Kako trenutačno živimo u doba koronavirusa te svi pomno pratimo statistike oboljelih i zaraženih, kretanje virusa u raznim online interaktivnim kartama, zamolili smo Marijana Bračića iz Poslovne inteligencije, da nam razjasni pravne i tehnološke dileme, odnosno kako korištenje podataka, koje s jedne strane pomažu u suzbijanju virusa, narušava privatnost pojedinca.
– Što se ne može izmjeriti, ne može se ni popraviti. A kako bi se pandemija izmjerila, prikupljaju se podaci o zdravstvenom stanju, kroničnim bolestima, putovanjima i prati se kretanje svih onih s kojima su oboljeli bili u kontaktu. Prikupljeni podaci detaljno se analiziraju, a rezultati analize pomažu nam razumjeti kako se virus širi i djeluje, i što je još bitnije, kako kontrolirati i spriječiti njegovo širenje – govori Bračić i dodaje:
– Smatram da je primjena ekstremnih mjera opravdana ako pomaže u suzbijanju globalne pandemije, ali gledano iz kuta privatnosti, nadzor nad ljudima i prikupljanje medicinskih podataka doista jest ekstremna mjera. To svakako narušava pravo pojedinca da ga se ostavi na miru, ali GDPR je predvidio i takve situacije. Pandemija koronavirusa je poseban slučaj kada se obrade podataka temelje na javnom interesu ili zaštiti ključnih interesa ispitanika ili drugih fizičkih osoba. To ne znači da se u EU sada ne primjenjuje GDPR i da tvrtke nekontrolirano mogu prikupljati osjetljive osobne podatke, nego da se, tamo gdje je to opravdano, primjenjuje u nešto blažem modalitetu.
Video - Kako izgleda testiranje na koronavirus?
Primjerice, talijansko nadležno nadzorno tijelo “Garante” nedavno je objavilo smjernice u kojima je jasno da tvrtke ne smiju sustavno prikupljati podatke o mogućim simptomima COVID-19 svojih zaposlenika i članova njihovih obitelji, kao ni pratiti njihovo kretanje. Prikupljanje takvih podataka trebalo bi prepustiti tijelima zdravstvene zaštite, a tvrtke se ne bi trebale baviti prikupljanjem zdravstvenih podataka svojih zaposlenika, osim ako to ne zahtijeva zakon ili nadležna vlast.
Marija Bošković Batarelo, direktorica tvrtke Parser compliance, osvrnula se na stanje u Hrvatskoj po pitanju prikupljanja podataka u kontekstu zaraze koja trenutačno hara te kaže:
– Na takve situacije primjenjuje se Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. Kada se proglasi epidemija, poduzimaju se opće mjere (osiguravanje ispravnosti hrane i vode, dezinfekcija), posebne mjere (prijavljivanje zaraze, informiranje) i sigurnosne mjere (karantene, zabrana putovanja, obveza informiranja). Znači, u ovom trenutku nemamo zakon ni mjeru po kojima bi se u stvarnom vremenu pratilo kretanje ljudi. Svatko je dužan poštovati ovaj zakon te da za svaku povredu Državni inspektorat može na licu mjesta naplatiti kazne i to 1.000,00 kuna fizičkoj osobi i 30.000,00 do 100.000,00 kuna pravnoj osobi. Također, ako se osoba ne pridržava izrečenih mjera te širi i prenosi zaraznu bolest može biti kažnjena za kazneno djelo uz kaznu zatvora do 3 godine.
Kada se radi o podacima velika je razlika u njihovu prikupljanju i korištenju u Aziji, Europi i SAD-u. Azija je, primjerice, u svoje javne online karte ubacila upravo pojedince, njihove podatke o tome gdje stanuju, gdje se kreću, jesu li zaraženi. Marija Bošković Batarelo, direktorica tvrtke Parser compliance pojašnjava upravo te razlike.
– Tehnologija nikad nije problem. Tehnologija je neutralna. Dakle, na ljudima je odluka kako će usmjeriti određenu tehnologiju. EU kao udruženje država koje se temelji na demokratskim vrijednostima, nakon svjetskih ratova odlučio je poraditi na društvenim vrijednostima te sada imamo niz zaštićenih ljudskih prava i sloboda. Zbog toga se stav EU u pogledu korištenja tehnologija razlikuje od stava nekih drugih država u kojima ne postoji demokratski sustav – govori M. Bošković Batarelo te pojašnjava kada bi to ipak došlo u obzir prema važećim zakonima.
Video: Specijal - 20 novosti o koronavirusu
– Pravo na privatnost i pravo na zaštitu osobnih podataka su ljudska prava. To znači da nisu apsolutna prava koja čovjek ima pod bilo kojim uvjetima. U praksi to izgleda da praćenje pojedinaca ovisi o riziku koji prijeti. Pa tako praćenje može biti pravna obveza ako neki zakon propisuje da je to nužno, kao što je slučaj kod policijskih istraga i nadzora sigurnosno-obavještajnog sustava. Također, praćenje lokacije može biti mjera od javnog interesa ako država iz određenih razloga smatra to nužnim.
Praćenje lokacije od privatnih kompanija je u pravilu dopušteno samo uz privolu pojedinca ili u sklopu pružanja određene usluge, a operatori javnih komunikacijskih mreža i usluga zadržavaju prometne podatke i podatke o lokaciji 12 mjeseci u svrhu zaštite obrane i nacionalne sigurnosti, kazuje M. Bošković Batarelo.
Pitali smo kako bi i u kojim slučajevima praćenje ljudi preko smartfona moglo biti u skladu s GDPR-om.
– Opća ureba o zaštiti podataka je samo generalni zakon koji općenito propisuje kada je dopušteno obrađivati osobne podatke. Ali da bismo provjerili je li nešto radimo zakonito, moramo pročitati sve posebne zakone koji se odnose na određenu tematiku. Ako govorimo o primjeru praćenja ljudi radi zaštite javnog interesa i sprečavanja zaraze, onda primjenjujemo mjere koje su propisane hrvatskim zakonima o zaštiti pučanstva. Kada određena osoba počini prekršaj, Državni inspektorat postupa na licu mjesta u skladu sa zakonima i ako se radi o sumnji u počinjenje kaznenog djela, policija i državno odvjetništvo mogu tada dobiti sve podatke koji su im potrebni za istragu, pa i podatke s pametnog telefona.
Talijani, primjerice, kontroliraju ljude u samoizolaciji, uhvatili su ih više od 2000 u prekršaju. No, bi li to, pitali smo pravnicu M. Bošković Batarelo, bilo zakonito i kada.
– Stožer civilne zaštite, u suradnji s Klinikom za infektivne bolesti, predlaže mjere u skladu s rizikom koji se procijeni. Na temelju takve procjene nadležna državna tijela propisuju mjere i donose odluke. Ono što u određenom trenutku smatramo da ima legitiman cilj i da nam je potrebno u demokratskom društvu, ovisi o okolnostima i riziku koji nam prijeti. Trenutačno u Hrvatskoj takve mjere nisu procijenjene kao potrebne pa se trenutačno o njima i ne razmišlja.
Dražava smije i mora kada to zahtijevaju novonastali uvjeti a da bi otklonila opasno po državu i ljude - donijeti odluku o izvanrednom ili čak ratnom stanju te staviti izvan snage sve zakone koji reguliraju suživot u vrijeme normalnih uvjeta. Na sve mjere, prije ovih spomenutih - država ima pravo da bi ugrožene zaštitila od bedastih!