Stjepan Đureković bio je direktor marketinga u Ini. Krajem travnja 1982. pobjegao je iz komunističke Jugoslavije i zatražio politički azil u SR Njemačkoj. Zbog intenzivne publicističke djelatnosti ubrzo je postao vrlo cijenjen u hrvatskom političkom iseljeništvu.
Ubojice jugoslavenske tajne službe Udbe dočekali su ga prijepodne 28. srpnja 1983. u tiskari u Wolfratshausenu, gradiću pokraj Münchena, i zvjerski ubili. Najprije su ga izrešetali mecima iz dvaju pištolja, a potom mu lubanju raskolili s više udaraca oštrim željeznim predmetom.
Nakon više od dvadeset godina, 7. srpnja 2005. godine, u Njemačkoj je pod sumnjom da je sudjelovao u pripremi Đurekovićeva ubojstva uhićen bivši politički emigrant Krunoslav Prates, koji je bio suradnik Udbe kodnih imena Boem i Stiv. Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio ga je 16. srpnja 2008. na kaznu doživotnog zatvora. Za organiziranje Đurekovićeva ubojstva osumnjičeni su posljednji šefovi Udbe u Zagrebu i Beogradu – Josip Perković i Zdravko Mustač. Za njima je bila raspisana međunarodna tjeralica, a za Perkovićem nedavno i europski uhidbeni nalog. No slučaj je 28. lipnja 2013. godine, samo tri dana prije ulaska Hrvatske u EU, izglasavanjem tzv. lex Perkovića u Hrvatskom saboru poprimio sasvim nove razmjere. Naime, najsnažnija stranka vladajuće koalicije, SDP, koja je i sljednica Saveza komunista Hrvatske, tim zakonom nastoji spriječiti izručenje bivših visokih dužnosnika Udbe njemačkim pravosudnim tijelima. Bože Vukušić u najnovijoj knjizi "Zločini komunističke mafije", koja će biti u prodaji na kioscima od petka za samo 39,90 kuna, prvi put iznosi izvornu dokumentarnu građu o cijelome slučaju.
Damir Đureković, sin ubijenog Stjepana, nakon očeve likvidacije i sam je došao u smrtnu opasnost. Po ustaljenom obrascu, kao u slučaju operacije dezinformiranja koju je pod kodnim nazivom "Pismo" vodio beogradski udbaš Božidar Spasić kako bi pripremio teren za likvidaciju oca Đurekovića, savezni je SDB i protiv sina pokrenuo difamacijsku kampanju. Među ostalim, diljem svijeta širio je krivotvoreni proglas u kojem se Damir Đureković tobože distancirao od većine prijatelja u političkoj emigraciji. Najbolje je citirati do kraja Božu Vukušića: "Uobičajeni, dobro znani cilj: zamutiti vodu, potaknuti ili produbiti unutariseljeničke podjele, metu izolirati i diskreditirati kao navodnog suradnika jugorežima i(li) Udbe kako bi se, u finalu, za likvidaciju optužila hrvatska emigracija. Mlađi Đureković bio je ogorčen zbog podvale, a još ogorčeniji jer je dio emigranata što naivno povjerovao u udbaški falsifikat unatoč njegovoj amaterskoj izvedbi, što ga širio po zadatku. Ispisao je – ne bez gnjeva i povrijeđenosti – niz pisama kako bi opovrgnuo podmetnute laži. Dakako, i ulica je odrađivala svoje. U sklopu psihološke operacije lažni ili vrbovani emigranti gdje god i kada god bi stigli hranili su crv sumnje. Definitivnu potvrdu da na njega Udba vreba, da ga planira smaknuti Stjepanov je sin dobio nakon što se u kampanju izravno uključila sama državno-partijska vrhuška: u intervjuu za TV Beograd savezni sekretar za unutarnje poslove Stane Dolanc ustvrdio je da je Damir Đureković posjetio jednu jugoslavensku ambasadu namjeravajući sklopiti mir s ubojicama svog oca!?!
Strah od Udbe
Kada više nije bilo dvojbi da Udba plete mrežu oko njega, Damir se početkom travnja 1984. iz Njemačke odselio najprije u SAD, a potom, 31. svibnja, u Kanadu. Ondje će 28. lipnja, točno jedanaest mjeseci nakon očeva ubojstva, podnijeti zahtjev za useljenje. Na saslušanju je imigrantskim službenicima izjavio da se plaši kako će ga Udba ubiti kao i njegova oca. U zabilješci o razgovoru citirana je njegova tvrdnja: "Povratak u SRNJ za mene bi značio samoubojstvo". Kanadske su mu vlasti zato odlučile dopustiti boravak, a u ožujku 1987. čak odobriti useljenje. No, u već navedenom pismu švedskom znancu opisuje da ne smije nikamo iz Kanade, a i dalje ga, evidentno, more optužbe o sklopljenom miru s ubojicama svog oca: Nastanio se u Calgaryju, gradu od kojih milijun stanovnika, i u okviru mogućnosti i životnih okolnosti provodio svoju samozadanu misiju, ispunjavao svoj zavjet: pripremao je prijevod dvaju očevih romana, štedio novac za njihovo tiskanje, dopisivao se s hrvatskim emigrantima promičući i nastavljajući, kako je rekao, osloboditeljsku borbu svog oca. No život ima i svoje naličje – daleko prozaičnije, normalnije, manje uzvišeno.
Sa zanemarivim tantijemama na očeve knjige i škrtom pomoći emigracije, a bez visoke ili specijalizirane izobrazbe, snalazio se kako je znao i umio: radio je kao noćni čuvar, dostavljač mlijeka, u čistionici tepiha... otplaćivao je kredit za automobil, skromno namjestio unajmljeni stan na 20. katu nebodera između 6. i 7. avenije. Danny – tako su ga susjedi zvali – ni po čemu se nije izdvajao od ostalih. Normalno, mirno živeći, skovao je plan da ponovno okupi obitelj. To jest – ono što je ostalo od nje. Način života, svakovrsni planovi, prijevodi, misija... ništa nije upućivalo na suicid. No upravo će mu se on "dogoditi". Dana 10. rujna 1987. godine, oko 17 sati, Kanađanin ukrajinskog podrijetla Sam Yamchuk svratio je – kako je to gotovo svakodnevno običavao – na "čašicu" razgovora do svog susjeda. Pozvonio je. Tog dana, međutim, nitko mu nije odgovorio.
Zavirivši kroz otvor za pisma, ugledao je Damirove noge. Nepomično su se pružale na podu. Ostatak tijela nije mogao vidjeti. Pozvao je policiju; provalila je u stan i zatekla stravičan prizor: Đurekovića glava, tek nekoliko centimetara udaljena od zida, bila je raznesena puščanim hicem; trup je ležao poprijeko na podu, a pokraj njega se nalazila sačmarica. Zanimljivo, tijelo nije ležalo na obližnjem krevetu, nego na krvlju natopljenom sagu. Čudno jer se rijetko koji samoubojica ustrijeli stojeći, obično sjednu. Već je i ta nelogičnost morala pobuditi sumnju. No mjesna je policija još istog dana zaključila da se radi o samoubojstvu. Osnovno proturječje: Kanada mu je velikodušno dala politički azil, ali kad je pronađen mrtav, u startu je isključila svaki politički motiv. Policija se napadno žurila zaključiti slučaj, što je prije istragu staviti ad acta. Ron Hume, službenik odjela za ubojstva, lakonski je naveo motiv samoubojstva: "Damir nije prebolio očevu smrt i zbog toga je i sam stradao."
Na kraju je dodao da će kod tako osebujnih samoubojstava, kao što je slučaj Damira Đurekovića, "uvijek ostati i pitanja na koja nitko ne može dati odgovor". Prema navodima policije Đureković je sebi oduzeo život još četvrtog ili petog rujna. Patolog je ustvrdio da je leš star pet do šest dana. Zapamtimo taj navod! I sve bi vrlo brzo prekrila koprena zaborava da skupina Hrvata iz Toronta, predvođena liječnikom Josipom Gamulinom, nije već sutradan, 11. rujna, doletjela u Calgary. I počela postavljati nezgodna pitanja. Zatražili su da vide žrtvino tijelo. Zahtjev je odbio patolog dr. John Butt pozivajući se na svoje dvadesetogodišnje iskustvo na području sudske medicine. Zatražili su da barem prelistaju slike s očevida. Zahtjev je odbila policija.
Zatražili su i da obiđu žrtvin stan. Zabranjen im je pristup. Sumnjičavi Hrvati, zgroženi rupama u službenoj verziji događaja i nepodnošljivom lakoćom zatvaranja slučaja, poduzeli su jedino što im je preostalo: alarmirali su javnost. Kanađani će prvi put doznati za jugoslavenski ubilački aparat. Tom se pothvatu zdušno pridružio njemački novinar Hans Peter Rullmmann koji se u vrijeme (samo)ubojstva zatekao u posjetu hrvatskim zajednicama u Sjevernoj Americi. Štoviše, proveo je vlastitu istragu: svoja otkrića, zaključke i dvojbe – na kojima i temeljimo ovo poglavlje – objavio je u feljtonu (u devet nastavaka) koji je od studenog 1987. do srpnja 1988. izlazio u njegovu mjesečniku Hrvatska domovina. Lavina se kotrljala.
Mediji su kopali i kopali. I došli do, reklo bi se, senzacionalnog otkrića. List Calgary Sun je 16. rujna 1987. objavio izjavu jednog od rijetkih Kanađanina kojem se Damir povjerio; kojem je otkrio da mu je oca ubila jugoslavenska tajna služba: "Jugoslavenski useljenik, kojega su 10. rujna pronašli ustrijeljena u njegovu apartmanu, sastao se 8. rujna sa svojim prijateljem Johnom Bachuskyjem i dogovorio se s njim tog dana igrati stolni tenis. (...) John Bachusky kaže: "Đureković je na dan svoje smrti, izgleda, htio sa mnom o nečem važnom razgovarati. On se u to vrijeme bavio prijevodom očevih knjiga na engleski". Bachusky, inače ukrajinskog podrijetla kao i domar Yamchuk, ističe da je nazvao policiju i ponudio svjedočenje. No oni su ga bez ikakva objašnjenja odbili! Ako se prisjetimo da je prema navodu policije pokojnik sebi oduzeo život još četvrtog ili petog rujna, onda je Damir Đureković morao biti jedan "natprirodni fenomen": on je mrtav, nakon što je počinio "samoubojstvo", još četiri dana šetao naokolo i dogovarao se s prijateljem o stolnom tenisu. Zaista jedan čudan "mrtvac"!
Pet dana u Beogradu
Ustanovit će se i da je jedna stanarka iz Damirova nebodera 8. rujna čula pucanj, ali ni za njezinu izjavu policija nije marila. Nakon ova dva svjedočenja postaje jasnije zašto su mjesne vlasti u Calgaryju tako rezolutno Hrvatima zabranile da vide pokojnikovo tijelo, čak i policijske snimke. Po uznapredovalom procesu raspadanja iskusni liječnik poput dr. Gamulina lako bi zaključio da Đureković nije bio, nije mogao biti (samo)ubijen 4. ili 5. rujna! Iz trećeg otkrića – do kojeg se došlo na temelju iskaza kućepazitelja Đurekovićeve zgrade – valjda pak postaje jasnije zašto je Hrvatima zabranjen pristup u pokojnikov stan: zid u blizini leša bio je tako čist i bijel da ga uopće nije trebalo ličiti. Navodni samoubojica sačmom si je raznio glavu pokraj zida, glava mu je pala na nekoliko centimetara od zida, a na tome istom zidu ni kapi krvi!?! Taj detalj policija nije evidentirala... No to nije kraj njenoj nemarnosti, čemu li. Unatoč svim novim otkrićima, protudokazima i kontraindikacijama na koje je upozoravana, mjesna se vlast u Calgaryju uporno držala početne verzije događaja i smatrala slučaj definitivno zaključenim.
U jednom se trenutku Hrvatima i Rullmannu ipak probudila nada da bi se stvari mogle pomaknuti. Bilo je to 17. rujna – kada je točno u 15 sati i 45 minuta dr. Gamulinu brzojavom iz Zagreba stigla punomoć pokojnikove majke Gizele Đureković da preuzme tijelo i dokumente njezina sina Damira. No nada je kratko trajala. Udova Gizela, supruga ubijenog Stjepana i majka (samo)ubijenog Damira, iznenada je promijenila mišljenje i oduzela punomoć dr. Gamulinu. Odlučila je da će pokojnik biti prevezen iz Kanade i pokopan u Zagrebu. Istinski presedan jer prije Titov režim nije dopustio prijenos posmrtnih ostataka nijednog pripadnika hrvatske neprijateljske emigracije. Tako ih je simbolično kažnjavao zbog izdaje, ali i prevenirao mogućnost okupljanja na njihovim grobovima.
Ne postoje dokazi, ali uvjerljiva je pretpostavka da je pokojnikovo tijelo trebalo brže-bolje dopremiti u Jugoslaviju prije eventualne nove obdukcije pod pritiskom sve znatiželjnije kanadske javnosti. Tako je i bilo: Đurekovićevo su tijelo kanadske vlasti predale jugoslavenskome generalnom konzulatu. Tri i pol tjedna nakon (samo)ubojstva (5. listopada) prebačeno je u Toronto. Sutradan je zrakoplovom JAT-a, umjesto u Zagreb kako je predviđao protokol, odvezeno u Beograd, gdje je ostalo do 10. listopada. Gdje se Damirov leš nalazio puna četiri dana, zna samo Jugoslavija.
>> Presuda: Perković i Prates razradili plan i omogućili ubojstvo
