U povijesti svakog naroda postoje posebni dani, dani koje treba zapamtiti, sačuvati za buduće generacije. Ti datumi mogu biti dani neovisnosti, narodne proslave, dani priznanja. Ali, postoje i neki datumi kao što su 24. srpnja 1914. - početak Prvog svjetskog rata ili 7. prosinca 1941.- dan bombardiranja Pearl Harbora.
Upravo se ti datumi pomno proučavaju na svakom sveučilištu, mogu se pronaći mnoge povijesne analize i dokumentarci, gotovo svaki ugledni medij je objavio neki članak ili intervju o tim događajima.
Istina je da su takvi tragični datumi utjecali na svjetski poredak, napravili povijesne promjene na globalnoj razini.
Međutim, moramo imati na umu da živimo, ili barem želimo izgraditi svijet u kojem svaki narod, svaka nacija i svaka država žive u skladu, miru i bez etničke ili bilo koje druge diskriminacije. Svijet u kojem su svi ljudi jednaki.
U tom smislu, 20. siječnja 1990., poseban dan u povijesti azerbajdžanskog naroda, ne bi trebao biti zaboravljen.
Tijekom noći s 19. na 20. siječnja 1990.godine 26.000 sovjetskih vojnika napali su glavni grad Azerbajdžana Baku i brutalno masakrirali azerbajdžanske civile, uključujući žene, djecu i starce. Masakr 20. siječnja bio je jedan od najstrašnijih događaja u povijesti 20. stoljeća. Kada je na civile poslano teško vojno naoružanje, bio je to čin zločina protiv čovječnosti, koje je počinilo bivše vodstvo SSSR-a kako bi se suzbio glas naroda te spriječila mogućnost neovisnosti Azerbajdžana. Radilo se o grubom kršenju Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i drugih međunarodnopravnih dokumenata, što po svojoj biti i opsegu čini taj događaj jednim od težih zločina 20. stoljeća.
U noći s 19. na 20. siječnja 1990. sovjetska vojska je bila raspoređena u Bakuu, Sumgaitu i drugim gradovima i okruzima zemlje bez proglašenja izvanrednog stanja te pucala na civile iz različitih vrsta naoružanja, uključujući tenkove i borbena vozila pješaštva.
Oružane snage su nemilosrdno ubile 147 nenaoružanih civila bez obzira na njihovu nacionalnost, dob ili spol, uključujući djecu, žene i starce. U glavnom gradu Bakuu i okolnim područjima ranjene su 744 mirne, nedužne osobe, stotine su nestale, a 841 osoba je protupravno zatvorena. Pucalo se čak i u vozila hitne pomoći i liječnike koji su prevozili unesrećene osobe, pa je medicinsko osoblje postajalo mučenicima ili je bilo ozlijeđeno. 21 osoba je ubijena nakon proglašenja izvanrednog stanja 20. siječnja.
Sovjetska armija je raspoređena u zemlju kako bi spriječila nacionalni pokret i slomila volju azerbajdžanskog naroda za neovisnošću, počinila je masakr nad mirnim stanovništvom, kršeći norme međunarodnog prava, Ustave bivšeg SSSR-a i Azerbajdžanske SSR.
Tragedija 20. siječnja nije slomila volju običnih ljudi, a borba za slobodu 1991. godine je rezultirala obnovom neovisnosti Azerbajdžana.
Ovaj datum je bio zabluda o moći Sovjetskog Saveza i početak raspada sovjetske države.
Ove godine od tog dana 20. siječnja prošlo je 32 godine. U tim mračnim i hladnim zimskim noćima dominirali su osjećaji ljubavi, zbunjenosti, tuge i jada. Tih dana smrt je bila dio života. Od tada se 20. siječnja obilježava kao Dan nacionalne žalosti.
Ali ovo nije dan tjeskobe, već dan ponosa, dubokih emocija i životne snage, jer nema plemenitije osobine i vrijednosti od davanja života za slobodu i ljudsko dostojanstvo.
Svake godine 20. siječnja milijuni ljudi posjećuju Aleju mučenika kako bi im odali počast i održali minutu šutnje u znak poštovanja.
Zahvaljujući onima koji su žrtvovali svoje živote mi nastavljamo sa svojim životima i živimo i volimo i slavimo onako kako su svi ti muškarci i žene željeli da radimo. Uživamo u slobodi koju su nam dali.
Ove priče se ne smiju zaboraviti. Povijest svakog naroda je važna, jer utječe na sve nas. Globalna struktura moći danas nije ista kao što je bila u desetljećima nakon uspostavljanja Sovjeta.
Razumijevanje povijesti, izvještaji o ratovima i sukobima moraju biti priče iz naše prošlosti, a ne nacrti budućnosti.
