Kada je "Petar Zoranić" u rujnu 1959. godine porinut u riječkom "3. maju", nitko od nazočnih nije ni pomišljao da će ponos naših brodara ploviti tek nešto više od tri mjeseca i ostati zabilježen na najtamnijim stranicama pomorskih kronika. Tragediju nije slutio ni Zadar, u kojem je u kolovozu 1960. godine predan Jugoslavenskoj tankerskoj plovidbi, rastućem i dinamičnom zadarskom brodaru koji je brzo prerastao u moćnu tvrtku. Baš kao što je i poratni Zadar postajao gospodarski jak grad, u čiju se luku tih dana sjatilo mnoštvo kako bi razgledalo brod dug 192 i širok 25 metara, nazvan po njihovu sugrađaninu i autoru prvoga hrvatskog romana "Planine" iz 1536. godine, da mu zaželi dug život, a posadi mirno more.
Tanker građen od čelika bio je uistinu impresivan: uz istisninu 16.300 bruto-registarskih tona i nosivost od 25.300 tona, bio je pogonjen dvjema parnim turbinama De Laval švedske proizvodnje i ukupne porivne snage od 12.500 konjskih snaga, a sa svojih maksimalnih 17,3 čvora, u to je vrijeme bio jedan od bržih, a zbog opreme smatrao se i jednim od najsuvremenijih i najsigurnijih tankera u svijetu.
Štoviše, zbog svoje udobnosti i konkurentnosti na svjetskome brodograđevnom tržištu pomorci koji su plovili na njemu smatrali su se povlaštenima. Iako dizajniran da plovi dugo i mirno, tragedija broda "Petar Zoranić", koji je sa sobom u smrt povukao 53 osobe, sve se do današnjih dana naziva najvećom hrvatskom pomorskom nesrećom.
Kobna plovidba broda započela je 13. prosinca 1960. u gruzijskoj luci Tuapse, odakle se Crnim morem otisnuo prema Hamburgu noseći u svojoj utrobi 12.065 tona lako zapaljivog 90-oktanskog benzina i 11.300 litara dizela. Na brodu su bile ukupno 52 osobe: 50 pomoraca i dvije supruge ukrcanih pomoraca. Za kormilom "Petra Zoranića" bio je Ante Sablić, jedan od najiskusnijih hrvatskih kapetana duge plovidbe rodom iz Kostrene, a koji je više od stotinu puta prošao prijeteći tjesnac Bospor.
Sablićev peljar, odnosno stručnjak za uplovljavanje i isplovljavanje u luku, plovidbu kroz tjesnace i pogibeljne situacije, bio je turski pomorac Cevdet Cubukcu. On se prije tragedije ukrcao u karantenskoj postaji Bujukder kao ispomoć kapetanu Sabliću te drugom časniku palube Andriji Grdakoviću i kormilaru Ivanu Karliću – prema pravilima sigurnosti plovidbe kroz Bospor.
Tog 14. prosinca, samo dan nakon isplovljavanja, ususret im je doplovio grčki tanker "World Harmony" težak 32.000 tona, sagrađen 1953. godine, u vlasništvu grčkog brodara Niarchosa, kojim je zapovijedao kapetan Aristoteles Badzis. Plovio je u Crno more, prema Novorosijsku, a na brodu je bilo 40 članova posade i jedna žena, supruga člana posade.
Točno u 2.40 sati kod četvrti Kanlica, grčki se tanker, koji je bio prazan, pramcem silovito zabio u desnu stranu pramca "Petra Zoranića", točno u spremnik s visokooktanskim benzinom. Spremnik je eksplodirao tako snažno da se cijeli Bospor zatresao. Eksplodirali su i spremnici na "World Harmonyju", odnosno benzinske pare u spremnicima. Golema je baklja plutala Bosporom. "Petar Zoranić" planuo je kao šibica, a eksplozija je osvijetlila cijeli Istanbul.
Istragom je poslije ustanovljeno da je "World Harmony" plovio pogrešnom stranom Bospora, nije imao peljara i nije se uopće obazirao na upozorenje sa "Zoranića". Zadarski se brod, poštujući pravila plovidbe u Bosporu, držao azijske strane tjesnaca. Na pet milja sjeverno od Istanbula na radarskom zaslonu opažen je veliki brod koji je zadarskom tankeru sjekao put ne obazirući se na upozorenja – snažne zvukove sirene.
Kalvarija novog i moćnog broda, 108. dana plovidbe, bila je nezaustavljiva. Oba je broda zahvatio golem plamen pa posade nisu mogle ugasiti požar, a dodatnu opasnost predstavljao je vjetar, koji je ploveće baklje nosio prema obližnjem skladištu nafte. Posade obaju brodova, tražeći spas, počele su skakati u more, u kojem je prijetila nova opasnost u obliku zapaljene nafte što je istjecala iz spremnika.
Usto, more je bilo hladno, tek 10 stupnjeva Celzijevih, a utopljenike su snažne morske struje odnosile dalje od obale i spasa. Jedan od pomoraca, pokazala je istraga, krajnjim se snagama dočepao obale i gotovo izvukao, ali na samom kraju nije imao snage izvući se na obalu pa se utopio.
Potpuno neupravljivi "Petar Zoranić" plutao je nošen jakim vjetrom i morskom strujom prema obali, a u tome nekontroliranom kretanju udario je u turski putnički brod "Tarsus", koji je bio usidren i osvijetljen. Turske su vlasti alarmirale vojsku i vatrogasce, koji međutim nisu uspjeli spasiti drvene kuće uz obalu zaljeva Beykoz, na koju se nasukala plamteća buktinja u koju se pretvorio grčki brod.
O trenutku nesreće, agoniji ljudi i brodova, nemogućim uvjetima spašavanja u hladnoj zimskoj noći, kao i danima provedenima u Istanbulu i tužnom povratku u domovinu, prije nekoliko godina u svojem svjedočanstvu za Novi list govorio jedan od rijetkih preživjelih, prvi časnik stroja Srećko Đuranović iz Rijeke.
"U trenutku sudara nalazio sam se u kabini. Kroz prozor sam vidio što se događa i odmah izašao na palubu. Imao sam sreće, moja kabina nalazila se na palubi čamaca, s nje sam skočio u more. Nisam to učinio odmah. Kad se brod zaustavio, uvidio sam da nema spasa, pa sam skočio. Nas smo trojica ostala opkoljena vatrom, male su bile šanse za preživljavanje. Plamen je bio visok 20-30 metara, koga je zahvatio, nije mu bilo spasa.
Članovi posade koji su se zatekli na krmi i odmah skočili u more spasili su se zahvaljujući morskoj struji. Stradali su svi koji su bili u službi na mostu, kao i dio posade koji je spavao u kabinama. Oni su tražili spas skakanjem u more, ali ih je zahvatila vatra.
Grozne su bile scene, na moru i kasnije na obali kad su nas izvlačili. Morska struja u Bosporu izuzetno je jaka, nema šanse da bi se itko spasio plivanjem, pa još u noćnim uvjetima, a okolo sve gori. Nosila nas je jaka struja, more nas je izbacivalo. Obala je strma, nismo mogli na nju izaći, iscrpljeni, mnogi s teškim opeklinama. Tko zna što bi bilo s nama da nam Turci nisu bacali konope s obale… Zima, noć, njima kuće gore, a oni nas spašavaju", prisjetio se Srećko Đuranović, koji je nakon spašavanja prebačen u bolnicu.
U sudaru brodova izlilo se ukupno 18.000 tona nafte, koja je onečistila gotovo cijeli tjesnac. Hrvatski tanker doplutao je u plićak te tu gorio sve do 6. veljače 1961. godine, dakle punih 55 dana poslije nesreće, što je potpuno prekinulo prometovanje jednim od najvažnijih plovidbenih putova. "Zoranića" se naime turske vlasti nisu usudile gasiti jer su ga potresale povremene eksplozije. Vojska je na kraju posegnula za krajnjim pokušajem gašenja iz zraka. Tursko ratno zrakoplovstvo danima je bombardiralo brod kako bi ugušilo vatru i spriječilo njezino širenje, no plamen na brodovima i u moru oko njih te hladno more odnijeli su 53 života.
Na "Petru Zoraniću" dogodila se međutim barem jedna sretna okolnost, koja je većini preživjelih spasila život. Nekoliko minuta poslije 2 sata brodski je agent došao na tanker te posadi podijelio pisma iz domovine. Pisma su zapravo trebali dobiti u Hamburgu. Radosni su pomorci s nestrpljenjem čitali poštu koja im je netom prispjela. Tako je velika većina posade bila budna i to je mnogima spasilo život. Iz plamenog pakla izvuklo se 29 hrvatskih pomoraca i dvije putnice.
Nažalost, poginulo je 21 hrvatski i 29 grčkih brodskih časnika i članova posade, turski peljar s hrvatskog broda te dvojica turskih carinika – ukupno su poginule 53 osobe. U strašnoj nesreći stradao je i zapovjednik Ante Sablić te časnici i članovi posade: Andrija Grdaković, Vasilije Martinović, Marijan Bosanac, Radomir Radulić, Ranko Kasun, Dinko Škifić, Ivan Karlić, Vjekoslav Stanić, Ivan Hordov, Ante Božičević, Ante Perušić, Ante Miočić, Miroslav Strenja, Stjepan Višković, Marko Radan, Josip Katačić, Šime Nemarić, Jure Žunić, Mate Dorkin i Zlatko Ivoš.
Gotovo cjelokupan časnički kadar, od zapovjednika naniže, bio je iz Rijeke, Kostrene, Bakra, Crikvenice. Posada je najvećim dijelom bila iz Zadra i sa zadarskog otočja, ali i s ostalih dijelova obale, Lošinja, Istre, iz kontinentalnog područja, čak i iz Crne Gore.
Spas, gotovo bez ozljede, za preživjelog Srećka Đuranovića nije značio i brzi povratak kući. "Nas četvero, petero morali smo ostati zbog istrage. Od preživjelih i onih koji nisu bili u bolnici, ja sam bio najviši po činu, ostao sam 15 dana u Istanbulu, smješten u jednom hotelu, bez mogućnosti da se bilo kome javim. Pozivali su me i na identifikaciju stradalih. Većina tijela bila je u takvu stanju da se nisu mogli ni po čemu prepoznati. Nije tada bilo današnjih metoda. Ti prizori zauvijek su mi se urezali u sjećanje. Svi su pokopani u zajedničkoj grobnici u Istanbulu, Jugoslaveni i Grci", ispričao je Đuranović.
Velika tuga, bilježe kroničari, preplavila je tada hrvatski Jadran. Tek dva tjedna nakon nesreće preživjeli su stigli u Zadar, a zrakoplovom iz Istanbula dopremljena su i tijela jedinih pronađenih žrtava, mazača Stjepana Viškovića i ložača Marka Radana. U tužnoj povorci nošene su slike 19 zauvijek nestalih pomoraca.
Trinaest članova četrnaesteročlane komisije koju su činili stručnjaci pomorskog prava, pomorskog osiguranja i inspektori za sigurnost plovidbe iz Turske te tadašnje Jugoslavije ustanovili su da je za nesreću kriv grčki tanker, dok je samo jedan član komisije, inače na platnom popisu vlasnika tankera Stavrosa Niarchosa, glasao za to da je nesreću skrivio "Petar Zoranić".
Spomenuti grčki brodovlasnik i milijarder, u to vrijeme jedan od najvećih svjetskih brodara, već u noći nesreće, u četiri sata, doletio je u Istanbul. Okupio je novinare u hotelu i izjavio da su "jugoslavenski gusari izazvali katastrofu".
"Te su njegove riječi imale velik odjek u svijetu, a potkrijepili su ih i turski mediji sličnim senzacionalističkim tekstovima. Bili smo iz Jugoslavije, za njih komunističke, i nisu nam bili skloni. Istina ih nije zanimala. Navigacija kroz Bospor je zahtjevna. Mi smo plovili po propisima, lijevom stranom i s pilotom, iz Crnog prema Mramornomu moru.
Grčki tanker 'World Harmony' udario je u nas, ušao 15 metara u trup, u prednjem dijelu nakrcanom lakozapaljivim benzinom. Potvrdila je to i istraga. Međunarodnu komisiju činili su vrhunski stručnjaci raznih struka iz Turske, također iz Jugoslavije i Grčke. Njihov je zaključak bio da je 'World Harmony' kriv 87, a Petar Zoranić 13 posto. U pomorskim nesrećama nikad nema krivnje 100 posto", navodi preživjeli časnik Srećko Đuranović.
Ipak, sva tri broda koja su stradala u Bosporu bila su osigurana kod glasovite londonske kuće Lloyd. Bez obzira na zaključak istražne komisije, oni su tražili da se nesreća prikaže kao "viša sila". Jugoslavenska tankerska plovidba s time se nije slagala, ali su na kraju morali popustiti jer je osiguravatelj zaprijetio da će jugoslavenskim brodovima drastično povećati premiju osiguranja.
Grci su dobili veliku odštetu, Hrvati gotovo ništa jer su obitelji naših stradalih pomoraca primili samo simbolične iznose. No, nakon nesreće osnovan je Fond "Petar Zoranić", što su ga pokrenuli tadašnji čelnici Tankerske plovidbe, a djelovao je na području cijele Jugoslavije. Iz njega su se financirala djeca stradalih pomoraca, do završetka školovanja i prvog zaposlenja.
Kao ukleta, olupina broda "Petar Zoranić" prouzročila je četiri godine od potonuća novu havariju, koja se smatra jednom od najvećih ekoloških katastrofa u Europi prošlog stoljeća. Hrvatski je tanker donio nesreću norveškom brodu "Norbornu" koji je 15. rujna 1964. udario u olupinu "Petra Zoranića". Pritom je izbio požar i izlila se nafta s norveškog broda, koja je izazvala ekološku katastrofu procijenjenu na ondašnjih 20 milijuna dolara.
Tragedijom hrvatskog broda, naposljetku, bavila se i svjetska literatura. Naime, havariju kod njegova rodnog Istanbula promatrao je i tada osmogodišnji dječak Orhan Pamuk, poslije dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Ono što je vidio te noći opisao je u eseju koji je objavio u španjolskom tjedniku El País, ali i u svom autobiografskom djelu "Istanbul, grad i sjećanja".
Pamuk je bio tek jedan od tisuća ljudi koje su izašle na obalu vidjeti sablasni spektakl. Za španjolski list Pamuk je napisao da je "u nekoliko trenutaka planula nafta koja je iscurila iz jugoslavenskog tankera, a zatim je snažna eksplozija potresla cijeli Istanbul".
"Obje posade je brzo progutao požar dok su pokušavale napustiti brodove; brodovi, ostavši bez kormilara, nekontrolirano su se nastavili kretati nošeni nepredvidivim strujama i vrtlozima Bospora, pretvorivši se u plamenu kuglu koja je prijetila kućama uz obalu, vrtovima čaja u Emirganu, nastambama u Yenikoyu, četvrti Kanlica, spremištu nafte i plina u Çubuklu i obali Beykoza sa starim drvenim kućama", sjećanje je turskog nobelovca.
Naposljetku, zanimljivo je kako su u riječkom "3. maju" tih kasnih 50-ih godina prošlog stoljeća sagrađena dva identična tankera. Jedan je "Petar Zoranić", dok je drugi prodan tadašnjem SSSR-u, gdje je dobio ime "Trud". Za razliku od nesretnog "Zoranića", Trud je plovio puno godina. A "ploviti se mora", kako kaže jedna od najstarijih izreka u povijesti čovječanstva, čak i kad more odnosi svoje žrtve.
Otvori KEKS Pay
Počivali u miru Božijem