Katkad treba proći vremena da otkriješ kako se u nečemu ističeš od ostalih, a svoj talent možeš otkriti sasvim slučajno. Priča je to 20-godišnjeg Zagrepčanina Marka Bačića koji je prije godinu dana iz zabave otišao na gađanje letećih meta. Tada nije znao da će mu jedan susret otvoriti novu, sportsku stranicu u životu. Njegovu priču donosi Večernjakov sportski tjednik Max!
U samo nekoliko mjeseci treniranja Marko je postao državni juniorski doprvak u parnom trapu, a prošlog je vikenda sa SK Turopolje osvojio momčadsko juniorsko zlato u trapu. Student druge godine Zagrebačke škola ekonomije i managementa u sportu je od malih nogu. Šest je godina trenirao plivanje, pa karate, od kojeg je morao odustati nakon pet godina zbog ozljede koljena.
Završio je glazbenu školu za bubnjeve i udaraljke te je donedavno bio član tamburaškog sastava Logosi. A osim na bubnjevima, svoju je strast pokazao i u streljaštvu, u gađanju letećih meta. Ali ne slučajno. Otac Sanjin vodio ga je na treninge na streljanu LD Ponikve na Bizeku. U početku je to bila zabava, a onda se to pretvorilo u nešto ozbiljno.
– Počeo sam trenirati prije godinu dana na streljani LD Ponikve.
Nakon nekoliko treninga prijatelj me pozvao u LD Dubravica. Uključio sam se u Zagrebačku ligu, a prvi trener bio mi je Ivan Štritof. On mi je davao prve savjete – rekao je Marko Bačić.
Na prvom natjecanju, Kupu branitelja, u konkurenciji stotinjak strijelaca iz 16 ekipa ostvario je sjajan rezultat.
– Na kupu sam osvojio peto mjesto, a u Zagrebačkoj ligi, nakon osam kola i Kupa Grada Zagreba, bio sam osmi.
Prije nekoliko mjeseci sve je postalo ozbiljno.
– U svibnju sam otišao na noćno gađanje u LD Srna u Veliku Goricu i tamo sam upoznao Željka Vađića, legendu turopoljskog streljaštva. Rekao mi je: “Dečko, vidim da imaš potencijala. Ako te to zanima i imaš volje, dođi na trening.” I tako je krenulo.
Dolaskom u Streljački klub Turopolje porasla je i želja da se ozbiljnije bavi gađanjem letećih meta. Uz trenerske savjete Željka Vađića, hrvatskog reprezentativca na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, krenuli su i bolji rezultati. Početak je bio težak.
– Nije isto pucati u 15 ili 25 meta. Do tog trenutka na svakom natjecanju sam gađao 15 “golubova”, a sada deset meta više. Padao sam već nakon druge serije, a sada mogu bez problema izdržati barem četiri.
Pravi savjeti uvijek su dobrodošli.
– Ne zamaram se previše kada mi pobjegne meta, pokušavam zadržati mirnoću. Ne zanima me kako drugi pucaju, samo želim zadržati čistu glavu i završiti seriju sa što više pogodaka. Ponekad sam znao pogledati rezultate, a to nije dobro. Sada više nemam takvih problema. Isključim se i gotovo.
U nekoliko mjeseci natjecanja Marko je pokazao vrhunski talent.
– Prvu veliku utakmicu imao sam 16. srpnja na Memorijalu strijelaca u Lukavcu, gađalo se 125 meta, a tu je još bio i finale. U juniorskoj konkurenciji bio sam drugi. Na prvenstvu Zagrebačke županije također sam osvojio drugo mjesto, a na Grand Prixu u Zadru bio sam treći.
Na državnom prvenstvu u parnom trapu u Kukuljanovu osvojio je drugo mjesto.
– U finale sam ušao kao peti, ali u svakoj sljedećoj seriji popravljao sam rezultat. Uvijek sam imao pogodak ili dva više od suparnika.
U završnom pripetavanju ostali su Bačić i Vlašiček. Marko je ušao s dva pogotka boljim rezultatom od klupskog kolege.
– Pritisak je bio velik i malo sam pao, a Vlašiček je nastavio dobro gađati. Na kraju me pobijedio s dva pogotka više.
Prošlog se vikenda u Osijeku održalo državno prvenstvo u gađanju letećih meta. Marko se nije natjecao u pojedinačnoj konkurenciji jer u dva mjeseca nije mogao ispucati normu za trap, ali je pomogao SK Turopolju osvojiti prvo mjesto.
– Trener Vađić je rekao kako je šteta što nisam ranije došao u klub jer bih mogao napraviti dobar rezultat u pojedinačnoj konkurenciji - kaže Marko Bačić koji je zajedno s Ivanom Karabalićem i Matijom Kečkešom osvojio juniorsko zlato.
Do prije godinu nije pratio streljaštvo, a sada je situacija posve drugačija, prati svako natjecanje. Gledao je snimke zlatnih olimpijaca Giovannija Cernogorza u Londonu i Josipa Glasnovića iz Rija.
– Takve snimke dosta znaju pomoći. Vidiš kako stoje, kako se pripremaju. K treneru Viđeku došao sam kao gotov strijelac.
Gađanje traje oko 25 minuta što je fizički jako naporno.
– Zahtjevan je to sport, moraš držati koncentraciju, a puška ti je stalno u rukama. Morao bih više trenirati na snazi, onda bih imao još bolje rezultate.
Sljedeće sezone ide u seniore. Tamo ga čeka jaka konkurencija i olimpijski prvaci.
– Sigurno da treba mnogo vremena i treniranja kako bi se uspjelo. Treniram dva do tri puta tjedno. Trener je zadovoljan. Veliki je to napor. Dosta sam smiren i to mi daje prednost pred suparnicima. Među seniorima će biti veća konkurencija jer godinama treniraju. Ali nema veze, bit ću uporan.
Upoznao je zlatnog olimpijca Josipa Glasnovića i njegova brata Antu.
– Ozračje u klubu je odlično. Na treninge znaju doći Ante i Josip Glasnović. Trener Vađić bio je deset godina trener hrvatske reprezentacije, a sada vodi samo juniore. No mnogi rado dođu na streljanu SK Turopolje.
Marko ne skriva svoj cilj.
– Pa ne bih imao ništa protiv otići barem na jedne Olimpijske igre – istaknuo je Marko Bačić te se zahvalio majci Nataliji, ocu Sanjinu i djevojci Mateji koji su mu cijelo vrijeme bili velika potpora.
Kako je krenuo, nije daleko da mu se snovi ispune. Tokio je za tri godine, ali do Igara u Parizu (2024.) ili Los Angelesu (2028.) mogao bi izboriti mjesto na popisu olimpijaca u trapu. No neće biti lako jer Marko treba poskidati još mnogo letećih meta kako bi došao do cilja.
Zanimljiv je podatak iz drugog svj.rata koji kaže da svaki deset tisučiti metak pogodi cilj(vojnika).