Naslovnica

Sto deseti rođendan Židovke koja je u nacističkom logoru spasila život Beethovenu

Vrijeme je za čišćenje od referendumske histerije uz svijeće adventa i Hanuke te uz priče i glazbu boljih ljudi poput Alice Herz Sommer
08. prosinca 2013. u 12:00 1013 prikaza
Hanuka
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Štošta smo lijepog i dobrog propustili u posljednjim tjednima referendumske histerije. Kao društvo i javnost učinili smo još jedan korak natrag u maglu. Značenja riječi za koje smo još jučer mislili da su svima jasne postala su mutna, nova je sumnja bačena na istine koje su nam se činile neupitnima, a ljudskost je na licima ljudi prekrio i osmi veo.

Tama je sve gušća i noć sve dulja, baš kao što i priliči prosincu u kojem svake godine na našu polovicu svijeta padne najmrkliji mrak. Prvi dan tog mjeseca najdulje noći zapravo je vrlo prikladno bio izabran za referendum o braku i mraku. Najnoviji broj tjednika Novosti duhovito se poigrao tim riječima i referendumskim pitanjem. U dnu potpuno crne naslovnice, oponašajući slova s referendumskog listića, pisalo je: “Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je mrak životna zajednica Crkve i države?”

Ali, upravo u najdubljoj tami ljudi se najviše zažele svjetla koje se, barem u prirodi, neminovno vraća. U tom istom mjesecu, u vremenu najveće hladnoće i tame, kad iscure zrnca svjetlosti najkraćeg dana, nebeska klepsidra opet će se nad našim glavama obrnuti u korist sunca. Tako je to u prirodi i to je vrhovni i jedini zakon za sva bića čije je postojanje određeno, omeđeno i vezano samo tim prirodnim i nijednim drugim zakonom.

Kad narodi postanu krda...

Nije slučajno što su se i ove godine na samom početku prosinca poklopila dva vjerska običaja koja upravo u vremenu najveće tame izražavaju čežnju za svjetlom. Jedan je kršćanski, zove se advent ili na hrvatskom došašće, i njegov se početak obilježava paljenjem prve od četiriju svijeća na adventskom vijencu. Drugi je Hanuka, osmodnevni židovski blagdan svjetla i svijeća koje se, jedna po jedna, svakog dana dodaju i pale na devetokrakom svijećnjaku koji se zove hanukija.

Premda u mnogo manjem broju nego što bi to željeli hrvatski crkveni poglavari, mnogi su vjernici na ovom referendumu povjerovali u kriterij “prirodnosti”, prema čemu su podesili i svoju savjest i odgovor. Ali, to načelo raspršuje se upravo na svjetlu adventske svijeće. Čovjek je, naime, u tom smislu neprirodno biće. Njegova je čežnja za svjetlom i toplinom protuprirodna. Životnje ne pale vatru, njih u zimskim noćima svjetlo ne privlači, one od njega uglavnom bježe, odnosno, približit će mu se samo ako u blizini namirišu hranu. Ali, životinjama koje moraju preživjeti zimu i tamu, priroda je zato dala krzna, perje i odgovarajući vid, baš kao i nagon za parenjem u prirodno određenim ciklusima.

Kod čovjeka, od kada se slobodnom voljom i kreativnim razumom odvojio od svih ostalih bića na Zemlji, stvari su bitno drugačije. Prva buktinja u njegovoj ruci, taj prometejski simbol, osvijetlila je čovječanstvu put svladavanja i podvrgavanja prirode vlastitim ne više nagonima, nego razumskim potrebama i čežnjama, od kojih je osobito izražena ova za toplinom i svjetlom.

Da, ljubav između dvojice muškaraca i dvije žene je neprirodna ako čovječanstvo vratimo pod jaram isključivo prirodnih zakona i nagona. Prema tom istom zakonu u kojem se prirodno smjenjuju ciklusi dana i noći, svjetla i tame, ljeta i zime, jednako je neprirodna svaka upaljena svijeća, a o žaruljama da i ne govorimo. Prirodu čovjek mora poštovati, od prirode čovjek mora učiti, prirodi se čovjek može i mora diviti, ali prirodu čovjek isto tako mora nadvladati, nadrasti i sebi podložiti. Već tisućama godinama čovječanstvo to čini s promjenjivim uspjehom, zahvaljujući još jednoj svojoj jedinstvenoj sposobnosti da griješi, što priroda također ne poznaje.

Jedna od čestih i najopasnijih pogreški, ili grijehova, koje ljudi svako malo uvijek iznova čine, jest povođenje za prirodnim zakonima kao što je zakon jačega koji proždire slabijeg. Drugi, za silne milijune ljudskih života tijekom povijesti najpogubniji prirodni zakon jest onaj o pripadanju jatu, krdu, čoporu. Kada se taj zakon učini apsolutnim i kada se primijeni na ljudske zajednice, od obitelji, preko plemena do cijelih naroda, njegov je krajnji učinak logičan: ljude pretvara u životinje, a nacije u krvožedne horde. Vi izaberite, ali meni se čini da je paljenje adventskih svijeća jedan potpuno neprirodan, i upravo zato jedan duboko ljudski običaj i izraz težnje i čežnje za nježnošću i suosjećanjem, osobinama koje nema nijedno drugo biće od svih koje smo do danas upoznali u cijelom svemiru.

Ima ljudi čije su sudbine i životi žive svijeće i živi simboli takve natprirodne ljudskosti. Uz njihove priče, a još bolje uz njihovu glazbu, baš kao uz svijeće adventa ili Hanuke, možemo se očistiti od referendumske i svih drugih histerija koje u posljednje vrijeme u valovima preplavljuju društvo.

Zahvaljujući prijateljima koji su se oduprli suženju svijesti i pažnje upozoren sam na jednu takvu priču o životu koji na hanukiji predstavlja onu devetu, odnosno prvu svijeću na čijem se plamenu svaki dan pale sve ostale. To je priča o Alice Herz Sommer koja je nedavno, 26. studenog, proslavila 110. rođendan!

Neprirodno i natprirodno

Toliko dug život čudo je sam po sebi, ali još je čudesnije što je riječ o pijanistici koja je još na snimkama starim godinu dana izvrsno svirala klavir i s mladenačkom strašću nadasve bistro i jasno govorila o čudesnosti glazbe. Nadam se da je tako i danas.

– Život je divan, glazba je divna, Beethoven je jedno čudo – sa zanosom izgovara žena čiji optimizam i vjeru u glazbu Nijemca Beethovena nisu promijenile ni godine koje je kao mlada pijanistica, Židovka iz Praga, provela u nacističkom konclogoru u češkom gradu Terezinu. Iz tog zloglasnog mjesta njemačkog imena Theresienstadt u smrt je poslan suprug Alice Herz Sommer, također glazbenik. Holokaust je progutao i njezine roditelje i gotovo svu rodbinu, osim sina Rafija. Majka je od svog dječaka u logoru, baš kao glavni junak filma “Život je lijep”, nastojala što je moguće više skriti užas. Činila je to ponajviše održavajući koncerte, svirajući ostalim logorašima Beethovena, Chopina, Bacha, Brahmsa, Mendelssohna...

Neka se ne veseli predsjednik HČSP-a Josip Piljak, koji ovih dana šalje fašističke prijetnje upravi Spomen-područja Jasenovac i koji preko opskurnog filoustaškog glasila zasad još uvijek nekažnjeno širi laži o Jasenovcu kao radnom logoru, a ne logoru smrti. Ovu priču neće moći iskoristiti. Theresienstadt je bio perfidan pogon za propagandu o nacističkoj humanosti. Alice Herz Sommer i njezin sin Rafael, koji je poslije postao izvrstan violončelist, pripadaju malom broju preživjelih. Mnogi su drugi tamo svirali i pjevali, ali Beethoven im nije spasio život. Ali je zato Alice Herz Sommer u nacističkom logoru spasila život Nijemcu Beethovenu i njegovoj glazbi, jednom od najneprirodnijih i najnatprirodnijih čudesa na ovom svijetu.

RECEPT ZA SAVRŠENI GRILL
Jeste li znali čemu služi daska za dimljenje: Meso s roštilja dobit će sasvim novu notu okusa

A1 izdvaja za Vas