Stoljećima nenaseljen, ondje su povremeno stizali tek stanovnici iz okolnih područja kako bi pustili svoje ovce na ispašu. Otok Goli 1949. godine, po nalogu rukovodstva Komunističke partije i države, bio je pretvoren u koncentracijski logor.
Ondje su najprije, u vrijeme obračuna s pristašama staljinizma unutar KJP-a, zatvarani politički neistomišljenici. Poslije su na Golom otoku bili smješteni i oni koji su počinili kriminalna djela, drugi politički zatvorenici, a ponekad i maloljetni delinkventi.
Prestao je s radom 1988., a potpuno je napušten 1989. godine. Goli otok sad posjećuju samo radoznali turisti i poneko izaslanstvo koje komemorira stradale političke zatvorenike.
"Bio sam siguran da neću moći preživjeti zbog stvari koje sam vidio i koje sam pretrpio. Mislio sam da to nije moguće za bilo kojeg čovjeka. Ali nisam bio u pravu. Ljudi su otporniji nego što se čine. Tračak nade pojavio se svaki put kada bih vidio da netko napušta otok", piše nekadašnji zatvorenik Josip Zoretić u svojoj knjizi "Goli otok – Pakao u Jadranu".
"Ova je knjiga svjedočanstvo zlodjela počinjenih na ovom otoku veličine samo 4,7 četvornih kilometara. Otok bez pitke vode, trave i bilo kakve vegetacije. Sve što je postojalo bio je goli kamen, specijalna policija, zimi bura – nepredvidiv hladan sjeveroistočni vjetar koji puše s kopna na more u naletima do 120 kilometara na sat – i na vrućini koja se ljeti penje na 40 stupnjeva Celzija", slikovito opisuje autor u kakvim su uvjetima živjeli zatvorenici, među njima i on.
