Renesansa je dala tri velika umjetnika – Leonarda da Vincija, Michelangela i Rafaela. Ovaj zadnji, punog imena Rafaello Santi da Urbino, preminuo je prije tek nešto više od 500 godina, gotovo na dan svojega 37. rođendana. Službeni je razlog višednevna groznica, no poznato je kako je slikar volio život, pa intenzivno uživao u onome njegovu dijelu koji se najčešće odvijao između plahti. Tako ima onih koji vjeruju da je sifilis zapravo pravi razlog njegove smrti. Ili, u najmanju ruku, doista groznica zbog upale pluća koju je pobrao nakon što je po teškoj zimi putovao k ljubavnici.
Prikazivao se mlađim
To je ipak malo vjerojatno s obzirom na to da je slikar umro u travnju. Pred smrt je poželio da ga se pokopa u rimskom Panteonu. A kako je bio iznimno poznat i popularan slikar te je imao i jake političke veze, želja mu je i uslišena. Imao je golem sprovod. No, 1833. godine njegova je grobnica i otvorena. Jer Academia di San Luca, slikarski ceh osnovan gotovo 60 godina nakon Rafaelove smrti, često bi u javnosti izlagala lubanju za koju je tvrdila da je upravo Rafaelova. Trenutak otvaranja grobnice zabilježen je na platnu kako bi se utvrdilo jesu li slikarove kosti doista još tamo kao i da se napravi odljev njegove lubanje. No, u to doba nije bilo tehnologije koja bi nepobitno dokazala kako je doista riječ o Rafaelovoj lubanji. Moglo ju se tek usporediti s njegovim autoportretima, a iz toga se nije mogao izvući zaključak. Sada su međutim znanstvenici sa sveučilišta u Rimu iskoristili odljev kako bi računalima napravili 3D prikaz Rafaelove glave. Tvrde da se taj prikaz može usporediti s Rafaelovim portretima i dokazati leži li slikar tamo gdje je pokopan. Rimski su znanstvenici apsolutno sigurni da je riječ o Rafaealu iako digitalna replika njegove glave nije stopostotno točna, već samo 80 posto. Jer, nije bilo moguće rekonstruirati slikarove uši. Ali, kako je on većinu života nosio dugu kosu pa je tako prikazan i na portretima i autoportretima, taj detalj i nije toliko bitan.
Sljedeći je korak da se utvrdi točna boja njegove kose i očiju. Da bi se slikarov lik vratilo u stvarnost, bila je predviđena još jedna ekshumacija koja se trebala dogoditi ove godine. No, pandemija je produljila slikarov boravak u grobnici za još neko vrijeme. Imali su znanstvenici i još jednu prepreku koju im je nehotično postavio sam slikar. On je sebe, naime, često u autoportretima prikazivao mlađim nego što je doista bio, pa se trebalo koncentrirati na oblik očiju i usta, a time je nepobitno dokazano da je doista riječ o velikom slikaru.
“Anđeli i demoni”
Olakotna je okolnost ipak bila njegova velika vještina, u koju spadaju čistoća njegovih crteža, jasnoća kompozicije, vedrina kolorita te neposredna ljudska realizacija portreta, kako se to već navodi u online enciklopedijama. Njegova su djela najvećim dijelom smještena u Vatikanu. Među njih se ubrajaju Madona pod baldahinom, Polaganje u grob, veći broj slika Gospi, nekoliko prikaza Sv. Obitelji i portreta (Angiolo Doni) te mnogobrojni crteži i studije aktova. Bio je i glavni graditelj bazilike svetog Petra.
U popularnoj kulturi znan je iz filma “Anđeli i demoni”, za čije je potrebe replicirana Rafaelova grobnica praktično u prirodnoj veličini, zajedno s još dvije edikule. Tamo glavni likovi filma raspravljaju o tome kako je Rafael u Panteon smješten tek 1759. godine pa se pitaju gdje je ležao do tada. I to je naravno potpuna fikcija jer je sada savršeno jasno da je nakon smrti u Panteon položen te je tamo ležao cijelo vrijeme, osim te jedne ekshumacije 1833., a drugu ćemo možda vidjeti uskoro.
