Kad su pozvonili na vrata, tražeći ga, supruga mu je rekla da se ne javlja. Ostavih ih zatvorena, kao da sad mogu znati jesmo li kod kuće. Ipak je otvorio, u njegovim godinama svakodnevnica, makar bila umirujuća i poznata, zna biti strašno dosadna. Iako je posljednjih nekoliko katastrofičnih dana bilo sve samo ne dosadno.
Nekolicina starijih osoba, mlađih od njega ali ipak staraca, došla je po njega. Znate li čitati i pisati, upitali su ga. Prava slova, papirnate knjige. Malo su ga iritirali. Razlika u godinama nije bila velika ali ipak je on bio stariji od njih, generacija koja je odrasla samo uz knjige, stripove i, ako to možete zamisliti, samo dva televizijska programa.
Naravno da je potvrdio ono što su ionako znali, zato se ovo jutro i truckao u starom kombiju, s vozačem koji je i sam bio u poodmakloj trećoj dobi, i četvero mladih ljudi koji su izgubljeni i uplašeni, šutke zauzimali zadnja sjedala.
- Volio bih da imamo mapu - rekao je Branko, vozač, dok je žmirkao naginjući se preko volana da bolje vidi. - Znaš, onu jednu pravu, papirnatu, s koje možeš čitati. Pokušao sam nabaviti jednu, ali kao da uopće više ne postoje, a ni jedan satelit više ne radi.
Klimnuo je glavom složivši se s njim. U krilu je stiskao dvije požutjele knjige, dva manuala koji su nabavljeni iz nekog prašnjavog, zaboravljenog podruma. Tako su mu barem objasnili. Muzeji, arhive, tavani i podrumi. Sve se to pomno pretraživalo samo da bi došli do onoga što je do jučer bilo samorazumljivo, sveobuhvatno i svima dostupno. Informacija.
Nisu samo sateliti otkazali. Sve što je pokretano čipovima, od onih starih slicijskih do novih bio čipova, prestalo je raditi prije nekoliko dana. Zašto, to im nitko još nije suvislo objasnio. Pogotovo ne službeno, s obzirom da vlast kakvu su poznavali, izgleda da više i nije postojala.
Četvero mladih izašlo je za njima iz kombija u kameniti krš u kojem su se zaustavili. Solarni kolektori sjajili su se pred njima u nedogled. Osigurati ponovnu opskrbu električnom energijom je bio jedan od zadanih prioriteta. I on i Branko su se nekad davno u mladosti bavili elektronikom, zato ih je i dopao ovaj posao. Branko je izvukao kutiju sa alatom iz prtljažnika i sporim korakom se uputio prema pločama. Okrenuo se da pogleda svoje pomoćnike, tri mladića i jednu djevojku koji su stajali pored kombija, čekajući, ne govoreći ništa. Debeli zeleni kukac prozuji pored glave jednog od momaka a on vrisne i stane mlatarati rukama. Trenutak poslije ponovno je bio u kombiju, glave skrivene između ruku, gotovo skupljen u loptu. Ostalo je troje. Uzdahnu je i pogurao ih ispred sebe prema kolektorima.
Nije im ništa zamjerao. Njihov svijet se iz temelja srušio, ostavljajući ih ranjive i gole. Mlada osoba, a za njega su to bili svi ispod 60, nije znala kako da funkcionira neumrežena. I on sam je imao bioadap spojen u mozak, ali nije mu izgledalo da je svijet gori samo zato što je posljednjih par dana bio odvojen od svega. Znao je to ionako ponekad i sam napraviti. Isključiti se, podignuti vatrozid, i biti par dana samo on i nitko više.
Proveli su preko osam sati radeći, samo sa kliještama, odvijačima i kablovima, premošćujući čipove i uspostavljajući ponovno protok energije prema gradskim baterijama. Radili su traljavo i sporo, posao kojeg su odavno obavljali samo dronovi, ali su ipak napredovali.
Branko je, prije nego li su krenuli nazad, s neizbrisivim markerom na haubi kombija krenuo crtati mapu. Grad u sredini, trokut s kojim je nanosio kilometražu očitanu iz vozila, sjever gore, jug dolje. Mapa.
Grad je bio pust kad su se vratili. Samo gomile elektromobila uredno složenih uz rub ceste. I tu i tamo policijski dronovi koji su se našli u zraku kad je došlo do kolapsa. Smrskani. Mrtvi i beskorisni kao i svi oni drugi koji su ostali stajati tamo gdje su se u tom trenutku zatekli. Starih vozila, kao što je bio njihov kombi, kojima se moglo osobno upravljati je bilo malo. Nije bilo pljački i razbijanja, rulje na ulicama i nereda. Bez mreža, svedeni na neposrednu komunikaciju, ljudi još uvijek nisu znali kako da u većem broju komuniciraju jedni s drugima. Njihov svijet se raspao, zidovi koji su ga tvorili su se srušili, samo da bi se vidjelo da su bili tek privid iza kojeg se skrivao svijet žica i impulsa, cijela jedna civilizacija držala se prilijepljena za neopipljivi prijenos podataka, samo nule i jedinice kad se sve na kraju ogoli.
Nije bilo ništa lakše ni idućih nekoliko dana. Njih petero je radilo, starci su vodili timove koji su ponovno uspostavljali neku vrstu reda. Električna energija se vratila u neke dijelove grada, voda je ponovno tekla, opskrba najnužnijim stvarima je uspostavljena, ali stvari nisu bile dobre. Stopa samoubojstava je rapidno rasla i bila je najveća među mladima. Otići u oblak, tako su to zvali. Svijet je ionako bio u oblaku, sve informacije i sve što je osoba u ovom društvu predstavljala nalazilo se tamo. Ništa čudno što su mladi to tako nazvali. Kad se izbaviš okova neželjenog mesa, ono što je ostalo pridružit će se onome što si bio. Tamo negdje u oblaku, trenutačno izgubljenom i nedohvatljivom.
Šesti dan su ih čekali samo djevojka i jedan mladić. Kad je upitao gdje je peti član ekipe, djevojka je samo šutke pogledala u nebo, prema paperjastoj bjelini, a mladić klimnuo glavom, kao da se slaže i odobrava.
Mogao ih je shvatiti. Njemu ovaj svijet nikad nije bio isti kao njima. On je živio u drukčijem svijetu od njih. Kad se promjene zbivaju postupno mozak ih zapravo i ne zapaža, sve dok razlika ne postane prevelika. Ljuska percepcija je spoj utiska, trenutačnih i upamćenih. Poznate stvari uvijek vidimo onakvima kakve su nekad bile. Ukopani u prošlosti, ne zato što za njom patimo, nego zbog obrade podataka u neuronskim spojevima. Jer stvarnost jednim dijelom dolazi od osjetila a drugim od pamćenja. Zato je on lako mogao opstati u ruševinama tehnološkog svijeta. I zato su mladi birali radije smrt nego takav život. Jer je njihova stvarnost većim dijelom bila samo prividna, njihova memorija i znanje uglavnom eksterni. A nisu znali ni živjeti ni komunicirati kao samostalna individua, odvojeni od mnoštva s kojim su stalno, gotovo svoj cijeli život, bili spojeni.
Idući tjedan su ostali bez Branka kojeg su raspodijelili na novi zadatak. Njemu su dodijelili još jednu djevojku. Potpuno smušenu i zatvorenu u sebe, ali svaki par voljnih ruku je bio dobrodošao. Nadao se da će oni, starci, poživjeti dovoljno dugo da stasa potpuno nova generacija, sposobna preživjeti u novom svijetu. Sad su znali da je kolaps izazvao teroristički napad, kombinacija programskog i biološkog virusa, još uvijek prisutnog, koji je zbrisao sav upravljački hardver. I za koji nisu imali nikakav lijek ni odgovor. Niti su ga bili sposobni pronaći bez tog istog hardvera koji je dotada upravljao njihovim životima.
Kad su taj dan završili s poslom izvadio je iz svoje torbe presavijeni komad papira, kojeg je teškom mukom nabavio, i raširio ga na haubi preko Brankove karte. Pažljivo je precrtao njegovu mapu, bilježeći solarna polja, ceste i naselja kroz koja su tih dana prošli. Spreman na ponovno otkrivanje neistraženih područja. Da učini što može, pokušavajući spustiti svijet iz oblaka.
