Za nešto manje od dva mjeseca u Venezueli će biti održani parlamentarni izbori koji bi iz temelja mogli promijeniti političku sliku zemlje. Venezuelci danas vrlo teško žive, nestašica je čak i uobičajenih, svakodnevnih proizvoda poput toaletnog papira ili dezodoransa, inflacija se mjeri troznamenkastim brojevima. Sve to još bi i bilo razumljivo da je Venezuela siromašna zemlja Trećeg svijeta koja ovisi isključivo o poljoprivredi, no stvarnost je suprotna. Venezuela je, naime, naftom najbogatija zemlja na svijetu.
Kobne subvencije
S potvrđenih 279 milijardi barela naftnih rezervi, Venezuela je po zalihama crnog zlata bogatija od Saudijske Arabije, druge po zalihama nafte zemlje na svijetu. Kada se ovim venezuelskim konvencionalnim naftnim zalihama doda i nafta koja se nalazi u tamošnjim škriljevačkim i pješčanim naslagama, a koju je sada moguće izvlačiti postupkom frakiranja, ova količina čak je dvostruko veća. Unatoč tome, Venezuela danas ima više ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu nego što ih ima Brazil sa svim svojim favelama.
Problem leži u katastrofalnoj politici subvencioniranja naftne industrije, umjetnog držanja cijene benzina na nerealno niskim razinama koje je prije desetak godina uveo Hugo Chavez, a njegov nasljednik Maduro zadržao do danas. Za jedu litru benzina u Venezueli se, na tamošnjoj benzinskoj crpki, plaća samo 0,02 američka dolara, odnosno oko 14 lipa. Kako cijena benzina ne ovisi samo o sirovoj nafti već i o cijelom drugom nizu troškova poput održavanja rafinerijskih pogona, logistike, troškova prerade, venezuelska vlada u ovaj projekt ulaže više nego u školstvo i zdravstvo zemlje zajedno.
Tako golemi troškovi održavanja naftnoprerađivačke industrije bili su pogubni za venezuelsku ekonomiju, a stvari su eskalirale nakon velikog pada cijene sirove nafte na svjetskom tržištu. Smanjenjem cijene crnog zlata sa 120 na oko 50 dolara po barelu, vlada Venezuele izgubila je izvor koliko-toliko stabilnih prihoda na stranim tržištima, prihoda kojima je krpala proračunske rupe i umjetno držala svoje gospodarstvo na životu. Inflacija se razbuktala, a venezuelski bolivar danas ne vrijedi papira na kojemu je tiskan. Paradoksalno je da s prosječnih 269,67 dolara mjesečne plaće, stanovnici naftne velesile imaju manja primanja od stanovnika nekih od najsiromašnijih zemalja svijeta, poput prosječnih Afganistanaca (278 dolara mjesečno) ili stanovnika Bangladeša (331 dolar mjesečno).
Unatoč svemu, predsjednik Maduro ne pomišlja ni u jednom trenutku na napuštanje sustava subvencija naftnoj industriji i umjetnog držanja cijene benzina na rekordno niskim razinama. Tako danas prosječni Venezuelac za svoju plaću bez problema može kupiti 12500 litara benzina. Ili možda dvoje traperice. Ako se odluči za gorivo, malo je vjerojatno da ga može potrošiti. Naime, da bi kupio automobil poput Golfa, prosječni Venezuelac treba raditi nešto manje od 8 godina, s tim da ni jedan bolivar ne potroši ni na što drugo osim na štednju za novog limenog ljubimca. Sličan omjer cijena u odnosu na benzin vrijedi i za gotovo sve ostale proizvode, pa danas na ulicama Caracasa istu cijenu ima kapučino u lokalnom kafiću i 130 litara benzina.
Izvanredno stanje
Od ove ekstremno niske cijene benzina koju vlada održava na račun građana, koristi imaju samo dvije skupine društva. Prvi su bogataši i vlasnici tvornica kojima su logistika i transport sirovina gotovo besplatni. Drugi su pak krijumčari koji svojim automobilima i kamionima benzin švercaju u susjedne zemlje gdje za njega dobivaju višestruko veću cijenu. Ipak, većini Venezuelaca ovaj projekt subvencija golem je teret zbog kojeg jedva spajaju kraj s krajem, zbog kojeg nemaju zdravstvene zaštite i zbog kojeg im djeca pohađaju derutne škole.
Ne čudi stoga podatak da bi Venezuelci na izborima mogli zatražiti promjenu vlasti i odlazak Madurove Partije ujedinjenih socijalista u opoziciju. Prvi put od 2003. ankete pokazuju kako opozicija okupljena u koaliciju "Demokratsko jedinstvo" vodi za dvadesetak posto, što bi im osiguralo apsolutnu većinu u budućem sazivu skupštine Venezuele od 167 zastupnika. Dva su razloga tako strmoglavom padu Madurovih socijalista. Prije svega, tu je teška gospodarska situacija i nedostatak bilo kakve naznake da će u budućnosti biti bolje, a drugo je nedostatak Madurove karizme. Iako ga je za svog nasljednika imenovao sam Chavez, Maduro nikada nije imao i zasigurno neće imati ugled i karizmu kakvu je imao nekadašnji lider.
Nicolas Maduro, iako mu osobna pozicija predsjednika nije ugrožena, neće lako prepustiti većinu u parlamentu svojim političkim protivnicima. I tu je već počeo povlačiti poteze. Prije svega, najavio je kako će izvesti na ulice vojsku ako ikada bude trebalo "braniti revoluciju". Nadalje, zabranio je pristup biralištima svim stranim promatračima na koje se ni do sada u Venezueli nije baš blagonaklono gledalo. Umjesto njih, izborne procese nadgledat će CNE, središnje izborno tijelo koje je apsolutno odano predsjedniku Maduru, a čija je nepristranost, u najmanju ruku, upitna. Kao jedan od posljednjih koraka, Maduro je krajem kolovoza na zapadu zemlje proglasio izvanredno stanje. Ovaj dio Venezuele koji graniči s Kolumbijom nikada nije podržavao Madura i oduvijek je bio središte svojevrsne pobune protiv vlasti u Caracasu. Maduro je uveo izvanredno stanje da bi se, kako tvrdi, "spriječilo krijumčarenje robe iz Kolumbije u Venezuelu i ulazak pripadnika paramilitarnih organizacija koje u toj zemlji djeluju". No pri tome ne spominje i činjenicu da je u područjima u kojima je na snazi izvanredno stanje zabranjeno javno okupljanje, odnosno predizborni skupovi koje je opozicija upravo na zapadnom dijelu zemlje planirala vrlo učestalo održavati.
Sve ovo upućuje na to da je pred Venezuelom ne samo vrlo prljava politička kampanja, već i mogući sukobi kakvi su se već dogodili 2013. kada je predsjednički kandidat Henrique Capriles odbio priznati Madurovu pobjedu. Od tada do danas zemlju potresa val prosvjeda i nemira u kojima je poginulo više od četrdeset, a ozlijeđeno gotovo 900 osoba. Ipak, ni sve veće nasilje u zemlji očito neće spriječiti promjene kojih su siromaštvom izmoreni Venezuelanci očito vrlo željni.
>> Venezuela protjerala američkog diplomata: 'Otrovali su Chaveza'
>> Venezuela je najjadnija zemlja na svijetu, evo gdje je Hrvatska
To je posljedica nacionalizacije venecuelanske naftne industrije i progona amera iz zemlje.....da naša vlasdt ima pameti..povećala bi konkurentnost domaćih proizvoda i snizila cijenu koštanja svega kupujuću jeftinu energiju od ovakvih...