U većini hrvatskih gradova Praznik rada se pretvorio u borbu
za kapu, majicu, olovku, upaljač ili porciju graha ili srdelica.
Neizostavne su bile i predizborne poruke naših političara, a najbučnije
je sigurno bilo u Bjelovaru, gdje je 300 motorista vožnjom u 4.30
probudilo građane.
U Istanbulu su iz obračuna neki izašli krvavih glava, a u Berlinu je
bilo tučnjave s policijom.
Nezadovoljni situacijom u Hrvatskoj, građani su, predvođeni
sindikalistima, ispisali brojne poruke, među kojima se ističu:
“Premijeru, umjesto Idemo dalje mi Odosmo dolje”, “Hoćemo raditi i od
rada živjeti”, “Cijelog života sam radio kao konj, a umirovljen sam kao
magarac”, “Bankari, znamo se još od Mletačkog trgovca”, “Direktiva o
radnom vremenu 8+8+8”, “Padne li plaća za 20% kao što prijetite, trebat
će vam oklopljeni BMW”, “Bez razuma nema sporazuma”, itd.
Hrvatski građani dali su si, barem Prvog svibnja, malo oduška i
parolama kritizirali vladajuće pred lokalne izbore.
Radnici u Maksimiru: Naša su prava ugrožena ponašanjem poslodavaca (video)
Pola milijuna kubanskih radnika traži ukidanje američkog embarga
Proslava Praznika rada diljem Hrvatske
Održan prosvjedni skup građanske inicijative 'Stegnite vi remen, bando lopovska!'u Zagrebu
Istanbul i Berlin: Sukob prosvjednika i policije
Tri priče s maksimirske proslave Praznika rada
Siniša: Upisao sam višu školu jer ne želim ovako živjeti cijeli život
Obitelj Tepšić sreli smo u Maksimiru. Tatine su ruke bile zauzete osmomjesečnim sinčićem Ianom pa samo zato nije zviždao niti mahao transparentima.
Tek s kraja povorke 25-godišnji Saša Tepšić, zajedno s mladom suprugom 19-godišnjom Marijom, izražavao je svoje nezadovoljstvo. Ono u brojkama godišnje iznosi 150 neplaćenih prekovremenih sati rada koje je odradio, ali za koje još nije primio ni lipe.
Foto: Matija Habljak
Tvrtka u kojoj radi za te mu sate duguje prosječnu plaću – četiri tisuće kuna. Ovaj mladi par mjesečno raspolaže s 4500 kuna, a u njihovoj obitelji radi samo Saša. – Već šest godina radim u jednoj prehrambenoj tvrtki na skladištenju robe. Plaća koju zaradim brzo se potroši, a želja je mnogo – kaže Tepšić.
Mladi par živi s roditeljima s kojima su se dogovorili da će režije plaćati 400 kuna, a na sve sitnice koje su potrebne njihovu sinu potroše i više od tisuću kuna. – Odrekli smo se izlazaka, popodnevnih kava i nije nam žao. Želimo da naš sin ima sve – kratko odgovara mama Marija. Kad im “zagusti”, tata Saša prihvati i honorarni posao. – Upisao sam višu školu jer s ovom plaćom ne želim živjeti cijeli život – odgovara Saša.
Maruna: Šefovi su bahati
Željko Maruna zaposlen je u Hrvatskoj pošti u Branimirovoj ulici. Svaki dan na posao ide u 13 sati, a vraća se kući tek poslije 21 sat. Za svoj posao zaradi samo 4000 kuna, a u njegovoj su kući troja gladna usta.
Foto: Matija Habljak
– Podstanar sam, pa mi dvije tisuće kuna ode samo za stanarinu i režije. Nekada je bilo bolje, šefovi su bili puno bliži radnicima. Danas su oni bahati, pa čak i kad imate neku bolju ideju, neće vas saslušati – razočaran je 50-godišnji Maruna. Kaže, što dobijem, dobijem, može biti i gore. Ipak, ne zaboravlja vremena kada je sretan išao na posao.
Njih sedmero živi od 4500 kuna
– Trpimo nepravdu, prekovremeni sati se ne plaćaju, a nas radnike ne poštuju. Ne znam kad mi je netko zadnji put rekao hvala – kaže razočarani Željko Plantić. Ima 40 godina i broji 23 godine radnog staža provedenih u Agroproteinki. Mjesečno zaradi samo 4500 kuna, žena mu prima minimalac, a u kući je i petero djece.
Foto: Matija Habljak
– Ni sam Bog ne zna kako uspijemo preživjeti. Otkrio bih vam tu tajnu kad bih je znao. Znam samo da mi od plaće ne ostane ni jedna jedina lipa – odgovara Plantić. Dodatni posao kojim bi još nešto zaradio nije pronašao.
