Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović kaže da joj se čini da se ipak malo podiže razina raspoloženja i optimizma među ljudima. Smetaju joj ideološke rasprave, koje ne mogu spriječiti iseljavanje, naprotiv, mogu ga samo potaknuti i stoga smatra da se moramo usredotočiti na egzistencijska pitanja, na poslove, plaće, poduzetništvo. Drži da puno vremena provodi među ljudima i dužnosnica je koja je vjerojatno najviše u kontaktu s građanima i stoga osjeća što je realan život u Hrvatskoj. Misli da joj to omogućuje da “čvrsto drži noge na zemlji i nikad ne dopusti da je ponesu crveni tepisi”.
– Želim da se prije svega naši ljudi osjećaju bolje, što je važno za našu djecu i moju djecu za koje želim da ostanu živjeti u Hrvatskoj, da osjećaju vjeru u svoju državu i da znaju da ovdje mogu živjeti ljepše nego u mnogim dijelovima svijeta. Da bismo to postigli, moramo donijeti odluke koje će nam se na početku činiti i kao drastični rezovi, no u konačnici će dobro urediti našu državu, kaže.
Prije tri godine, kad ste pobijedili na izborima za predsjednicu, u programu vam je bilo vraćanje nade. Već se tada osjećala jaka demoralizacija među Hrvatima. Sada se čini da je situacija još gora?
Bez obzira na sve poteškoće imam dojam da se optimizam polako budi. No, razloge nezadovoljstva vidim u nedovoljnoj djelotvornosti države u rješavanju egzistencijalnih pitanja naših građana, što je povezano s tromošću struktura i neodgovarajućom razinom odgovornosti političara prema građanima. Ljudi jednostavno nemaju osjećaj da se država dovoljno brine o njima. Osim toga, naš politički sustav birokratski je kompliciran, teško prohodan za inovativne i kreativne razvojne ideje, te je nerijetko nepremostiva zapreka potencijalnim investitorima. U društvu je godinama stvarano ozračje da je hrvatska država nekakav provizorij, neželjeno dijete, kako ništa ne valja i kako je prije bilo bolje. Nacionalni identitet nije se njegovao, nego se, naprotiv, čak zatirao. Osim toga, bile su prekinute veze s Hrvatima izvan Hrvatske, što je loše utjecalo na nacionalnu koheziju.
U tom periodu Hrvatska je imala tri premijera i, premda su ekonomski i financijski pokazatelji države bolji, stječe se dojam da građani to uopće ne osjećaju i da im to ne znači puno. Je li točan osjećaj građana da se politika i vlast na neki način odnarodila?
Ne bih rekla da se odnarodila, ali je svakako imala premalo doticaja s narodom. Tijekom svojih posjeta županijama uvjerila sam se koliko je taj doticaj važan da bismo mi koji vodimo državne poslove osjetili bilo naroda, prepoznali probleme i potrebe. Jedno je kad se država vodi kabinetski, iz ureda, a sasvim drugo kada u neposrednom kontaktu s ljudima imate mogućnost čuti što ih muči, što očekuju i žele, pa bilo to katkad i neugodno. Svaka čast dobrim makroekonomskim pokazateljima, ali naši ljudi moraju na svom standardu osjetiti napredak u državi. Dakle, prva zadaća je povećati standard, prvenstveno kroz povećanje plaća. Gospodarstvo treba još više rasteretiti poreza i parafiskalnih nameta. Gospodarstvo treba prodisati. Druga važna zadaća je nastavak funkcionalne i fiskalne decentralizacije države. Neki pozitivni koraci ove godine su učinjeni. Primjerice, pozdravljam odluku da porez na dohodak ostaje jedinicama lokalne i regionalne samouprave. Ravnomjeran razvoj svih hrvatskih krajeva ključan je za zaustavljanje depopulacije. Još jednom ističem: država je tamo gdje su ljudi. Pokazuje se da je zatvaranje ispostava državnih institucija i javnih poduzeća u malim sredinama imalo negativan učinak na odljev stanovnika iz tih krajeva. U takvim slučajevima ušteda je minimalna, a šteta nemjerljiva.
Mladi su posebno nezadovoljni, žele materijalnu sigurnost i da im bolje bude sada, a ne sutra. Mnogi od njih ne žele u Hrvatskoj raditi poslove koje su spremni raditi u zemljama u koje iseljavaju. Slaba aktivnost Vlade na popravljanju demografske slike u RH bio je razlog vaše prve jače i otvorene kritike Vlade, pa se očekivalo da ćete iskoristiti svoje pravo i sazvati tematsku sjednicu Vlade. Ima li premijer Plenković za to razumijevanja?
Mladi su s pravom nezadovoljni. Upravo stoga osnovala sam Vijeće mladih i već smo detektirali neuralgične točke, koje se mogu svesti na jedno: trom i birokratiziran sustav. Mnogi problemi proizlaze iz toga ili se zbog toga dalje pogoršavaju. Mladi ljudi žele predvidljivu budućnost, pa ako je ne vide, gube volju boriti se s takvim sustavom i onda odlaze, nerijetko u lošije uvjete života, samo da se maknu. Posebno ih frustrira protekcija pri zapošljavanju u državnoj upravi i javnom sektoru. Iseljavanje mladih pogoršava nam ionako loše demografsko stanje i trendove. Demografsko pitanje – pitanje je svih pitanja i u tome smo smislu u izvanrednom stanju. Državni zavod za statistiku objavio je zadnji podatak o prirodnom kretanju stanovništva, iz kojega proizlazi da je od studenoga 2016. do listopada 2017. broj rođenih u odnosu prema broju umrlih manji za više od 18 tisuća. A u staračku dob ulaze najbrojnije generacije, pa su nam već sada zdravstveni, mirovinski i socijalni sustav prenapregnuti i prijete urušavanjem. Ovaj gospodarski oporavak ne bi stoga smio nikoga zavarati. Planirati bilo koju vrstu dugoročnog rasta i stabilnosti u društvu koje ima takve demografske gubitke znači biti slijep kraj zdravih očiju. Do sada donesene mjere dobre su, ali nedovoljne. No, svi ti problemi nisu nastali preko noći, već su se nagomilali i trebat će dulji niz godina da se riješe. Ukratko, demografsko pitanje još nije dovoljno prepoznato kao naš ključni problem. Ako budem inicirala sjednicu Vlade o tom pitanju, želim da moja inicijativa bude shvaćena konstruktivno, a ne konfliktno.
Koji bi bili vaši prijedlozi Vladi?
Prije svega, nama treba niz međusobno usklađenih mjera za poticanje nataliteta, useljavanje i zadržavanje mladih. No povećanje broja rođenih dugoročni je ključ naše budućnosti, ne samo društva i države nego i svakoga od nas. One se moraju provoditi i uskladiti usporedo s mjerama gospodarskog razvoja, s mjerama za zadržavanje mladih i useljavanje, koliko je god moguće kroz povratak iseljenika. Neke od mjera koje vidim provedivima jesu stimulativne porodiljne naknade, što tijekom tog razdoblja znači istu plaću za ženu koja ima dohodak veći od državnog prosjeka, a na razini državnog prosjeka za one koje su plaćom bile ispod toga; uvođenje instituta roditelja odgojitelja; reduciranje rada na određeno vrijeme; zaštita majki malodobne djece u radnom zakonodavstvu, posebice s obzirom na uvjete rada i smjenski rad te rad nedjeljom i blagdanom u djelatnostima koje većinom zapošljavaju žene; skraćeno i fleksibilno radno vrijeme za majke djece do minimalno tri godine starosti, sigurnost zaposlenja trudnica i rodilja, koje tijekom trudnoće i porodiljnog dopusta moramo potpuno zaštititi od premještaja i otkaza. Ne smijemo kažnjavati žene u trudnoći i na porodiljnom dopustu. Nadalje, trebaju nam mjere porezne i stambene politike koje će stimulirati rađanje većeg broja djece, dostatni dječji doplatci, radno vrijeme vrtića i dnevnoga boravka prilagođeno radnom vremenu roditelja, ujednačenje uvjeta nabave sufinanciranih ili besplatnih udžbenika za svu školsku djecu u Hrvatskoj, osiguranje jeftinog i pristupačnog međugradskog školskog prijevoza. Osim toga, moramo u politiku regionalnog razvoja ugraditi mjere koje će poticati ravnomjerniji razmještaj stanovništva u prostoru, tako da se stimulira preseljenje iz velikih gradova u depopulacijske prostore. Očekujem stoga žurno razmatranje i donošenje pronatalitetnih i proobiteljskih mjera. Pritom moramo biti svjesni činjenice da je riječ o dugoročnim procesima i potrebna je potpora svih.
S obzirom na to da se u Hrvatsku svake godine useljava i po deset tisuća stranaca, a naši mladi hrle u inozemstvo, pitanje je jesu li oni pametniji od nas?
U konačnici taj proces ne bi trebao biti negativan, ako rezultira onim čemu se nadam, a to je da će se naši ljudi početi vraćati nakon što u Hrvatskoj porastu plaće i životni standard. Razumijem mlade ljude kojima smeta troma birokracija, odnos državnog aparata i administracije prema njima, loša poduzetnička klima, visoki porezi, prevelik fokus na ideologiju i podjele, što onda stvara negativno raspoloženje. Mnogi mi ovih dana govore kako, da su malo veće plaće i da je pozitivnije društveno ozračje, ne bi odlazili iz Hrvatske. Mobilnost nije loša, neka probaju, nauče druge poslove, vrate se s drukčijim navikama i njih prenesu ovdje. To što se tisuće stranaca godišnje useljava u RH upravo pokazuje da se u Hrvatskoj usprkos tome može uspjeti i ugodno živjeti.
Nedavno ste u Bjelovaru rekli da porezne i druge inspekcije drakonski kažnjavaju poduzetnike zbog sitnica. Što vas je tu toliko naljutilo?
Frustrira me kada vidim da se metode rada poreznih službi od doba bivše Jugoslavije do danas nisu nimalo promijenile. Stječe se dojam da im je cilj doći u tvrtku i umjesto prevencije i upozoravanja na propuste u poslovanju pronaći bilo što kako bi ih mogli “oprati” i naplatiti kaznu.
Odrasla sam u obrtničkoj obitelji te sam takve postupke poreznika proživljavala sa svojima. Poslali bi porezne inspektore na “snimanje“ prometa baš u vrijeme blagdana i praznika, kada je promet bio višestruko veći, te bi to uzimali kao osnovicu godišnjeg prometa. Naravno, slijedile su kazne mojoj obitelji zbog “krivog” iskazivanja prometa i poreza, a da ne govorim o ispitivanju porijekla imovine ili nekim drugim inspekcijama i kontrolama koje su onemogućavale normalan rad.
Moji su sada u mirovini, no ono što čujem od poduzetnika, obrtnika, OPG-ovaca, ne odskače puno od onoga što sam osobno proživjela. Stalo im dolaze razne inspekcije s kojima gube puno vremena, zatvaraju im obrte u nezgodna vremena i to zbog najmanje greškice. Porezna uprava, umjesto da djeluje kao represivni aparat, treba se prilagoditi poštenom čovjeku koji pošteno radi, a ako ima devijacija, onda će se to utvrditi i kazniti. Državni proračun ne smije se puniti kaznama, nego obrtom novca i ulaganjima, čime bi poduzetništvo prodisalo. Naš PDV od 25% jest previsok za državu poput Hrvatske, i treba raditi na njegovu smanjivanju.
S obzirom na to da niste predsjednica koja bi samo sjedila na Pantovčaku, vaš jak angažman potaknuo je rasprave o promjenama sustava biranja predsjednika, kao i ovlasti. Stručnjaci se slažu da imamo čudan sustav koji je između kancelarskog i predsjedničkog, te ga treba odvesti na jedan ili na drugi kraj?
Sadašnji model izbora predsjednika odnosno predsjednice Republike dobar je jer dobiva izravni politički legitimitet od naroda. Uloga predsjednika, unatoč ograničenim ovlastima u odnosu na razdoblje prije ustavnih promjena, važna je, posebice u određenim momentima. Poznato je da se uloga pojedinog dijela svakog sustava testira u trenucima najvećeg naprezanja odnosno krize, a to je u demokratskim društvima prije i nakon izbora. Imala sam priliku taj test proći dvaput u mandatu tijekom konzultacija o sastavljanju Vlade. Ako smijem govoriti o svojim uspjesima, onda među njih svakako pripada doprinos koji sam u tim trenucima dala stabilnosti ustavnoga poretka. Drago mi je što je to prepoznato i od pozicije i od oporbe. Sustav se, dakle, pokazao dobrim u kritičnom momentu.
S druge strane, mnogi su sada zadovoljni što, u uvjetima kada Vladi ne ide dobro i kada se mijenja svjetska geopolitika, predsjednik bude korektiv i zna što radi. Problem bi mogao nastati dođe li manje kvalitetan predsjednik koji neće znati koristiti svoje ovlasti, ali može smetati Vladi?
To je, rekla bih, ipak hipotetsko pitanje – što bi bilo kad bi bilo? No i ta mogućnost proizlazi iz naravi demokracije. Ali uvijek je dobro ako narod, kao suveren, izravno bira predsjednika odnosno predsjednicu Republike.
Hrvatima još nije sjelo do kraja da smo mi EU i “Bruxelles”, a ljudima je još manje jasno gdje smo mi u svjetskim okvirima politike koja se opet dijele na Istok i Zapad. Godinu dana je od dolaska na vlast predsjednika Trumpa, Hrvatska je imala velika očekivanja od te promjene, vi ste se i osobno angažirali na traženju strateškog savezništva sa SAD-om, događa li se to?
Moram se s vama složiti oko ocjene da još u punoj mjeri ne živimo članstvo u EU. Sljedeće godine navršit će se već pet godina kako smo ušli i razdoblje privikavanja na uvjete članstva trebalo je već biti za nama. Jedina iznimka jest sloboda kretanja – naši građani ovu prednost članstva uvelike koriste i nastanjuju se u drugim državama članicama. Vjerujem kako će naše predsjedanje Vijećem EU u prvoj polovini 2020. biti motivacijski čimbenik, za državnu upravu i građane. Iz tog razloga bila sam među zagovornicima što ranijeg hrvatskog predsjedanja, kada se zbog Brexita poremetio prije utvrđeni raspored predsjedanja, i zadovoljna sam što smo u tom lobiranju uspjeli. Strateško savezništvo sa SAD-om je konstanta. Nastavlja se i s administracijom predsjednika Trumpa. U kratkom razdoblju nakon našeg sastanka u Varšavi ostvareni su pomaci glede veće usredotočenosti administracije SAD-a na stanje u jugoistočnoj Europi. I sami ste mogli vidjeti koliko snažno predsjednik Trump naglašava i ulogu Hrvatske kao čimbenika europske energetske sigurnosti.
Vi ste jedna od rijetkih svjetskih i jedina od hrvatskih dužnosnika koja se u istoj godini vidjela i sastala i s Trumpom i Putinom. Kakvi su vaši dojmovi o njima?
I jedan i drugi su snažne osobe i imam prema obojici puno poštovanje. Predsjednik Trump možda ima malo osebujniji stil, a predsjednik Putin je možda malo suzdržaniji. No ono što me veseli, kao hrvatsku predsjednicu, je da su u odnosu prema meni i jedan i drugi pokazali jednaku razinu poštovanja i uvažavanja, i jedan i drugi vrednuju ulogu Hrvatske na jugoistoku Europe, ali i u EU. Nemojmo se stoga sami podcjenjivati, smatrati manje vrijednom državom, malom državom i prijeđimo napokon tu stepenicu da shvatimo da smo mi taj Bruxelles, da mi donosimo odluke, stvaramo politike, a ne da samo čekamo što će nam Bruxelles reći. Bruxelles nije neka apstrakcija koja bi bila iznad nas. Dok sam radila u NATO-u, mi smo bili administracija na usluzi zemljama članicama. Tako i EU administracija treba biti nama na usluzi, a ne mi njima. Jer, EU – to smo mi. I to treba jasno reći i ovdje i u Bruxellesu.
Što Bruxelles može napraviti nekom našem dužnosniku, političaru koji ondje provede dosta vremena?
Rekla bih da to ovisi o tome kakav ste čovjek. Nisam si nikada dopustila da to okružje i način života od mene učini birokrata. Voljela sam ići “na teren“, posebno u Afganistan, s ciljem da iza mene ostane nešto učinjeno, da ostane trag, posebno da to osjeti lokalno stanovništvo. Upravo u Afganistanu uspjeli smo uvesti širokopojasni internet na više od 20 sveučilišta te veći broj institucija i organizacija. Sve vrijeme boravka u Bruxellesu nastojala sam ostati “na zemlji” i kloniti se birokratskih apstrakcija. Bruxelles vas, inače, može izolirati, no ova NATO strana jest realnija i učinkovitija. Išla sam i na “drugu stranu” Bruxellesa, europsku, i prošla sve te hodnike i osjećaj birokratizacije i otuđenosti od toga kakav je stvarni život u državama članicama bio mi je puno veći. Mislim da nam je to bio i jedan od problema u pregovorima, zato što bruxelleski birokrati nisu gledali stvarnu situaciju u Hrvatskoj i da je ona prošla rat, a imali su zahtjeve kao da je riječ o klasičnoj državi kandidatkinji. Naša prijelazna razdoblja trebala su biti puno dulja i kod spajanja sudova, i kod područja posebne državne skrbi i kod kvota za mlijeko i kod sječe šuma, sađenja maslina i vinove loze, u ribarstvu. Mislim da kvalitetu pregovora nije trebalo podvrgavati brzini. To je bilo i moje stajalište dok sam bila na čelu državnog izaslanstva za pristupne pregovore.
Što kažete na kritike da nedovoljno koristimo novac iz EU fondova na optimalan način?
Postignut je određeni pomak, no smatram da je to daleko od optimalnog. Dugo se kod nas čeka na natječaje i na rezultate natječaja i time se gube dostupna sredstva. Primjerice kad putujete kroz Poljsku, vidi se koliko su oni uspješni u povlačenju sredstava. Možda je razlog tome što su poslove oko natječaja prepustili vojvodstvima, koja su usporediva s našim županijama. Decentralizirali su cijeli taj posao i očito to daje rezultate. Ne smijemo se bojati decentralizacije. Slažem se da je nekoć, devedesetih, doista bila opravdana bojazan od dezintegracije Hrvatske, međutim danas razloga za tu bojazan nema. Tko može bolje prepoznati potrebe ljudi na terenu od čelnih ljudi lokalne i regionalne samouprave? Zato sam čvrsto i jasno izrazila stav o županijskom ustroju jer on pridonosi policentričnom razvoju Hrvatske, a ne da se sve koncentrira oko četiri najveća grada.
Kako komentirate kritike dijela hrvatske politike koju sablažnjava jače vezivanje Hrvatske sa zemljama Višegradske skupine? U tome oni, naime, vide ideološko i političko nazadnjaštvo i tvrde da Hrvatska tome ne pripada?
Ne bih ulazila u ocjene unutarnjih procesa u pojedinim državama; svjesni smo da i o Hrvatskoj mnogi iznose paušalne ocjene s kojima se mi ne slažemo. Isto tako, riječ je o izdvojenim mišljenjima, a ne trendu. Hrvatska je po svojoj identitetskoj odrednici i srednjoeuropska država. S tim svojim prirodnim okružjem trebamo graditi čvršće odnose. Trebamo jačati i naše druge odrednice, prije svega sredozemnu. No, niti jednu članicu Unije ne smijemo zapostavljati, bliža suradnja u Uniji s različitim članicama gradi se po različitim pitanjima.
Na Večernjakovoj konferenciji o energetici bile su izražene sumnje u projekt LNG-a na Krku, pogotovo od ruskog veleposlanika Azimova. On kaže da je Rusija spremna biti naš partner, a da kod Vlade i dalje ima status “crnog vraga”. Tuđman je, naime, svojedobno poručio da radi geostrateške i energetske sigurnosti RH mora surađivati i s “crnim vragom”?
Rusija je globalni energetski čimbenik. Hrvatske tvrtke s ruskima imaju dugogodišnju energetsku suradnju. Istaknula bih kako je ključna odrednica odgovorne energetske politike diversifikacija, i dobavljača i dobavnih pravaca. U razgovoru s predsjednikom Putinom vrlo sam jasno naglasila značaj projekta terminala za ukapljeni prirodni plin na Krku u tom pogledu, podsjetivši i na zimu 2009. kada je zbog ukrajinsko-ruskog plinskog spora jugoistočna Europa ostala bez plina pa time i grijanja. Na Večernjakovoj konferenciji još jednom sam iskazala čvrstu potporu projektu, očekujući da se konačno riješe kritična pitanja njegove realizacije te time, u konačnici, pridonese svojim ciljevima kao i energetskoj sigurnosti i političkoj stabilnosti država na uspravnici srednjoeuropskog sjevera i juga.
Ruski veleposlanik je, međutim, potvrdio da je vaš razgovor s Putinom bio “izvanserijski”. I dalje nas zanima je li se razgovaralo o rješenjima za Agrokor i Sberbank, o ulasku Rosnjefta u Inu. Jeste li po povratku u Zagreb imali kvalitetan razgovor o tome s premijerom?
Naši uistinu dugi i otvoreni razgovori samo su početak vraćanja odnosa Hrvatske i Rusije u normalne okvire. U razgovorima je jedna od tema bila i pitanje odnosa Sberbanka i Agrokora, uz jasno stajalište kako je riječ o korporativnom pitanju, a ne o međudržavnom odnosu. O ulasku Rosnjefta u Inu nije se razgovaralo.
Kad je riječ o plinofikaciji, jedan od ishoda posjeta jest rješavanja pitanja zagađenja u Slavonskom Brodu i plinofikacija rafinerije s druge strane Save. Također u tom kontekstu predsjednik Putin izrazio je spremnost ruske strane na sudjelovanju u plinofikaciji pojedinih dijelova Hrvatske ako je to i naš interes. Odnosi s državom poput Rusije grade se sustavnim djelovanjem svih državnih tijela, tako da je i prije i poslije mojeg posjeta održan niz sastanaka s članovima Vlade RH kako bi se utvrdila stajališta oko niza pitanja i potaknulo njihovo rješavanje, o čemu sam osobno razgovarala s predsjednikom Vlade.
Smatra se da na tom razgovoru s Putinom niste nastupili tek kao predsjednica RH, nego i kao promicateljica inicijative Tri mora. Jeste li ovdje razmijenili neke poruke?
Predsjedniku Putinu željela sam predstaviti inicijativu Tri mora kao platformu za snažniju koheziju srednje Europe, a time i EU u cjelini. Inicijativa nije usmjerena protiv Rusije i mislim da je ta poruka prihvaćena. Predsjednik Putin je sa zanimanjem pogledao katalog projekata inicijative. Jasno je bilo izrečeno da je inicijativa otvorena za partnerstvo u ostvarivanju pojedinih projekata svim državama koje prihvaćaju načela inicijative.
Javnost postupno shvaća termin “hibridni rat”, čuli smo da je i Hrvatska bila cilj takvih napada, kao i to da iza većine tih napada stoji Rusija. Vaš dojam; je li to istina ili pretjerivanje?
Želim jasno istaknuti da Hrvatska ni s jednom državom nije u hibridnom ratu. Ono što jest činjenica, to je da je Hrvatska, kao i druge države, izložena određenim utjecajima koji se mogu svesti pod ovu ili onu vrstu hibridnog djelovanja. To je na svoj način i danak razvoju tehnologije, i mi se s time moramo i možemo nositi. Svakako nije dobro ako se u društvu zbog toga stvara neka vrsta paranoičnog stanja. Pogotovo mi dužnosnici, koji smo više od drugih izloženi takvom djelovanju, moramo biti spremni podnositi kritike i kada su opravdane i kada su neopravdane, pa i onda kada su plod hibridnog djelovanja. To dolazi s dužnošću koju obnašamo. Istodobno, sustav domovinske sigurnosti treba osposobljavati da se zna i može djelotvorno suprotstaviti i hibridnom djelovanjima.
Odnosi sa susjedima i dalje su zategnuti s više ili manje “iskrenja”. I sami imate saznanja o tome iz susreta s mađarskim i slovenskim političkim vrhom. Sa Srbijom smo isto u zastoju, a odgođen je i posjet predsjednika Vučića Zagrebu koji ste prvotno planirali prirediti do kraja godine?
Preduvjet rješavanja otvorenih pitanja koje imamo sa susjedima jest otvoren i redovit dijalog. Od početka mandata provodim i zagovaram istu politiku prema svim susjedima: pojedina otvorena pitanja ne bi trebala davati ton ukupnim odnosima, već bi upravo pozitivna ukupnost odnosa s pojedinim susjedom trebala biti poticaj rješavanju tih pitanja. Očekujem da će se posjet predsjednika Vučića ostvariti u godini koja je pred nama.
I odnosi oko BiH su sve zategnutiji. Nedavno ste imali “brzinski” sastanak s Bakirom Izetbegovićem. U međuvremenu se dogodila presuda hrvatskoj šestorci u Haagu, a vidimo i da su hrvatski zastupnici u Sarajevu zgranuti pokretanjem postupka da se iz javnih ustanova izbaci riječ “hrvatski”?
Mislim da sam u svojima nedavnim porukama oko BiH bilo vrlo jasna: ključ stabilnosti susjedne države jest u istinskoj ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda, Hrvata, Bošnjaka i Srba, i prema europskoj i euroatlantskoj budućnosti okrenutoj suradnji njihovih političkih predstavnika. Zloporaba presude u slučaju šestorke u političke svrhe, posebice pokušaji nametanja neke kolektivne krivnje Hrvatima u BiH, neprihvatljiva je. Jednako je tako neprihvatljivo nastojanje za izbacivanjem riječi „hrvatski“ iz naziva javnih ustanova u BiH. Hrvatska ima obvezu brinuti se o tome, temeljem svog Ustava i kao potpisnik i jamac Daytonskog sporazuma. Hrvati su konstitutivan narod u toj državi i nitko ih neće svoditi na manjinu.
Najveće se reforme izgleda provode u Hrvatskoj vojsci, vidimo da je i Damir Krstičević najpopularniji ministar, kako vi kao vrhovna zapovjednica ocjenjujete reforme i ciljeve MORH-a?
U skladu s mojim ustavnim i zakonskim ovlastima, aktivno sudjelujem u procesu razvoja i osuvremenjivanja sustava obrane i Oružanih snaga RH. U tom smislu pružala sam i pružam potporu reformama. Posebno želim istaknuti sinergiju s Ministarstvom obrane i Glavnim stožerom OS u donošenju odluke o novom razmještaju postrojbi OS RH. Napominjem kako sam još na samom početku svog mandata zagovarala i predlagala povratak postrojbi u Vukovar, što je na kraju i ostvareno.
Dovršena je i studija izvodivosti vezano uz nabavku nove borbene eskadrile. Saborski odbor bio je, iznenađujuće, jedinstven u prihvaćanju te studije. Sada ste na potezu vi, kada ćete sazvati Vijeće za obranu, nakon čega slijedi samo odluka Vlade?
Riječ je o procesu od nacionalnog interesa. Ne treba biti iznenađujuće kako je u tom pogledu postignuto jedinstveno političko suglasje na razini saborskog odbora. U dogovoru s predsjednikom Vlade usuglasit ću dnevni red te ćemo zajedno sazvati sjednicu Vijeća za obranu kako bismo uskladili stavove te donijeli odgovarajuće zaključke i preporuke. Konačnu odluku o modernizaciji i opremanju Oružanih snaga suvremenim borbenim zrakoplovima donijet će Vlada.
Mlade frustrira uhljevništvo, ali i perspektiva. Ako je jedina šansa preživljavanja u Hrvatskoj zapošljavanje na proračun, onda oni stručni i poduzetni rađe odlaze odavdje... Najgori je odnos prema inicijativi i uspjehu. Profit je i dalje najgora psovka, a inicijativa se ubija na svakom koraku, najviše u državnim i javnim strukturama... Najbolji pokazatelj su razni tekstovi i komentari na uspješne ljude, nema veze da li su uspjeli kod nas ili vani. A političari to potiču, naročito SDP i Most, njihovo biračko tijelo uglavnom se hrani mržnjom, jalom i zavisti (bar njihovi političari tako misle). Pogledajte istupe njihovih čelnika, nema ničeg pozitivnog, samo poticanje najnižih strasti... A kada su došli na vlast, vidjeli smo kako je to izgledalo - najgora vlada ikada...