i dandanas, Austrija nam drži banke, Mađarska nam drži naftu i tešku industriju. Prema tome, nismo ni demokratski ni samostalni. Imamo Sabor, nemamo državu. Nemam nikakve pretjerane emocije pro ni contra, ja sam se također prepuštao struji vremena kao beznačajno trešće na valu povijesti jer nisam poduzimao ništa da bilo što popravim ili nadogradim ili pokvarim, tu sam slijedio primjer mog oca malograđanina i tako sam preživio te takozvane burne događaje. Jasna stvar da nije bilo nikakvog stvaranja Hrvatske nego secesija, odnosno izdvajanje Socijalističke Republike Hrvatske iz Federativne Narodne Republike Jugoslavije. To nije stvaranje nečeg novog, nego ono što je socijalizam dao, to se uzelo sebi u prćiju, i što se time napravilo, upropastilo se onu Hrvatsku koju se izuzelo. Ali sve što u Hrvatskoj postoji bilo je napravljeno u socijalizmu, prije toga u Austro-Ugarskoj i nekim dijelom Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji. Kao da je ovo danas neka nova naša država, a nije.

Bojkot Gore nego za Miloševića – vlast je u Srbiji zarobila medije i državu

To je samo lažno ime za staru stvar, u koju je utkana najlošija komponenta hrvatskoga bića, a to je uloga ustašoidnog svjetonazora koja je dovela do stvaranja te nakazne NDH s grozomornim posljedicama koje je ostavila i koje se do danas ne mogu izbrisati. Prema tome, onoga trenutka kada se to događalo s tim bezveznim predstavama, lentama, Saborima, Isusekima u košaricama i dukatima na Trgu Republike, tada je to bila više-manje isto neka farsa, ja sam tu zakletvu gledao kao kazalište, predstavu s kardinalom, s novoizabranim predsjednikom i polaganjem plastične lutke Isusa u kolijevku. To je bila neozbiljna zemlja od prvoga trenutka, to je operetna tvorevina, secesionistička, i kao takva je i danas ostala. 

Svjesni ste da će vas zbog takvog tumačenja novije hrvatske povijesti smjestiti među “one koji nisu željeli Hrvatsku”?

Ma neka me smjeste, samo neka me ne smjeste u zatvor. Ja ću se verbalno suprotstaviti bilo kome, ali prema kome ćeš biti kritičan ako ne prema vlastitoj zemlji? Jedino mjesto gdje treba biti kritičan jest na vlastitom pragu i unutra dobro “posaugati”. To je ta kritičnost koja je nužna, bitna, dakako, dobronamjerna. Ja trideset godina nisam izišao na izbore jer ne želim sudjelovati u prividu moći koji se dobiva stvaranjem novih garnitura. Jer one nisu važne. Ovom državom ne upravlja Sabor, nego moćne kompanije, strane institucije, njihove agenture. U tom smislu niti smo samostalni niti smo demokratski. Parlamentarna demokracija je više-manje farsa, ali kao i Churchill mislim da boljeg sustava nema, osim anarhije koju ne priželjkujem, osim revolucije koja bi bila potrebna, ali koju također ne priželjkujem jer je krvava. Nema revolucije bez krvi, bez ubijanja, masovnih i individualnih, to odbijam i ne bih dao podršku nikome tko bi tako nešto sugerirao.

 | Autor : Sandra Simunovic/PIXSELL Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Što učiniti kako bi ovom društvu krenulo nabolje?

Trideset godina se “vadimo” na tranziciju. Dokle? A dok nešto ne pukne u toj raskrebečenosti. Tako je i u socijalizmu bilo, na selu komunistički funkcioner drži predavanje jadnoj rulji pa im objašnjava da smo jednom nogom u starom sistemu, a da smo s drugom nogom tek malo stupili u novo područje socijalističke izgradnje, dok jedan mudri seljo ne pita: “A, dragi druže, dokle ćemo mi biti tako raskrebečeni, jedna noga sim, druga noga tam?” Sada nam je isto, raskrebečeni smo između prošlosti i Europe, ne pripadamo nikamo niti smo vlastitu tradiciju potvrdili osim u operetnim priredbama Kravat pukovnije – što je za krepati od smijeha zbog tog folklornoga kiča koji se prodaje pod nešto državotvorno – i služenja Europskoj uniji, a mi smo u sredini bez sredstava za proizvodnju jer se prekidanje veza sa svim ostalim tadašnjim republikama zemlje iz koje smo se izdvojili pokazalo grozomorno. Recimo, brodogradilišta i teška industrija ne mogu funkcionirati kad su im prekinute veze sa susjednim republikama iz kojih su dobivali osnovne bazne materijale od rude do metalnih prerađevina. Mi smo ostali kao truplo bez ruku i bez nogu jer smo na Tuđmanov zahtjev prekinuli sve veze. To nije pametna politika, to je kirurško seciranje živoga tkiva, sad ti živi i sad ti radi i budi samostalan, imaš svoje granice, imaš svoju državicu, svoju himnicu i eto slobode. Ja sam to proživio ravnodušno. Ja sam “quantité i qualité négligeable”, odnosno zanemariva količina i kvaliteta. Tu i tamo sam malo praskao u pisanju, lijevo, desno, gore, dolje, ali bez ikakvih drugih pretenzija, organizacijskih ili grupnih.

Nesporno, odabrali ste teži put. Odakle vam poriv, pa i energija za konfrontaciju? U Tuđmanovo vrijeme bili ste antinacionalist, prije toga vremena i antikomunist. Rekli bi vaši Dalmatinci: uvik kontra.

A tako sam građen, otkako sam iz matere ispao. U knjizi “U zadnji čas” opisujem kako sam postao Hrvat. Hrvatom se ne rađa, Hrvatom se postaje. U zreloj dobi kad sam rezimirao svoj put, kad sam vidio kroz koje staze i bogaze sam se progurao, onda sam shvatio da sam kroz život prošao s minimumom kompromisa i maksimumom kontroverze.

Premijer Plenković na otvorenju nebeske šetnice na Biokovu OTVORENO PISMO HND i SNH Plenkoviću: 'Očekujemo da ćete posvetiti pozornost poboljšanju medijskog zakonodavstva'

Nastaje li u ovdje u vašoj sobici, u vašoj radionici, neka nova knjiga?

Nastaju “Patnje starog pervertera”. To je radni naslov, možda se izmijeni, a možda ne bude ništa od toga, nikad se ne zna. Sve ovisi koliko će mi godina trajati ovo umiranje pred smrt, stoga ne mogu ništa potvrditi ni zanijekati. A o čemu je u knjizi riječ, to mogu samo šapnuti na uho, ali ne vama, nego onome tko ima para i tko bi to htio otkupiti. 

>>Ne propustite nedjeljni Večernji koji uz životni intervju s Igorom Mandićem donosi i sljedeće priče:

>>30 godina od balvan-revolucije: dan kad je počela propast Krajine

>>Pavelić je pred pad NDH obitelj poslao u Austriju kako bi bio s ljubavnicom

>>Braco Dimitrijević: Moju izložbu u ZOO-u posjetilo je milijun ljudi

Gost urednik nedjeljnog Večernjeg je Miroslav Lilić!

Naslovnica | Autor :

Severina najavila veliku regionalnu turneju "The Magic Tour"
NIJE JOJ BILO LAKO
Severina nakon 17 godina progovorila o čuvenoj snimci: 'Šest mjeseci nisam izašla iz kuće'
Nikša Bratoš
RAIFFEISEN FUTURE BOOST
Pogled iza scene: Što treba za kvalitetan nastup i kako je biti glazbenik u doba korone?
  • Bunjevac=Hrvat:

    Zašto ovaj čovjek ne nastupa u duetu s Vedranom Rudan?

  • Avatar rubinet
    rubinet:

    Cijeli život živio kao bubreg u loju. Režimski čovjek do rata. Nakon rata antirežimski.

  • Avatar Noldor
    Noldor:

    Drug Jugoljub. I on je na izlasku...kao i mnogo drugova... Ali još bi malo štrcao crnilo...