Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 6
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Jelena Crnjaković

Peta

peta
Thinkstocl
21.09.2014.
u 21:06

Zato će i ona završiti u Kući Jednakih, mjestu gdje završavaju klonovi koji na bilo koji način nisu zadovoljili potrebe svojih kupaca. Kuća je zapravo bila veličine grada Osijeka i funkcionirala je poput samostalnog grada.

     Premetala je hranu po tanjuru, bez ikakve volje za jelom, ipak nastojeći da izgleda kao da je nešto pojela. Na tren je u ulaštenoj površini tamnog, staklenog stola promotrila svoj odraz. Duga, tamna kosa i nježna put lica bili su samo podloga da se istaknu njene neobične oči, toliko kestenjaste da su pod pravim svijetlom izgledale gotovo crveno. Bile su to oči koje plijene pažnju, oči koje se prirodnom selekcijom ne dobiju dva puta. Samo, njeni roditelji su ih dobili pet puta. Do sada. Nadala se da šesti put neće doći, no duboko u sebi znala je da hoće, i to vrlo brzo.

     Tehnički gledano, bila je peta kći svojih roditelja. Genetički gledano, bila je prva. Savršena kopija prve Tamare, kćeri koju su izgubili u stravičnoj automobilskoj nesreći kad joj je bilo samo osam godina. Njoj, petoj Tamari sada je bilo deset. Već je bila s roditeljima dvije godine dulje od četvrte Tamare, a zasigurno i dulje od prve dvije. Iako nitko o tome nikada nije pričao pred njom. Smatralo se nepristojno spominjati neuspješne klonove pred sadašnjim klonom. Iako je bilo bjelodano da će i ona uskoro biti poslana u Kuću Jednakih kao i prijašnje tri.

     Kada se tek pojavilo, kloniranje je spašavalo živote. Nije više bilo čekanja da netko umre kako bi vam njegov transplantirani organ spasio život. Liječnici su uzgajali transplantante od stanica vaših vlastitih organa. Nije bilo postoperativnih komplikacija, uzimanja imunosupresiva niti odbacivanja presađenog tkiva. Ukoliko je greška koja vas je ubijala bila genetske prirode, znanstvenici bi uzeli stanice od vašeg potencijalnog donatora i uzgojili vam potreban dio. Nije bilo dijaliza ni inzulina, kemoterapije i zračenja postali su stvar prošlosti. Klonirali su stanice, tkiva, organe, a zatim i cijele dijelove tijela. Više nije postojala potreba za protezama. Ako bi izgubili dio tijela za par mjeseci bi dobili novi. Ukoliko biste oslijepili, dobili bi nove oči, ako bi vam oslabio sluh dobili bi novu pužnicu umjesto slušnog aparata, ugradili bi druge zube umjesto dentalne proteze kada bi vam loš tretman,genetika ili godine oduzeli prve.

     Potom se u cijelu priču uplelo ono što uvijek sve izopači; novac i ljudi koji ga imaju previše. Spašavanje života je palo u drugi plan. Radile su se transplatacije kože kako bi se prikrile bore,strije, ožiljci i staračke pjege.  Vlas po vlas zdrave kose se klonirala kako bi bila usađena na skalpove ćelavih i proćelavih muškaraca. Jetra je bila najviše kloniran organ među bogataškom zlatnom mladeži koja je previše novca i vremena trošila na alkohol i droge.  Prije nego bi ušli u treće desetljeće života 90 posto njih je imalo barem dva presađivanja organa. Estetska je kirurgija dosegla novi nivo, a kloniranje u njenu svrhu činilo je 60 posto svih kloniranja.

     Tako je bilo dok na scenu nije stupila selektivna reprodukcija i reproduktivno kloniranje. Sve je započelo izumom umjetne maternice i pružanjem mogućnosti roditeljima da izaberu koje gene žele,a koje ne, prenjeti svom potomku. Nije bilo potrebe za bolovanjima, čuvanim trudnoćama, amniocentezama , komplikacijama pri porodu, carskim rezovima, strahovanjima za zdravlje, pitanjima o izgledu i spolu nerođenog djeteta. Sve se unaprijed znalo.

     Kada bi se dogodilo ono najgore, nezamislivo i nepredvidivo, i za to je postojalo rješenje. Smrt vašeg djeteta nije više značila kraj ukoliko ste imali dovoljno novca da si klonirate novo. I mnogi su to činili.  Oni koji nisu bili bogati  gladovali su, zaduživali se i odricali se svega samo kako bi si mogli priuštiti da vrate svoje izgubljeno djetešce. Nisu djeca bila jedina koja su se klonirala; činili su to i bračnim partnerima, roditeljima, braći i sestrama, ljubavnicima, prijateljima i ljubimcima, no djeca su bila i ostala najveće tržište.

     Tamara je bila plod tog tržišta. Podigla je pogled sa stola i pogledala ljude koji su platili znanstvenicima da ju stvore iz pohranjenih i zamrznutih stanica svoje prve kćeri, uzgoje ju u umjetnoj maternici i predaju njima u ruke kao poslovnu razmjenu. Dijete za novac. Nisu shvaćali da više nitko neće biti kao prva Tamara ma koliko ju puta klonirali i nadijevali njenim kopijama njeno ime. Svoju su prvu kćer začeli prirodnim putem, dobili u krvi prirodnog poroda i odgajali u relativnom siromaštvu. Prošlo je pet godina prije nego je otac odabrao dobre dionice i besramno se obogatio vještim manipuliranjem s njima. Nitko više neće biti poput prve kćeri jer oni više nisu oni ljudi koji su bili kada su ju dobili i odgajali. Tada su bili mladi, tek vjenčani par s više entuzijazma nego novca i više vjere nego mogućnosti. Sada su bili dvije ruševine u srednjim godinama, puni novca kojim nisu mogli kupiti ono što su uistinu željeli i bez ljubavi koje su tada imali na pretek.

   Zato će i ona završiti u Kući Jednakih, mjestu gdje završavaju klonovi koji na bilo koji način nisu zadovoljili potrebe svojih kupaca. Kuća je zapravo bila veličine grada Osijeka i funkcionirala je poput samostalnog grada. Sve što vam je ikada moglo zatrebati, od rođenja do smrti, nalazilo se u njoj, uglavnom zbog toga što oni koji tamo uđu nikada više ne izlaze. Bilo bi nedopustivo da neuspješni klonovi hodaju svijetom gdje ih bilo tko može sresti i zamijeniti za originale ili uspješne klonove. Stoga su živote provodili zatočeni u Kući Jednakih, radeći poslove na koje su bili raspoređeni, izvršavajući svoje dužnosti i doprinoseći Eliminatorima koji su ju nadzirali. Ime su im nadjenuli prvi nezadovoljni kupci klonova koji su tada, kao i sada, Eliminatorima plaćali pozamašne sume da „eliminiraju njihov problem neuspješnih klonova“. Mjesto u Kući Jednakih je bilo skupo, iznimno skupo, a živjeti ondje bilo je nalik neprestanom služenju nevidljivih gospodara. Dvanaest sati rada, osam sati sna i četiri sata predviđena za obroke,higijenu i privatne poslove- tako je izgledao raspored svakog stanovnika Kuće. Isto tako, svi su stanovnici bili kemijski kastrirani i bilo im je najstrože zabranjeno međusobno druženje. Nije bilo mjesta za djecu neželjenih.

     Bacivši pogled na svijetla grada kroz stakleni zid penthousea Peta (tako je zvala sebe u svojoj glavi, nikada Tamara) se pitala koliko će vremena proći prije nego se pridruži svojim  prethodnicama. Nije se strašila, iako je bila samo dijete. Ništa nije moglo biti gore od života s dvije ljudske sjenke koje te preziru jer nisi ono što su platili da budeš. U Kući Jednakih svi su bili upravo to- jednaki. Jednako neuspješni i razočaravajući u očima onih koji su ih kupili, jednako neželjeni kao ona. Tamo neće biti sama, neće biti odbačena. Bilo je i gorih mjesta za neželjenu kloniranu djevojčicu.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije