Taman kad smo se ponadali da nam je svanulo, a ustaše, partizani i ostali pred koronavirusom pobjegli u ropotarnicu povijesti, stvari su se vratile na onu “Neka mi ne svane”. Tko je kriv? Ponajviše sam virus, kako reče dojučerašnji heroj javnog zdravstva Vili Beroš za situaciju u splitskom domu za starije i onemoćale. Očito, virus nije bio u stanju suzbiti ni poklič “za dom spremni”.
Prvo smo naivno pomislili da je epidemiološka struka uzela stvari u svoje ruke, a tvrda kohabitacija ostala tek neispunjena prijetnja. Pogotovo kad su se na komemoraciji u Jasenovcu zajednički ukazali predsjednici Sabora, Vlade i države, što je bilo nemoguće samo koji tjedan i koju kolonu ranije. No već nekoliko dana poslije sav optimizam splasnuo je u onoj Valjkovoj “Moje dnevne paranoje”.
Tko je ovdje lud?
Jer, ubrzo je postalo jasno da je većina stručnjaka u nacionalnom kriznom stožeru iz HDZ-a, što je naglo umanjilo inače odlične rezultate koje smo imali u borbi protiv COVID-19. Bilo bi divno da su spomenuti stručnjaci-epidemiolozi bili iz SDP-a, ali, eto, nisu. Znajući tko je najdulje i najviše vladao Hrvatskom proteklih 30-ak godina, bilo bi sumnjivo da jesu. No je li to zaista tako ili je privid?
Jer, nakon što bivši predsjednik SDP-a i bivši premijer hrvatske republike, a sadašnji predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović, ode s komemoracije u Okučanima zbog dvojca u HOS-ovim majicama s natpison “za dom spremni”, sadašnji predsjednik SDP-a Bernardić nekoliko dana poslije mirno položi vijence na komemoraciji u Borovu Selu, ne mareći što su se te iste HOS-ove majice, ali u većem broju, pojavile tamo. Te majice mogle bi postati veliki modni hit ove predizborne sezone i pojavljivati se na svim skupovima gdje se očekuje i predsjednik republike, a i na drugima, ako to netko hitno ne spriječi.
VIDEO Incident u Okučanima! Milanović zbog natpisa ZDS otišao s obilježavanja Bljeska
Tko je ovdje lud? Maknimo se s glazbe na film, jer to je naslov sjajnog filma koji svoju reprizu upravo ima u Hrvatskoj, s najvećom gledanošću u posljednje vrijeme. Naime, ako je nešto postalo sigurno, to je da koronavirus unatoč nekim predviđanjima, neutemeljenima, ne ubija poklič “za dom spremni” i da smo se nakon mjesec dana života u “normalnim” uvjetima pandemije, s popuštanjem mjera vratili na stare grane, u normalnu pandemiju ustaša i partizana, koji su nakon Uskrsa uskrsnuli u svakodnevnom realpolitičkom životu.
Nema toga do glazbe kad treba opisati što nam se događa. “Sve je propalo” zamijenilo je onu optimističnu “Jutro će promijeniti sve”, a “Sve je isto ko i lani” ostala je himna svih naših povrataka u nenormalu, s pucanjem iz najjačih ideoloških oružja, pucanjem meke kohabitacije, kao što su popucali mnogi brakovi nakon izolacije prouzročene koronom.
Nema više priče o racionalizaciji javne uprave, preustroju goleme i nepotrebne županijske administracije, a još unatrag samo nekoliko tjedana sve je djelovalo na tragu one da smo se “Nakon svih ovih godina” uspjeli preformatirati u digitalno društvo i okrenuti leđa svim ovim bedastoćama.
Nije sve lako kad si mlad
No neki pokušaji za nas očito protuprirodne modernizacije propali su Milanovićevim odlaskom iz Okučana, ispravnim potezom. Jer, nije bio problem u njegovoj reakciji nego u onome na što je reagirao, mada su mnogi kasnije pokušali zamijeniti teze.
Ali, ostalo je nejasno zašto Milanović kao nekadašnji premijer Republike Hrvatske nije napravio ono za što se hvalevrijedno zalaže sada, iako mu se kao olakotna okolnost mora uzeti, što neki zaboravljaju, da je kao premijer imao ozbiljne prijetnje “šatoraša” s plinskim bocama po Savskoj i demonstracije pred svojim kućnim brojem.
No, kad već – ne on, nego pravosuđe – nije zabranio taj pozdrav koji nije starohrvatski, nego povremeno amnestirani naklon tamnoj strani u ratovima političkih zvijezda, za njih je ostao omiljena provokacija. Kao što se i Thompsonova pjevana uzrečica udomaćila u standardnom hrvatskom govoru, skupa s modnim detaljima na “mojoj majici”. Očito, nije sve lako kad si mlad, a ni kad si tridesetak godina star kao Republika Hrvatska. U kojoj i danas pušu vjetrovi s Dinare, inače lijepe planine.
Dovoljno je pogledati bilo koji iole značajniji američki ratni film, pa vidjeti kakav odnos imaju institucije SAD-a prema svojim ratnim veteranima, a kakav odnos imaju hrvatske institucije na čelu sa predsjednikom države prema svojim ratnim veteranima. Doista, '91 je bilo idealista koji su goloruki i golobradi stali pred 3. vojnu silu u Europi, ali danas uz ovakvog aktualnog predsjednika svatko se pita - zar za njega da riskiram svoj život?!? To je tipični primjer samouništenja vlastite države.