Kad je u lipnju ove godine Svjetska zdravstvena organizacija objavila da i službeno uvrštava ovisnost o videoigrama na popis mentalnih bolesti, uslijedila je burna rasprava. Mediji su nizali članke o mogućim ovisnostima i agresivnostima, a gejmeri su kolutali očima i odbacivali pretjerani stigmatizam koji ponekad prati videoigre. Pogotovo je to primjetno nakon masovnih pucnjava u Americi jer se tada često zna čuti da su ubojice igrali agresivne videoigre, tzv. pucačine, i da je to sigurno imalo utjecaja na njihovo agresivno ponašanje.
Videoigre danas doista jesu sveprisutne i utjecajne, uostalom ta je industrija postala veća i bogatija od filmske i glazbene branše. Pretjerano igranje doista može prouzročiti igračima neke probleme – od previše uloženog vremena do previše potrošenog novca na razne dodatke. No, pretjerano je i pogrešno videoigre gledati kao glavni uzrok nečijeg problema ili poremećaja.
Pomoć djeci s teškoćama
Upravo o toj vrućoj i kompleksnoj temi razgovaralo se na zanimljivu skupu o utjecaju videoigara na društvo u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Ondje me najviše zanimalo što kažu najnovija istraživanja o toj temi, ali i što ima reći doc. dr. sc. Nina Pavlin-Bernardić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Upravo je ona u odličnoj poziciji da dobro razumije i videoigre i ljudsku psihologiju i ponašanje. Naime, Pavlin-Bernardić je psihologinja, ali je istodobno i cijeli život strastvena gejmerica!
Video - Tinejdžeri otkrili kako stalno pobjeđivati na arkadnim igricama
– Igre me zanimaju i osobno i poslovno. Igrala sam ih odmalena. U osamdesetima moj je tata kupio računalo Lola 8 pa nam je programirao igre u BASIC-u. Družili smo se s drugom djecom i igrali. Imala sam sve joysticke, volane... Od igara najviše volim logičke igre, kao što je The Talos Principle. Uz to, volim igre koje su simulacije sportova u VR-u, primjerice Racket Fury: Table Tennis VR – priča nam Nina, koja je nekoć, u svojim 20-ima, i kreirala i prodavala svoje videoigre. I danas ima većinu igraćih konzola, ali i puno manje vremena da uživa u njima. Igrama se bavi i na poslu.
– Profesionalno se bavim igrama najviše u kontekstu obrazovanja. U suradnji više fakulteta poput FER-a i Grafičkog fakulteta razvijamo igre koje pomažu djeci s raznim teškoćama. To su edukativne igre koje im pomažu da bolje komuniciraju i bolje uče. Djeci jako raste motivacija kada uče uz pomoć igara – kaže Pavlin-Bernardić. Također se bavi proučavanjem utjecaja igara na ponašanje djece i odraslih, ali i na razvijanje nekih sposobnosti:
– Najviše se strahuje hoće li se razviti ovisnost i agresivnost. Pa su istraživali igre pucačine, a čak i za njih se pokazalo da razvijaju sposobnosti, lokomotornu koordinaciju, snalaženje u 3D prostoru, spacijalnu inteligenciju. Pokazalo se da čak i kod odraslih osoba redovito igranje takvih igara razvija prostornu inteligenciju i da se to poslije manifestira u stvarnom životu. Isto to razvijaju i strategije. Druge vrste igara čak i više, logičke igre razvijaju matematičko-logičku inteligenciju, razvija nam se percepcija, pažnja, brzina reakcije, pamćenje, radno pamćenje... – ističe Pavlin-Bernardić.
Ovisno do tri posto igrača
No, također potvrđuje da ovisnost o igrama može biti problem.
– Podaci pokazuju da se ovisnost, po kliničkim kriterijima, javlja u manje od tri posto slučajeva od svih gejmera, na cijeloj populaciji taj je postotak još manji. Eskapizam i veliko trošenje vremena na igre simptomi su ovisnosti. Ako se netko zapusti, igra satima, noćima, stalno je u igri i nije zainteresiran za ništa drugo, ne tušira se, to je svakako znak da se radi o ovisnosti i ta osoba treba pomoć. Djeci je sigurno teže nego odraslima, roditelji trebaju paziti kakve igre djeca igraju. Djeci treba više druženja i socijalizacije nego da im dadete tablet, iako je i to nekad posve u redu – ističe psihologinja. Kaže i da ne izazivaju sve igre podjednako ovisnost. Najviše se to veže uz online igre u kojima se igrači uživljavaju u uloge i povezuju s drugim igračima.
– Time ljudi zadovoljavaju više vrsta potreba. Jedna je potreba za postignućem, da budu bolji od ostalih, da napreduju, da osvajaju neke stvari. Druga je potreba za socijalizacijom, za druženjem, koja se kroz te igre dosta dobro ostvaruje. I te igre imaju način potkrepljenja, napredujete, dobivate nove misije... To nipošto ne znači da su te igre loše, nego se postotak te ovisnosti više javlja kod njih. Ističe i da nema konzistentnih rezultata da igranje agresivnih igara izaziva dugoročnu agresivnost.
– Kratkoročno se to može dogoditi. Radili su eksperimentalna istraživanja s djecom. Potvrđeno je da im agresivnije igre mogu podići pobuđenost, malo su agresivniji u igri i pokupe rječnik psovki. Zato te igre i nisu primjerene za djecu mlađe dobi. Tražili su i dugoročne efekte, ali zasad nisu potvrđeni. Ipak i djeca i tinejdžeri znaju odvojiti igru od stvarnosti – zaključuje.
Kao najvažniju stvar koja će odrediti nečije ponašanje ističe – empatiju. Zašto su igrači u jednoj vrsti igara agresivniji, a u drugoj društveniji?
– Zbog djelovanja na empatiju. Kada igrate agresivne igre postajete naviknutiji na nasilje, postaje vam prihvatljivo, ali se i smanjuje empatija, pucate u te likove, razbijate im glave... A ako u igri pomažete nekomu, povećava se empatija, ali sve su to kratkoročni efekti. Nije da ću nakon igranja pucačine izići van i na ulici biti nasilna i ubijati ljude. Uvijek vlada zabrinutost zbog videoigara, a zbog lovaca nitko nije zabrinut. A to su ljudi koji nose prave puške i ubijaju životinje pa je možda opravdano pitati se hoće li ubijati i ljude. No to se ne događa. Kod lovaca se pokazala prisustnost mračne trijade, psihopatija, makijavelizam i narcisoidnost. Ali čak ni oni ne idu okolo i ne ubijaju ljude, a gdje će onda gejmeri. To što su neki počinitelji masovnih ubojstava igrali videoigre je simptom njihove agresivnosti, oni su već bili agresivni pa su im odgovarale takve igre, vjerojatno su im bili zanimljivi i agresivni filmovi. Ali to nije uzrok, nego jedan od simptoma njihova poremećaja – ističe profesorica.
Dakle, igrajte slobodno videoigre, ali ne zaboravite ni na druženje.
Jedno su lovci, drugo su krivolovci. Isto tako, biti ovisnik o igrama ne znači biti agresivan... Ovisnost o igrama postaje problematična ako čovjek prestaje normalno funkcionirati i to duže vrijeme. Naravno da se to mora liječiti... Sad je tu pitanje što znači duže vrijeme. Naravno da ljudi, naročito Amerikanci vole pretjerivati. To je kod njih tako, pa vas znaju proglasiti alkoholičarem ako popijete jednu pivu tjedno... Vidim da su i naše udruge, ponekad i mediji, preuzeli takav način vrednovanja, pa imamo svakakve tekstove...