Svanulo je već odavna, a oni su se kroz šumu, oprezno i nečujno, spuštali u Voćarice. Znali su da će neprijatelja iznenaditi, prići će im s leđa.
S neprijateljem oči u oči
Prvi je dan svibnja, a naši su momci dobro naučili da neprijatelje ionako ništa ne može spriječiti, ni razrušena sela, ni ubijeni ljudi, a da ne nađu trenutak za slavlje. Samo je neprijateljskoj vojsci bilo jasno zašto i čemu su se toga dana veselili. Pripadnici 1. bojne 125. brigade prilazili su im polako. Na čelu s Vladom Ličaninom.
U liniji domaći dečki – među njima Fric Kuharić, Matija Biškup i Ante Došen.
Livada na kojoj su se nakon uspješnog spuštanja kroz šumu zatekli, bila je kobna. Tako otvorena i izdajnička. Bez ijednog zaklona. I koštala ih je previše. Od neprijatelja dijelilo ih je samo dvjestotinjak metara, direktni pogledi oči u oči i otvorena borba. Poslije će samo papir svjedočiti: \"U proboju crte obrane pobunjenih Srba na pravcu napada kroz sela Paklenica i Voćarica poginuli su Matija Biškup, Ante Došen i Fric Kuharić.\"
Kuharića je geler pogodio ravno u srce. Bilo je negdje oko podneva.
Kad je stradao, bilo mu je 55 godina. Umjesto na ratištu, mogao je, kad je o njegovim godinama riječ, biti u civilnoj zaštiti. Ali Kuhariću to nije padalo na pamet. Branio je svoje selo, susjede, prijatelje i svoju obitelj. Branio je domovinu.
– Kada domaći dečki brane svoje, oni idu srcem. Najvećim srcem. Nema taktike, nema te sile koja ih onda može spriječiti – kazao je Ličanin koji je dobro poznavao svu trojicu.
Kuharić je u rat krenuo 1991. godine i prošao gotovo sva ratišta. Supruga Jagica i njegovo dvoje djece, tada 18-godišnja kći i 17-godišnji sin, posljednji su ga put vidjeli dan prije pogibije.
Ništa se ne sprema
– Došao je kući okupati se i na brzinu presvući. O ratu, ratištima i stradanjima doma nije govorio. Nije mi ništa želio govoriti da se ne brinem – kaže danas supruga Jagica. Tijekom tog posjeta nisu previše razgovarali. Rekao joj je da nema vremena jer su mu ljudi na položajima, ali neka se ne brine jer se \"tamo dolje ništa ne sprema\". Tijekom noći sirene su se prolomile mjestom, zabrinule su sve pa i Jagicu. Ali onda se utješila, ta muž joj je rekao da se ionako ništa ne sprema. Sljedećeg dana dečki s kojima je Kuharić bio na terenu vraćali su se kasno podne kući. Jagica je izašla na dvorište i čekala svoga Frica. Jedan pa drugi vojnik, ali nigdje njega. Sve dok se pred dvorištem nije zaustavio njegov automobil, no na vozačevu mjestu sjedio je netko drugi. I netko je drugi držao Kuharićevu pušku.
– Vaš je suprug danas poginuo – bilo je sve što je čula. To je uostalom posljednje čega se sjeća.
U dvorištu već je bila ekipa Hitne pomoći. Tableta na tabletu da ublaže bol u Jagičinim prsima i još bolniju prazninu u njezinim rukama kojima se spremala zagrliti svog Kuharića. Deset je dana prošlo od vijesti koja joj je promijenila život, a ona se uputila na mjesto na kojem je Fric ubijen. Od tada do danas bol ne nestaje, ne smanjuje se. Ista je!
– Poginuo je dvadesetak dana prije nego li nam je kći postala punoljetna. Nema riječi kojima se to može opisati. Danas imam troje unučadi koja Frica nisu upoznala – kaže Jagica.
Od strašnog se šoka razboljela – operirala je srce, ima šećer i povišenu masnoću. Ali bez obzira na sve teškoće – za nju i Frica Kuharića ne postoji prošlo vrijeme.
